FRITZ HAUG

Ipak, moramo se složiti da Marxovi tekstovi u nekim momentima nisu bez kontradikcija. Vidite, to je kao i s onom razglednicom koja vam iz jednog ugla pokazuje jedno, a iz drugog ugla nešto drugo, kao dvostruka slika – kao slika koja sadrži dvije slike. Mislim da tekstovi svih filozofa, kao uostalom svačiji tekstovi, donekle nalikuju ovakvoj razini. Ne postoji tekst koji je u potpunosti homogen – to bi bilo nešto uvjetno, nešto što nije život. Marxovi tekstovi također sadrže nekoliko mogućih značenja i radi toga je njihovo tumačenje važan zadatak. Prema tome, rekao bih da zaista postoji mogućnost da se Marx iščitava u hegelijanskim terminima. U mladog Marxa je hegelijansko iščitavanje vrlo naglašeno prisutno, iako postoji također i jako ishodište raskida s Hegelom, pa bi trebalo jasno odrediti dio raskida i udio kontinuiteta s Hegelom.

Osvrnimo se na Marxov razvoj – on nije završen već 1844, 1845. već tek tada počinje. U slijedećih dvadeset i pet godina on će napisati „Kritiku političke ekonomije", mnogo će naučiti, organizirat će Međunarodni socijalistički pokret. Pa, ako pogledamo kasnijeg Marxa, vidjet ćemo da se on sve odlučnije bori protiv hegelijanske tradicije u svojoj vlastitoj misli. Svojim najzanimljivijim spisima, kao što su npr. „Bilješke o Wagneru", u kojima on komentira vlastitu metodu u „Kapitalu", Marx vrlo jasno govori o svom raskidu s hegelijancima. Dozvolite mi da navedem jedan drugi primjer. Radi se o ruskim marksistima koji su raspravljali o velikom povijesnom pitanju – može li se u Rusiji postići socijalistički razvoj, a da prije toga nije izgrađen kapitalizam, ili mora li se podupirati kapitalistički razvoj da bi nakon toga mogla uslijediti socijalistička revolucija. Oni koji kažu – najprije moramo imati kapitalizam, to govore citirajući Marxa, kao što je činila i drugarica Vera Zasulič u čuvenom pismu Marxu, kad ga je upitala za njegovo mišljenje. Marx se razbjesnio na tu drugaricu, koja ga citira kako bi mogla dokazati da ne može biti socijalističke revolucije prije klasičnog kapitalizma, a termini kojima on izražava svoje ogorčenje, termini su raskida s hegelijanskim tumečenjem dijalektike. Rekao je: „Ja nikada nisam postavio univerzalnu povijesnu shemu historijskog razvoja, to ovisi o praksi, o tome što činimo".

Vidite, to nema veze s onim kako Coletti iščitava značenje Marxove dijalektike, kod njega se sasvim jasno radi o pogrešnom tumačenju. Coletti izmišlja protivnika, izmišlja slabog protivnika, kojeg je lako pobijediti. No, pravog Marxa on ne može pobijediti jer za pravog Marxa dijalektika znači nešto drugo: odnošenje prema sukobima, proturječnostima svih vrsta, prema skokovitim promjenama ili, jednom rječju, polje prakse puno je proturječnosti. Vidimo da se ovdje radi o drugačijem shvaćanju dijalektike; tu nema slijepe ulice.

Dozvolite da još jednom dodam kako u pretežnom dijelu marksističke tradicije postoji golem nedostatak dijalektičkog mišljenja. Taj nedostatak najveći je u sovjetskom marksizmu, oni govore o dijalektici, ali nikad na dijalektički način. Lenjin – da, ali ne u priručnicima na koje se sovjetski marksisti pozivaju. Da skratim svoj odgovor nakon ove digresije! Rekao bih da je hegelijansko, epistemološko iščitavanje. Pa ako kritiziram hegelijansko iščitavanje, to nije zato da bih prišao neokantovskom. Mislim da su to dva brata, ili dvije sestre, ako hoćete. Goli antagonizam ne postoji unutar marksizma već među marksistima, pa mislim da neokantovsko epistemološko iščitavanje treba kritizirati isto tako podrobno, ako ne i više, kao i hegelijansko povijesno iščitavanje.

Marx je oštro kritzirao neokantovski episemološki diskurs. Njemačka ideologija počinje upravo time. Camera opsura ideologije čini strukturu unutar koje se razvio ovaj diskurs i prvi dokument na kojeg se pozivamo kao na marksistički – „Teze o Feuerbachu" ili „Njemačka ideologija" – počinju upravo s kritičkim prikazom problematike Kanta. Tako, kada bi postojala alternativa, s jedne strane bismo imali mogućnost neokantovskog epistemološkog, možda čak pozitivističkog iščitavanja, a s druge strane je linija Hegel – Lukacs. No, to je pogrešna alternativa. To nije način na koji marksizam može biti pouzdan i s kojim se on može razvijati. Prema tome, cijelu tu priču o slijepoj ulici valja razumjeti onako kakva ona jest: to je slijepa ulica pogrešnog iščitavanja Marxa".

Na isti način je i Einsteinova fizika prerasla Newtonovu. Siguran sam, ukoliko ne bude nuklearne katastrofe, da će se pojaviti Einsteini marksizma. To je moguće i ja ne proturječim svemu što je Coletti iznio, no možda je kao Talijan mogao, kao što su i neki talijanski komunisti učinili, usporediti Marxa s Galileom – tu postoje mnoge zanimljive sličnosti, naravno i razlike; u neku ruku Marx je Galileo povijesti i društva. Međutim, ako uspoređujemo ovakve teorije ne smijemo zaboraviti na njihove osobitosti. Naravno, teorija klasne borbe ne smije se uspoređivati s fizikalnim teorijama, kao što je na primjer teorija privlačenja i odbijanja. Teorija klasne borbe je teorija prakse, a klasna borba se ne događa izvan svijeta zbilje već nju vode subjekti, ako hoćete, organizirane svjesne historijske snage. Prema tome, teorijski položaj koncepta klasne borbe mora se nužno razlikovati od teorijskog položaja takvog fizikalnog koncepta. To valja držati na pameti jer u samom središtu marksističke teorije i prakse radi se o stvaranju društvene mogućnosti za djelovanje, djelovanje koje mijenja društvo i koje po prvi puta otvara mogućnost znanstvenog svjesnog i demokratskog oblikovanja društvenih odnosa.

Marxova zamisao, da tako kažem, jest pokušaj da se prekine s pseudoprirodnim društvenim razvojem, s razvojem koji uvijek protiče, kako bi Marx rekao, „hinten den Rucken den Menschen". Zaista, postoje apsolutne granice strukturalnog podudaranja Marxove teorije i prakse s fizikom, pa što se toga tiče, ja ne bih slijedio Colettija ili druge".

Kažem, to u određenoj mjeri još uvijek vrijedi, no u razvijenim kapitalističkim zemljama vidimo potpuni neuspjeh ovakvog koncepta. U tim zemljama pojavljuju se novi društveni pokreti koji na prvom mjestu teže autonomnosti i ne žele unaprijed prihvatiti podređenost datoj političkoj strukturi.

Ekološki pokret, na primjer, postao je neobično važan za poslijeratnu povijest moje zemlje i dogodilo se da po prvi put, osim tri ustanovljene partije, nova opozicijska uđe u Parlament. Vidite, to je važan razvoj. Ili, omladinski pokret na primjer. Možda pretjerujem, no vjerujem da su sqattersi, omladinke i omladinci koji zauzimaju prazne kuće, isto tako važni. Oni zauzimaju kuće koje su prazne jer kapitalistički špekulanti žele da one propadnu kako bi mogli prodati zemlju. Mnogo, mnogo kuća u mojem gradu Berlinu nisu nastanjene. Ti ih omladinci zauzimaju i obnavljaju. Njima nisu potrebni samo stanovi, njihova je glavna potreba smisleni život, oni pokušavaju razviti nove oblike zajedničkog življenja koji bi bili manje sebični, manje posesivni. Oni pokušavaju stvoriti neku vrst utopijskog otoka unutar kapitalističkog društva, utopijske otoke u kojima bi razvili nove alternatvne društvene oblike.

Mislim da je većina takvih pokreta znatno promijenila političke odnose snaga barem u našoj zemlji i u mnogim razvijenim kapitalističkim zemljama. I zbog tih novih pokreta naophodno je ponovno promisliti sve koncepcije koje su povezane s prijelazom u socijalizam. Moramo ponovno razmotriti strategije, organizacijske modele, pitanje vlasti, značaj teorije, značaj komunikacija – sve to moramo rekonceptualizirati, ako želimo doći do novog uzleta, ako želimo učiniti novi korak naprijed u socijalističkom pokretu.

Vjerujem da u mojoj zemlji u slijedećih deset ili dvadeset godina ili više, neće biti moguć povratak na centralističke političke oblike. Od sada će lijeva politika, socijalistička politika, morati biti policentrična, ne samo u svjetskim razmjerima što je već slučaj, već također i u manjim razmjerima. To ne znači da nisu potrebne koordinacijske strukture, čak i vodstvo, no vjerujem da će se izgradnja novoga jedinstva, vodeće snage, moći kretati samo unutar lepeze različitih centara koji ostaju relativno neovisni jedni od drugih. Dakle, mislim da će se razviti nova logika organizacijskih modela, ona se već i razvija.

Dodao bih još jedan aspekt: smatram da su kulturni elementi postali važniji no što su bili.

U marksističkoj tradiciji, ali ne u samoga Marxa, nalazimo određene tendencije koje su redukcionističke, koje nastoje reducirati svako pitanje, svaki problem na jedno jedino – klasno pitanje. Ovakav pristup nam onemogućava bavljenje svim tim novim problemima, pa stoga držim da je neobično važno riješiti se upravo radukcionističkog načina mišljenja. To je povezano s kritikom ekonomizma i objektivizma, što ne znači da moramo zapasti u subjektivizam ili da se moramo riješiti ekonomije, to nipošto.

Socijalistički svijet je policentrički, ne postoji jedan socijalizam i jako mi je drago što postoji više socijalizama s različitim problemima. To je, dakle, heterogeni svijet o kojem je vrlo teško ili nemoguće dati općenite izjave. Tako, ako na primjer govorimo o Poljskoj, onda poljske događaje treba promatrati kao nekoliko linija koje se međusobno isprepliću. Nije riječ o jednostavnim događajima, već su oni višeznačni. Na jednoj razini ja poljske događaje tumačim u biblijskim terminima. Sjetite se scene kada se u faraonovim odajama pojavljuje natpis na zidu – to je bilo upozorenje da je dati sistem moći samo prividno jak. Kao što znate, ovaj motiv predstavljen je Bibliji snom Nabukodonosora. Usnio je san, usnio je jedan veliki kip, čija je glava zlatna, ruke i ramena srebrne, zatim dolazi željezo, pa glina i naposljetku pijesak. Mislim da je jedno od prvih značenja poljskih događaja to što se tu u određenoj mjeri radi o strukturi socijalističke zemlje koja slijedi sovjetski model. Na slabim temeljima postoje jake super-strukture i to dovodi do rasprsnuća. Trebamo ozbiljno shvatiti ovo upozorenje. To je samo jedno značenje.

Slijedeće značenje poljskih događaja je futurističko. Ne znamo mnogo, čak bih rekao ne znamo ništa o mogućem prijelazu iz socijalizma u komunizam. To se može pojaviti kao problem, ukoliko ne bude nuklearnog rata u 21. stoljeću, i možemo pretpostaviti da taj prijelaz neće biti nešto skladno i jednostavno, jer to nije plod koji sam od sebe pada u krilo društva. Sanjajmo malo o budućnosti. Ako ikada bude moguće da se imperijalizam svede na sasvim slabašnu pojavu i da čak i nestane, a to znači, ako ikada bude moguće da se izgradi socijalizam koji bi slijedio svoje vlastite puteve, znači, koji ne bi bio pod prijetnjom svjetskog rata, tada će pitanje komunizma doći na dnevni red svjetske povijesti. Kako će se taj prijelaz razvijati, ne znamo, no ja ne vjerujem da će država dobrovoljno odumrijeti. Mislim da poljski događaji u određenoj mjeri imaju i takvo značenje jer, što se u stvari dogodilo? Radnička klasa, narod se okupio i zahtijevao ključna ovlaštenja, recimo društveno samoupravljanje i to je također jedno od značenja poljskog pokreta. Postoji i treće značenje, ali najprije bih vam ispričao jednu anegdotu. Televizija je prenosila jednu scenu kada prvi američki astronaut kruži oko Zemlje. Po prvi put je čovjek u praksi mogao potvrditi ono što su Galileo i Newton dali u teoriji. Dakle, to je u prvom redu bio naučni događaj. Ali, što je taj astronaut tada činio? On se molio. Jasno je rekao: „Oče naš, koji jesi na nebesima..."Ali, on je bio na nebesima. Ta, što su drugo nebesa. Prema onom kako dijete zamišlja nebesa, astronaut je tamo i bio. Vidite, to su kontradikcije: trenutak kada znanstvena praksa otvara novo polje, ono se artikulira na infantilan način i to se također dogodilo i u Poljskoj. Jer poljska kriza je kriza modernizacije. Nije se nazadni društveni sektor pobunio, molim, sjetite se! Poljska se u posljednjih deset ili petnaest godina naglo modernizirala, a upravo su najmodernije industrije bile u samom središtu pobune.

Dakle, u samom središtu, pobuna je bila vrlo moderna, ali ju je s druge strane artikulirala crkva. Sjetite se onog nevjerojatnog prizora kada Valesa i svi oni, koji štrajkaju u Lenjinovom brodogradilištu, kleknu i stave hostiju u usta. To je nevjerojatno. To je bio prvi radnički pokret istovremeno izražen u srednjovjekovnim oblicima. U Poljskoj je crkva uvijek predstavljala oblik nacionalnog oslobođenja, ali s druge strane ona je uvijek bila i oblik potčinjavanja naroda, oblik neznanja i nemogućnosti napredovanja.

Ovu regresiju pokušavam opisati, razumjeti, ali dalje od toga ne mogu ići. Vrlo je teško objašnjavati povijest. Možete rekonstruirati događaje; što je netko učinio, što nije učinio i tako dalje, na osnovu toga rekonstruirati uzroke neuspjeha i tek tada jasno reći zašto nešto nije uspjelo. Radnička partija u Poljskoj je očito s jedne strane bila slaba, a s druge je polagala pravo na veću snagu no što je u stvarnosti postojala. Dakle, s jedne strane liberalna, a s druge represivna.

I tu je učinjena jedna golema pogreška, tragična pogreška: marksizam je postao stvar države i reduciran je tako da svaki antagonizam prema određenoj politici postaje i antagonizam prema marksizmu. Ne poznaje se jedna osnovna činjenica da se marksizam ne može prisvojiti kao privatna imovina ili kao monopol jedne grupe u društvu. Isto tako marksizam mora biti polje puno proturječnosti. Od sovjetskih drugova možemo čuti kako je marksizam znanost, ali, da li ste ikada čuli za znanost kojoj država može narediti. Princip znanosti nespojiv je s političkim autoritetom. Galileo je ovaj stav zastupao, a i Marx je to vrlo dobro znao.

Marx je mrzio svakog tko bi znanost potčinio, prodao moći. Ja ne vjerujem da je marksizam znanost jer je on vrlo složen, to je organizirani politički pokret koji ima znanstvenu teoriju svakako, ali to nije znanost. To je ono što marksizam razlikuje od fizike, a fizika nema nikakav pokret. Pokret radničke klase, socijalističkih ili komunističkih partija ili sindikata, to nije znanost. Ovdje se radi o različitim logikama, znate. Ono, po čemu je marksizam specifičan, jest to što ima znanstvenu teoriju, a nju se ne može reducirati na znanost. Nadam se da me nećete pogrešno razumjeti. Ja se izričito zalažem za znanstveni karakter marksističke teorije, ali to znači da moramo promatrati marksizam kao nešto što ima nekoliko momenata s različitim logikama. Marksizam je višedimenzionalan fenomen. On je mnogo više od znanstvene teorije. Mislim da su to Poljaci zanemarili, a i Sovjeti.

Sada je mnogo bolje nego u Staljinovo vrijeme, kada je on mislio da može naređivati što je ispravno, a što pogrešno. Partijski vrh mora odlučivati o političkoj liniji, to je potrebno, ali ne može odlučivati o znanstvenoj teoriji. Dakle, mislim da se to krivo shvatilo u Poljskoj i to je sigurno jedna od grešaka. Oni nisu imali oblike unutar kojih bi se iskazivale proturječnosti, pa su morali vjerovati u svoje jedinstvo, što je naposljetku dovelo do rasprsnuća. Mislim da stvari stoje sasvim drugačije u Jugoslaviji. Sasvim, sasvim drugačije. Radnici u Poljskoj nisu shvatili da svoje interese mogu artikulirati u Marxovoj teoriji i da bi u Marxu mogli naći najdragocjenijeg saveznika.

Mislim da u Zapadnoj Njemačkoj imamo takve kulturne korijene u marksizmu koji odolijevaju novim valovima antimarksističkog fašizma. Sada treća razina. Mogli bismo govoriti o djelatnim činiocima konzervativne i neokonzervativne ideologije. Ja te djelatne činioce nazivam ideologemima i moram reći da mnogi od tih ideologema odražavaju slabost naše tradicionalne teorije. Sada sasvim jasno shvaćamo da se marksizam naslijepo kretao u tradiciji racionalizma i prosvjetiteljstva, a upravo te slabosti čine kapital neokonzervativne ideologije. Sve u životu što se ne može smjestiti u racionalistički ili prosvjetiteljski obrazac, oni ističu i na tome grade svoju ideologiju.

Na primjer, snage koje premašuju racionalnu svijest, nesvijest, životinjsko nasljeđe u čovjeku, iracionalno, nagon, smrt. Top su njihove teme, ali je to također i stvarnost koju je racionalističko i prosvjetiteljsko mišljenje tradicionalno odbacivalo. Dakle, u neokonzervativizmu postoje elementi istine, a mi moramo oštro reagirati kako bismo im u tome mogli parirati.

Kao marksisti moramo biti u stanju progovarati o smrti, o podsvijesti, o onome što nije racionalno. Da pođem još dalje, simptom racionalizma je vjerovanje da postoji jedan ratio, ali to nije istina. U društvu, u povijesti, ima ratia, čak u samo jednom društvu ono što nazivamo ratiom i što vjerujemo da je samo po sebi jasno, prirodno, to je u stvarnosti određeni diskurs i on nikada nije jedini u društvu. U društvu uvijek imamo nekoliko tipova racionalnosti: kulturne, historijske specifičnosti, društvene strukture, različiti položaji unutar tih društvenih struktura. Prema tome, racionalnost nije nešto dato, već nešto što se razvija. Što se ovoga tiče, marksizam sudjeluje u klasičnom nasljedstvu racionalizma i slijep je prema historijskoj i društvenoj izgradnji onoga što nazivamo racionalnošću. Descartes je vjerovao da postoje određene ideje koje su prirođene i da je ratio prirođen, te ga samo treba razvijati slijedeći određene discipline. Dakle, riječ je o prosvjetiteljskom racionalizmu.

Neokonzervativci danas iskorištavaju te iluzije marksista, ali zaboravljaju da je Marx otkrio kontinuitet društva u povijesti i u taj kontinuitet treba zaći samo koračić dublje kako bi se vidjelo da historijski, društveni procesi također stvaraju i racionalnosti. Kao marksisti, mi to područje možemo lako oduzeti neokonzervativcima jer oni nisu kadri uspješno ga obraniti. Koja je njihova poruka – njihova poruka je: smrt je sudbina, iracionalnost je također sudbina, potčinjenost je prirodna datost, sloboda je nemoguća, svaki svjesni čin oslobođenja je nemoguć i prema tome nepotreban i vodi samo u još veća zla.

Ovo i nisu baš neke jake poruke, ali oni mogu njima dati privid nečeg privlačnog. Oni govore gdje mi šutimo ili smo šutjeli. Zato trebamo naučiti govoriti o smrti, o ljepoti, o... da se metaforički izrazim, o noći oko našeg malog sjajnog otoka.

Htio bih još nešto na kraju reći. U prošlosti Njemačke imali smo jedan dijalektički slijed događaja koji je za svijet postao vrlo negativan. Najprije smo imali avangardu međunarodnog radničkog pokreta, stari SPD prije prvog svjetskog rata. To je bila nada. Zatim je naša zemlja postala prva zemlja s kombinacijom welfare-statea i represije prema radničkom pokretu i taj su primjer kasnije slijedili mnogi. Nakon toga, Njemačka je, slijedeći primjer Italije, uvela najgrublji fašizam, s rezultatom višemarksističke tradicije. Rezultat toga je podjela zemlje, tako da je njena trećina došla pod socijalističku upravu. Socijalistički pokret kod nas je još uvijek u dubokoj krizi i dezorijentiranosti.

Socijaldemokratska linija je sada narušena zbog krize kejnsejanizma, jer recept welfarestate više ne funkcionira. Mi zaista prolazimo kroz teško razdoblje, budući da smo politički slabi. Mi nismo imali jednog Tita svog vremena, ili Lenjina. To naša zemlja nije dala i bojim se da takvo što neće doći samo po sebi. No, postoji jedan doprinos koji je vrijedan naše pažnje. Ovo je vrlo čudno: mi imamo jednog vrlo poznatog pjesnika, marksista, koji je prilično nepoznat kao filozof, a ja mislim da je on značajan filozof – to je Bertold Brecht. Njegovo djelo je nasljeđe koje vrijedi biti otkriveno i usvojeno. Možda već Brecht započinje odgovarati na pitanja koja Coletti naziva slijepim ulicama, jer je Brecht kritizirao te slijepe ulice u vrijeme kada se Coletti u njih zaplitao. Po mojem mišljenju, u Brectovu djelu postoje vrijedne ideje i teorijske refleksije, čiju će pravu vrijednost otkriti slijedeća generacija."

Prevela: Alica Rex

Objavljeno u Studentskom listu dana ?