Putovanje moje Duše

Istina je uvijek neobična, neobičnija od fantazije.

U djetinjstvu sam doživjela stanje svijesti koje se u ezoteričnim znanjima zove stanjem tik do smrti. U tom stanju spoznala sam da postoje i druge realnosti o kojima se malo zna ili se o njima vrlo malo govori.  Mnogi su autori pokušali objasniti to stanje, no ono se ne može samo riječima opisati. To je specifično stanje svijesti doživljenog uvida pojedinih duša koje su se suočile sa smrću. Priče su različite. Različite su i spoznaje koje pojedinci usvoje prilikom takvog iskustva. Može li se u njih vjerovati? Ispričat ću vam svoju priču – ni danas ne znam sa sigurnošću što bih mislila o tom iskustvu, jer kako se mogu potvrditi ovakvi doživljaji ostaje nepoznanica našoj intelektualnoj relativnoj svijesti.

Još u najranijem djetinjstvu nosila sam u sebi sjećanje na izbor. Ako je ono točno, a za mene jest, još prije svog rođenja izabrala sam tko ću biti. Kada sam trebala iz sveukupne zajednice duša kao pojedinačna Duša doći u zemaljski svijet, mogla sam birati između nekoliko opcija koje bi određivale moje djelovanje na ovom planetu. Između svih koje sam vidjela razmatrala sam dvije mogućnosti: jednu sredovječnu bogatu obitelj koja je željno očekivala prinovu i ovu, moju sadašnju, koju sam na koncu odabrala. Znala sam da ću se roditi kao djevojčica. U prvoj obitelji bila bih bogata i nasljednica velikog imanja. Moj život sastojao bi se od druženja s guvernantom i dosadnih šetnji po perivojima imanja, pun usamljenosti. To me odbijalo iako mi je bilo žao postarijeg bračnog para koji će u toj inkarnaciji ostati bez svog potomka, a pomalo mi je bilo žao i zbog lagodnog života koji bih tamo živjela. Bilo je još toga što sam vidjela, ali se nejasno sjećam ostatka priče.

Izabrala sam stoga drugu opciju, pa sam rođena u Bosni i Hercegovini kao deveto dijete svojih roditelja, šesto živo. O sebi mogu reći da sam bila dijete siromašne obitelji i otvorenog, svijetlog Duha. Voljela sam život i uvijek sam iznova pronalazila zanimaciju u svojoj okolini. Nikad mi nije bilo dosadno iako se sjećam da sam u životu imala samo dvije igračke: jednu lutku koju mi je majka u svojoj ljubavi napravila i jednu koju mi je darovala njezina sestra Krista, moja najdraža tetka. Najdraža zanimacija bila mi je, pak, suha klipica na starom pohabanom koncu oparanog pletiva od kojeg je moja vrijedna majka iznova plela nove čarape, a koju sam ja većinu svog vremena vukla sa sobom i s njom razgovarala u trenucima usamljenosti. Ali, imala sam u izobilju „živih lutaka“: janje, prase, štene, mačiće…  Sretno djetinjstvo provela sam u malenom seocetu Gornji Vlaići.