PROČITANO

1012

PUTA

OD 14.01.2018.

Reci mi osmjehom.......

Vezani članci

"Dan u kojem se nikome nismo nasmiješili je izgubljen dan" Charli Chaplin.

Mona Lisanet.hrRunoval

Smiješi li se ova stoljetna dama ili ne? Što nam govore njene oči, a što šapuću njene usne? To su pitanja koja muče povijesničare umjetnosti. U kojem dijelu ljudskoga lica se zrcali osmijeh duše, u kojem srca? To su pitanja koja muče antropologe, psihologe, psihoanalitičare. U kojem dijelu našega mozga se krije "homo ludens", onaj obrazovani mudrac našeg utjelovljenog uma, mudrac kojeg smo pripitomili, kojem smo svojim prilgođavanjem svijetu oduzeli osobnost? Ponekada mi se pričinja da je zamro smjeh nama, da postajemo sve sličniji Kafki i njegovom nepodnošenju života.
U jednom pismu prijatelju Brodu Kafka priča što mu se dogodilo:

"Kad sam jednog drugog dana nakon kratkoga popodnevnoga sna otvorio oči...čuo sam svoju majku kako prirodnim glasom pita sa balkona:

"Što radite?"

Neka je žena odgovorila iz vrta: "Pijem kavu u vrtu."

Tada sam se začudio sigurnosti kojom ljudi umiju podnositi život."
Kafka se nije smijao, nije se niti nasmješio, Kafka se nikada nije smijao on se samo čudio, on je sve svoje osjećaje oblačio u čuđenja vrijedne misli. A mi se smješimo njegovim mislima, zamišljamo situaciju, u glavi nam se rađa ideokinetička slika groteskne situacije jer s balkona se dobro vidi što žena u vrtu radi.

Kakav je to smijeh u nama?

Možda je to doista Zarathustrin smijeh:
"Vi, odvažni oko mene! Vi tražioci, istraživači i svi koji ste podmuklim jedrima brodili neistraženim morima! Vi što se radujete zagonetkama!Savjetujte me kako da riješim zagonetku što sam je tada ugledao, protumačite mi prikazu najusamljenijeg!Jer to je bila prikaza i predviđanje: - što sam tada vidio u slici i prispodobi! Tko je taj, tko ima jednom još doći?Tko je taj pastir, što mu se zmija uvukla u grlo? Tko je taj čovjek, kojem će se tako sve najteže, najcrnje uvući u grlo?A pastir je zagrizao, kao što ga je to bio savjetovao moj uzvik; dobro zagrizao! I tada daleko ispljuju glavu zmije – i skoči na noge. –Nije bio više ni pastir ni čovjek – bio je potpuno promijenjen, ozaren, i smijao se! Još se nikad na zemlji nije čovjek smijao poput njega!O, braćo moja, čuo sam smijeh koji nije bio smijeh čovjeka – i sad me proždire žeđ i muči čežnja koja se nikad neće smiriti.Čežnja me moja za tim smijehom proždire: o kako mogu podnijeti da još živim! A kako bih mogao podnijeti da sada umrem!"

(Fridrich Nietzsche, Tako je govorio Zarathustra )

ili su neki od nas doista izgubili povjerenje u samoga sebe, pa nevjeruju više ni u ono što svojim očima vide.

"Uvijek se bojim da svojim smiješnim držanjem ne kompromitiram misao i glavnu ideju. Ne znam činiti prave geste. Uvijek činim suprotne geste, a to izaziva smijeh i ponizuje ideju. Nemam ni osjećaja za mjeru, a to je ono glavno; to je čak ono najvažnije… Znam da je najbolje da sjedim i šutim. Kad se uzjogunim i ušutim, djelujem čak vrlo mudro, a uz to još i razmišljam. Ali sad je bolje da govorim. Progovorio sam zato što me vi tako lijepo gledate; baš vam je divno lice! (…) Ne treba nas zabrinjavati ni pomisao da smo smiješni, nije li tako? Jer, to je istina, smiješni smo, lakoumni, imamo loše navike, dosađujemo se, ne znamo gledati, ne shvaćamo, ama, svi smo mi takvi, i vi, i ja, i oni! Valjda se ne vrijeđate što vam tako u lice govorim da ste smiješni? A ako je tako, zar niste onda dobra građa? Znate, po mom mišljenju, katkad je čak i dobro biti smiješan, pa i bolje je: ljudi lakše mogu oprostiti jedan drugome, lakše se i pomire; ne može se ipak odjednom sve shvatiti, ne može se početi odmah od savršenstva! Da bismo postigli savršenstvo, treba najprije mnogo toga ne shvaćati! A ako prebrzo shvatimo, možda i nećemo dobro sve shvatiti."

(F.M. Dostojevski, Idiot)

Terapija smjehom je pokušaj da, u trenutcima opuštanja, radosti i unutarnjeg zadovoljstva, isključimo racionalno u nama i probudimo "homo ludensa" u sebi. To nije ispad, ne znači potpuni poraz našeg "ja", nego samo njegovo vremensko isključivanje. Svatko se može smijati, potreban je samo skok u ono nerazložno u sebi. Doživjeti ono veselo ništa u sebi, znači ostvarenje gigantske slobode duha. Tada u jednom djeliću vremena, doživimo trenutak odvajanja duše od tijela, trenutak vječnosti u konačnosti naših fizičkih tijela.
Smijmo se ljudi, smijeh je znak da živimo ovaj čudesni život, smijeh je obaveza da taj život stvarno bude i slobodan.

SLOVO O SMIJEHU

(Kako ga je izgovorio Mravac

tisuću četiri sto pet desetog ljeta

dva na deseti dan februara u Dubrovniku)
Nekad davno ja ti bijah pa se smijah

Vijah i vikah i ijah i ikah i kah i ah…
Osmijavah nasmijavah zasmijavah

I sve oha i sve eha o ne spavah od smijeha
Kad se smijah tim se grijah

Sve u svemu kad se smijah tad i bijah
Onda smijeh posta grijeh

Grešni grijeh, Grešni smijeh
Pa tad smijac smijulji se Smiješno smije

Preko mice Kradimice Ne u lice Jer se krije
Al od grijeha čuj ti smijeha posta smijeh

Grijeh smijeha Smijeh grijeha
Opet sada ko nekada smijač mole da se smije

Smije smijehom smije grijehom
Te se opet osmijavam nasmijavam zasmijavam

Od smijeha od tog grijeha i ne spavam
Od svih kvaka po najviše smijeh kvači

I od griješnog i od smiješnog smijeh je jači
Kad se smijah tad i bijah

Pa se smijem

Tim se grijem Tim se bijem
I na kraju Možda ja to samo snijem

Kako smijem kako smijem
O tom grijehu

O tom smijehu?

Mak Dizdar

Smijmo se jer smijeh je lijek, udahnimo mirise cvijeća, mislimo na dragu osobu, mislimo na ljubav, zapalimo svijeću i uz njenu treperavu svijetlost osluhnimo mjesečevu sonatu, njeni tonovi smiruju, opuštaju, oslobađaju nagomilanu negativnu energiju naše uzdrahtale duše. Zakoračimo u ono veliko ništa u sebi i osjetimo Dizdarevo slovo o smijehu i smijmo se smijehom, smijmo se grijehom, smijmo se ljudi jer smijeh čisti srce i oplemenjuje dušu.

Ne dozvolimo da smijeh postane grijeh, ne dozvolimo da se obistini Dizdarov stih

Nekad davno bijah pa se smijah,

neka bude

Te se opet osmijavam, nasmijavam, zasmijavam.

http://smijeh-kao-terapija.blogspot.com