Za ovaj moj napis potaknut sam pričom o Kravi, koja plače, a koja me je odvela u djetinjstvo,kada sam bio prijatelj sa svojim domaćim životinjicama i svim u mojem okruženju, a to su bili; psi, mačke, perad, kravice, konji, kozice i ovce, te zečevi.

  Moja dva mlađa brata, Dragec i Stjepan, te bratić Dragać-Dragec, bili smo tako jako vezani uz sve njih, a posebice uz naše mačke i pse,tako da rijetko koja igra je bila moguća, a da bar djelomice u njoj nisu sudjelovali naši dragi nam prijatelji.Bili smo uvijek beskrajno tužni,kada nas je koji od njih zauvijek napustio. Pokopali bi ga na njihovom grobljiću(u kutu vrta pod jablanovima) i označili ih sa križićem i njihovim imenom. Kao mala djeca osječali smo ono, što je tako divno, davne 1853.? izrekao predivan čovijek, Poglavica Seatle:

... što bi čovijek bez životinja.

ostane li bez njih,umrijet će od žalosti i dosade, jer životinje su naša braća...

  Još mi je jako djetinje uvjerenje, da se životinje nesmiju mučiti, porobljavati, ubijati..., da bi se svi ZOO-i i Cirkusi raspustili i otvorili, kao i kućni kavezi i krletke, slonovi i majmuni oslobodili (ne)ljudskog iskorištavanja 

  Još sam bio malen, kada  je otac iz Amerike doveo sa sobom dresiranog psa Princa, od kojeg se je nakon par godina morao u dubokoj boli rastati, kada su zajedno plakali...

Poslije smo imali Reksa I Reksa II, sa kojima je završio moj najljepši životni period, ali su ostala duboka plemenita sjećanja (i kroz crteže, koje ću kasnije ovdje priložiti) sa radosti i zahvalnosti što sam ih imao.

  Vezano uz ovaj opći dio,želim Vam ispričati živu i istinitu priču, TATA,MAMA,DVA DEČKIĆA  I TRI ZEĆIĆA, 

         na višednevnom izletu  u Moravskim Toplicama

      Kao i sve priče, tako i ova nevjerojatna ali istinita zbila se je krajem osamdesetih, u ozračju jednog majskog jutra, kada smo krenuli u Moravce, da se dobro ispračakamo u termalno-naftnoj vodi, u velikim olimp.bazenima, u prekrasnoj šumovitoj okolini, za koju smo imali (skrivenu namjeru od naših dečki, sinova Daria i Nevena) želju, da tu ostavimo naše odrasle ljubimce, tri Zekoja.

  Ta tri (svima nam draga ljubimca) našli smo ispod trsova u našem vinogradu, u Staromgradu kraj Koprivnice. Nevjerojatno je bilo što je to bio pred Uskrsni dar i igračka dečkima. Puna su tri tjedna bili članovi naše obitelji. Stanovali su u jednoj većoj kartonskoj kutiji na balkonu. Svakog bi nas jutra dočekivali lupajući sa šapicama po balkonu vratima, a čim bi ih otvorili pojurili bi u kuhinju po svoj mlječni doručak,kojim ih je pojila (na dudu) supruga Marija. Oni su nam bili radost, igra i veselje, ali kako sve ima kraj, tako je konstruktivan prijedlog bake Terezije koja nam je došla u posjetu iz Varaždina imao oštro reagiranje od strane unućića Daria i Nevena.

   Naime, kad je baka vidjela već velike Zekoje odmah je predložila da bi od njih uradila fini zečji paprikaš...

-- Baka ukoliko bi ti to nama napravila, nikada više nemoraš doći nam u posjetu -- zagrmjeli su u duetu unuci.

    Naravno,da na to nismo niti mi nikada pomislili, (jer tko bi to mogao pojesti svoju ljubav),pa smo upravo tempirali izlet sa puštanjem na slobodu u prirodu naših zekica.

   U Moravce smo stigli  do našeg bungalova, pa je odmah bila trka prema bazenima, za koje smo mi vrijeme iz kutije istovarili naše Zekoje sa pozdravom po guzi, za sretan ispraćaj u prirodu. Oni su zaista veselo odskakutali uz našu nadu da će se dobro snaći u novoj okolini.

   Dečkima smo rekli da će se zekoji vratiti svaku večer u svoju kutiju na verandi bungalova, ali oni su negodovali, sa prijekorima da smo ih grdno prevarili. Tako dođe i peti dan, navečer kada smo se spremali na povratak domu.

   Supruga Marija pospremila je na spavanje razočarane dečke,koje su roditelji prevarili?! Bila je snovita tišina kada sam se i ja pojavio nešto kasnije. Zakoračivši na verandu, korak do vratiju, nešto me zgrabi za lijevu mandžetu hlača, stadoh, malo i preplašen, ali odmah odlučno bacim pogled dolje, a ono imao sam što i vidjeti. Kraj kutije još dva naša Zekoja?! Sva tri "izletnika" stavim u njihovu kutiju i sa njima u sobu. Možete li si samo predstaviti koje je to bilo iznenađenje sa suzama radosnicama, kada su dečki ugledali svoje ljubimce.Prva je to saznala supruga, kojoj je Zeko ležao na uzglavlju. Spasili smo tako svoje "obećanje", ali nismo riješili problem, jer svi izletnici su se sada vraćali doma, dečki sa svojim Zekojima, a mi i dalje sa problemom, što uraditi po povratku?

   Ha ništa,nego ravno u naše gorice,odakle je sve i krenulo, pa za Boga miloga, tu je i njihov dom. Oni poskakaše van, malo smo se pogledali, i oni krenuše u vinograd, pa dalje.

   Viđali smo se još poneki puta, njima sloboda, nama ovo prisjećanje...