Neurofiziolizi su pri istraživanju mozga zaključili da čovjek sa malim zakašnjenjem svjesno spoznaje svoje postojanje i zbivanje u trenutku.

 

 

U naš mozak se, putem osjetila, svaki trenutak slijeva gigantska rijeka utisaka iz našeg tijela i iz svijeta oko nas. Mozak djeluje samostalno i sam odlučuje koji će od tih podataka odvojiti i pretvoriti ga u našu svijesnu spoznaju o njemu.

 

 

Da bi to bolje razumjeli usporedimo tu ogromnu rijeku podataka sa slapovima vode i trepnimo jednom očima. Trenutak svjesne spoznaje je obuhvatio samo jednu jedinu kapljicu te ogromne vode. Ukoliko nismo uspjeli taj trenutak svjesno spoznati i doživjeti naš mozak odlučuje koliko je taj trenutak važan i u koji dio našeg pamćenja će sjećanje na tu "kapljicu vode" pohraniti. Često, zbog naše nepažnje i nekoncentriranosti, mnogi lijepi i sretni trenutci prođu neopaženi od naše svijesti.

 

 

Pri obradi pokušavam objasniti pacijentu važnost tog sretnog treptaja oka. Ponekad mi to i uspije i kao da nam se Kairos nasmješio pacijent kaže:

"Dotaknimo pramen njegove kose, iskoristimo ovaj trenutak. Pokažite mi put ka ostvarenju moga sna o pokretanju bez bolova."

Da bi bila sigurna da me je pacijent doista ozbiljno shvatio i da će taj trenutak svoje odluke zadržati u sjećanju, pokušavam mu prepričati što je znanost zaključila o nama i našoj spoznaji svijeta u kojem živimo.

Mi spoznajemo svijet sukladno našem mišljenju o tome kakav bi on trebao biti. Čak i naša sjećanja podliježu našim osobnim spoznajama i uvijek su kompromis između naših stavova i onog što smo proživjeli.

Kada mi pacijenti pričaju o sudaru automobila na semaforu poslije kojega su počeli osjećati poteškoće u kralježnici, svaki od njih mi o tom trenutku priča onako kako on vjeruje da se nesreća dogodila.

Spoznaja je uvjek subjektivan doživljaj trenutka. Svaki čovjek doživljava okolinu u kojoj živi drugačije, svatko živi u svom svijetu, misli drugačije o onome što je pravilno, a što krivo, što je istinito a što nije, što je zdravo, a što nezdravo.

Vrijeme.

 

 

Dok neki putovanje vremenom smatraju mogućim, drugi odbijaju svaki razgovor o mogućnosti ostvarenja tog vječnog ljudskog sna.
Vrijeme je rijeka bez povratka, ono nas ždere kao što je Kronos žderao svoju djecu, tvrde oni koji se ne žele upustiti u spoznaju svog vremena, oni koji tuđe vrijeme kupuju, a svoje prodaju ne razmišljajući o trenutku kao najdragocjenijem djeliću njihovih života.

 

 

Nespoznavajući trenutak u kojima donose važne odluke mnogi te odluke već sljedeći trenutak zaboravljaju, pa se njihovo vrijeme doista pretvara u rijeku bez povratka, u gubitak vremena u nepotrebnim i nemogućim snovima.

Poneseni nesuvislim obećanjima iz medija oni zaboravljaju donesene odluke jer nespoznavši trenutak odluke, moć sadašnjeg trenutka, donešene odluke nestaju iz njihova sjećanja kao kapi jutarnje rose na suncu.

 

 

U kineziterapiji je upravo taj trenutak pacijentove odluke, odluke koja nekada izgleda kao nemoguće učiniti mogućim, jedna od važnih točka za usmjeravanje liječenja.

Treptaj oka u kojem se pacijent odluči na svjesno aktivno sudjelovanje u terapiji otvara bezbroj mogućnosti s kojima mogu osmisliti način obrade i ponekad ono što se na prvi pogled doista izgelda nemoguće, naučiti  

 

učiniti mogućim.

Pokret je najkompliciraniji oblik razmišljanja. Na samom početku terapije kineziterapeut mora razmišljati na dva razboja, on misli za sebe i za pacijenta usmjeravjući ga ka samostalnom razmišljanju pa tako i samopoimanju i samomobilizaciji. Pri tome terapeut širi svoje znanje i sjedinjuje svoj posao sa reakcijama pacijenta i tako pretvara obradu u novu, samo njegovu osobnu tehniku.

Svaki pacijent je drugačiji i svaka poteškoća ima svoju priču.

 

 

Kineziterapija je pored tehnike i vječni dijalog između terapeuta i pacijenta s ciljem da na kraju pacijent svjestan svoga tijela i svoje ćudi bez bolova napusti ordinaciju.

Da bi to ostvario  terapeut mora svoje teoretsko znanje prilagođavati problemu, poteškoćama i osobnosti pacijenta da bi on na koncu doista uspio svoje sposobnosti pretvoriti u djelo svojih ruku. Takav stav zahtijeva od kineziterapeuta da sam sebe ispituje i da mjenja svoje mišljenje o tijeku terapije koji je odredio na početku obrade na osnovu dijagnoze.

Kineziterapeut mora biti samokritičan, discipliniran i prilagodljiv, ali istovremeno u svakom trenutku mora znati iz kojeg razloga nešto mjenja i to mora znati objasniti pacijentu.

Samopoimanje je proces koji nam omogućuje spoznaju našeg šestog čula, njime budimo u sebi samoosjetilnost i samoosjećajnost. Tada smo u stanju razlikovati osjete u tijelu /udarac, ubod, opeklina/ od osjećaja u utjelovljenom umu/bol, ljubav, tuga, sreća/. Samopoimanjem ponovo oživljavamo, skoro zaboravljeni, godinama zapostavljani emocionalni um, kojim razlikujemo procese samoosjetilnosti i samoosjećajnosti, a iz njihovog sjedinjenja proizlazi naše umjeće življenja. 

Naš utjelovljeni um, ta često tajnom ovijena dimenzija našeg postojanja, je most koji spaja osjete, osjećaje i tijelo u pokret. Kada uspijem pacijenta usmjeriti da krene na misaonu šetnju svojim tijelom i da se zaustavi u prostoru zglobova i pokuša osjetiti da pokret nije samo podizanje, spuštanje, isprućanje ili savijanje njegovih ruku u nogu, nego da pri pokretu u zglobu dolazi i do rotacije iz koje izrasta ritam i spiralna dinamika kojom on stvara svoju dimenziju prostor- vremena, tada sam sigurna da mogu početi uvježbavanjem samomobilizacije.

 

 

Svaki koncept unutar kineziterapije očekuje od terapeuta trajno analitičko ocjenjivanje promjene stanja kod pacijenta prije, za vrijeme i poslije završetka obrade, ali očekuje od terapeuta i holistički način razmišljanja. To prisiljava kineziterapeuta da svjesno sudjeluje u svakom trenutku terapije i tako samom sebi onemugućuje nekritičko razmišljanje i tvrdoglavo provođenje i primjenu svog teoretskog znanja.

Čitajući ove retke mnogi će pomisliti da je takav stav neosnovan jer je teoretsko znanje osnova svakog tretmana i da je takav posao gubljenje vremena.

Gubljenje vremena?

 

Tko svoje vrijeme štedi taj ga doista i gubi. To smo najbolje spoznali čitajući knjigu "Momo" od Michael Ende. Gospoda u sivim odjelima vladaju Mominim svijetom i nagovaraju ljude da svoje vrijeme ne troše uzalud nego da ga šparaju. Uče ih kako da svoje sekunde, minute i sate ulažu. Ali gospoda u sivim odjelima su kradljivci, oni ne uvećavaju tuđe uloženo vrijeme nego ga troše na cigare.

To je Endeova alegorija na politiku kapitalizma sedamdesetih godina prošloga stoljeća, ali ona nije tako izmišljena kako nam se pričinjavalo kada smo čitali knjigu ili gledali film "Momo".

Danas nas takozvani "manageri vremena" pokušavaju upravo u to uvjeriti, ali "Momo" ima drugačiji kraj, gospoda u sivim odjelima moraju pobjeći iz Mominog svijeta. Stanovnici ponovo imaju vremena, dovoljno vremena da se na svom putu do posla dive izlozima punim cvijeća i da se na ulici poigraju s djecom.

"Manageri vremena" uče danas nas i naše pacijente da je vrijeme skupo i prisiljavaju nas na trgovinu njime.

Tretmanom u kineziterapiji pokušavam pacijente uvjeriti u suprotno. Vrijeme je dimenzija koju svojim svjesnim sudjelovanjem u trenutku događanja sami sebi stvaramo.

Nije istina da smo mi u stresu jer nemamo vremena, istina je da mi nemamo vremena jer smu u stresu.

Teoretsko znanje je doista osnova svih naših djelovanja, ali mi kineziterapeuti smo osuđeni na analitičko i umreženo razmišljanje, mi moramo biti prilagodljivi i spremni na ustupke zbog poteškoća koje svaki novi pacijent i svaki novi trentak u obradi donosi sa sobom.

Kineziterapeut nije moderator grupne gimnastike, ne prodaje znanje pokazujući općenite vježbe za održanje snage, ne koreografira sletove u kojima sudjeluju mladi dobro trenirani ljudi. Kineziterapeut je koreograf za pojedince i mora biti spreman i sposoban svaki pokret prilagoditi problemu pacijenta.

Bilo koji pokret tijela mora krenuti iz središta stabilnog zgloba. Za to preodređeni mišići, koje nazivamo stabilizatori, jedno izvjesno vrijeme svjesno korišteni, bi se trebali kasnije za to brinuti bez našeg svjesnog sudjelovanja u tome.

Centralizacija ili stabilizacija znači da mi, u bilo kojem položaju se nalazili, prvo moramo osjetiti središte našeg tijela, a onda središte zgloba iz kojeg pokret polazi. Kada smo uspjeli samopoimanjem osjetiti i spoznati prostor zgloba iz kojeg pokret polazi tada nam je puno lakše i stabilizirati željeni zglob. To je metoda samostabilizacije.

Samomobilizacija je više od tehnike, više od fizikalnog pokreta, više od skakutanja, istezanja, napinjanja i opuštanja mišića.

Samomobilizacija, sjedinjujući u sebi različite tehnike pokreta, postaje lijek za tijelo i dušu. Svaki kineziterapeut bi trebao na sebi samome isprobati taj oblik razmišljanja i spoznavanja tijela i pokreta, svjesno spoznati geometriju svoga tijela i pokreta, spoznati, a onda i osjetiti dimenziju svoga vremena, da bi pacijenta mogao uvesti u četverodimenzionalnost istinskog postojanja.

Pacijent sa svim njegovim poteškoćama jeste i mora ostati središnja točka obrade.

Metode: 

• samopoimanje,
• samostabilizacija i 
• samomobilizacija 

prisiljavaju svakog terapeuta na poseban način razmišljanja i djelovanja i to od trenutka postavljanja dijagnoze, preko tijeka obrade do konačnog ostvarivanja cilja.

 

 

Mi tražimo od pacijenta da već ulaskom u ordinaciju, pri rukovanju, svjesno spozna taj trenutak kao početak tretmana.

 

 

Prijateljski stisak ruke i osmjeh na licu govori više od stereotipnog pitanja:

"Kako se danas osjećate?"

To je pitanje koje ne poznaje istinski odgovor jer dovodi pacijenta u situaciju da odmah počne razmišljati o možda već prošlim bolovima.

 

 

S osmehom na licu, ljubavlju u srcu i znanjem u duši svaki terapet u zajednici s pacijentom čini naizgled nemoguće mogućim.