3.     RAZVOJ UNUTARNJE BOŽANSKE ISKRE:

 

Uspravno sjedi, zatvori oči. koncentriraj se na svoje disanje. Dozovi si u svijest istinu, da je zrak samo vanjski omotač koji unosi u tvoju nutrinu PRANU – energiju života. Disanje znači DAH tj. DUH. To je Božji dah, koji ti omogućava život. Time se u tebe prenosi i stalno ti dotječe energija života, koju iz nebeskog centra prenose sunčane zrake i omogućavaju život svemu što postoji. Koncentriraj se na božansku iskru u sebi. Miruj u kontaktu sa tim unutarnjim Bogom u tebi. Barem 15 minuta. Završi ovu meditaciju tako da na hebrejskom jeziku izgovaraš 12 puta onu molitvu, koju, pred Božjim prijestoljem, izgovaraju anđeli: Hodoiš, hodoiš, hodoiš – Adonai Sabat ! ( Svet, svet, svet je Gospodin Bog nad četama !).

Prethodne misli  o Bogu u našoj nutrini i o božanskoj iskri, koja je prisutna u nama i čeka da je razvijemo i aktiviramo, slikovito je opisala velika mističarka našeg vremena Vesna Krmpotić, na slijedeći način:

 

„ Bilo jednom jedno sjeme među sjemenjem. Ono je znalo, da u njemu drjema golemo, krošnjato drvo…Na njegovim granama obitavaju gnijezda i ptice, koje pjevaju, i te pjesme slave zakon VELIKOGA u Sitnomu.

Ostalo se sjemenje rugalo ovom sjemenu. Kakvo naopako uvjerenje!  Sjeme je dokazivalo, da čuje pjesmu ptica, bez obzira, što je stablo još u meni.

Ostalo se sjemenje uzbudilo i pobunilo. I ogorčeno uzvratilo: Kakva preuzetost i pomisliti da je u malenome veliko ! Ta, može biti samo obratno !

Proglasili su ga ludim. Čak i opasnim. Upozorili su na opasnost zaraze, da se zdravo sjemenje ne bi okužilo…! Ono je umobolno…

Zbog njihovog negodovanja sjeme se pokunjilo, potom razbolilo… A to se dogodilo zbog toga, što ono ipak nije bilo do kraja uvjereno, da je u pravu. Jedan je atomčić u njemu sumnjao u pjesmu, što se čuje s grane velikog stabla. Slušajući negodovanje drugih u njemu se ukočilo kolanje vizije. Zastoj se proširio i sjemešce se razboljelo. Ostalo je sjemenje likovalo. „ Priroda ga je kaznila,“ govorahu. Vidi se tko je ispravan, a tko neodgovoran. Njegovo je uvjerenje bilo svetogrđe.

Sjeme je rastuženo umiralo i umiralo u truleži.

Jednoga dana, u visokim hrastovima, zaorile su pjesme. Pjevale su o Veluikom unutar sitnoga. Pjevale su o pjesniku, koji je sve to čuo, dok je još bio vlastito sjeme.“   ( Iz knjige „ Divni stranac“ I, 7)