Jorge Luis Borges

O raznolikoj Andaluziji

Koliko stvari. Lukan svoj stih kujuć,

Onaj se drugi izrekama bavi.

Džamija i luk. Duh islama slavi

drvored, ritmom vode odjekujuć.

Zvukovi divlji, ipak tako čisti.

U sutonu bik usred borilišta.

Običaj dobri ne činiti ništa.

Iz židovske predaje kabalisti.

Uz prijateljstva trpezu se nađe

Rafael noćni. Gongora se zlati.

Blago što mogu Indije ga dati.

Mačevi, gvožđa, štitovi i lađe.

Koliki zvuci i čudesa stoje

U jednoj riječi. Andaluzija to je.

 

 

Nelinearnost, umreženost i sjedinjavanje univerzuma ljudskog uma i vrtloga nebeskog vretena se zrcali u kristalnoj mreži ovoga ovdje i sada. Kada osjetimo spiralnu dinamiku bezvremena imamo na umu da stanjem svoje svijesti ostvarujemo suglašavanje ili sukob osobnosti, lakoću ljubavi ili težinu vječnog straha, igru partije šaha na crno- bijelim poljima vječnosti. Tada spoznajemo da ne postoji dobro ili loše nego da je sve, baš sve, u nama i univerzumu, tek zagrljaj suprotnosti, komplementarnost vječne svjetlosti i njene sjenke. Mi nismo marionete, mi smo stvaraoci vremena, činioci svjetlosnog zagrljaja u kojem čvrsta, nepokretna, konačna i prolazna materija dobija dušu i postaje kristal trenutka spoznaje. U ovom ovdje i ovom sada koje dinamikom zlaćane spirale hrli kraju vremena osjećam snagu zakona zlatnoga reza i spoznajem da se istina ne događa na površini oceana života nego se skriva u sedefastim školjkma naše duše. Ona izranja iz vrtnje nebeskog vretena i postaje kristal života, protagonist velike gala predstave, zagrljaj u kojem cvijeta krošnja spoznaje puna mogućnosti i odluka koje sa ostvaruju na raskrižjima svjesnosti. Tada spoznajemo da je osobna razina tek iluzija stvarnosti, kristalna slika u kojoj se zrcale putevi kojima koračamo ka zvjezdama, zipka u kojoj smo rođeni i poslani na putovanje ovozemaljskim vremenom. Tužna bilanca svjesnosti se ogleda u istinitosti da se u svakom trenutku rađa neka nova svijest, a stara se vraća izvoru. Seoba duša je spiralna dinamika osnovnog kozmičkog zakona, činjenica ispisana kristanim slovima duše šutljivih učitelja, neporecivi zagrljaj svjetlosti i tmine, zajedništvo u kojem se rađamo, umiremo i ponovo rađamo zakonom bezvremena. Još iz vremena koje nazivam oluja ruža trojstvo u meni osluškuje šaputavu svjetlost sa početka priče i odgovara titrajima svjesti. Anđeosko- vilinska bića, svjetlost u našim dušama, nas odnose u zagrljaj izmišljaja u izmišljajima vječne mudrosti.

 

http://umijece-vremena.blogspot.com  

https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=8120