Podrhtavanje  i …buka… ponekad je bila manja…ponekad jača …al to je postalo sastavni dio vožnje…na koji sam se tad … već bila …naviknula …

Navikla sam se…jer sam se svakim novim podrhtavanjem …odvikavala od  sebe same…od onog što ja…uistinu…jesam…

Od onog za čim mi …iako …stisnuta…i skrivena u nekom malenom kutu …mene…moja duša čezne…

Al…još uvijek sam… ponekad, pogledom pratila tu ljepotu prirode i ….divila se svemu …svemu što ja…neću uspjeti …dodirnuti…jer…vlak je išao…dalje …

Nije stajao…

 

Mimoilazili su moj vagon…mnogi vlakovi što su išli nekim svojim putem…al …ni jedan kao taj…onog dana…nije zadržao moj pogled na sebi…

Ni jedan kao…taj ,što je…potpuno tiho…kao da nema tračnica …laganim…a ipak bržim  „koracima“…prošao pored…mog prozora…

Zastala sam…ne spuštajući pogled s njega…i kao da me nije bilo briga …što će me ostali putnici još čudnije gledati…

Što će gledati moje oduševljenje…tog tihog…nekako …nježnog kretanja…

I…nije me bilo briga…što će ,neko od tih istih putnika…u mojim očima vidjeti ..sjaj…

Čekala sam ga i sutra…

Čekala sam taj isti vlak u nadi da ću ga opet vidjeti…

I jesam…opet je prošao onako tiho…malo čak i zastao…kao da mi se osmjehuje kao da me pozdravlja…

Ne znam ni sama zašto… ili…možda ipak znam…al ,taj mi je  vlak…svaki dan… sve više i više ,zaokupljivao misli…

Možda jer je…sa svojim osmjehom i pozdravom…to vrijeme njegovog prolaska …činio … najljepšim  dobom moga dana...

 

            

 

 

Dani su prolazili…a moj osmjeh se izgubio …već davno negdje …putem…

Negdje tamo daleko …zaboravila sam na njega i samo „slučajan“ prolazak …tog nježnog vlaka…vraćao je rumenilo na moje lice…i kao da je…svojim prvim prolaskom…u zadnji tren ,uspio spasiti ,ono malo mene…ono što je ostalo negdje …u …meni…

Samo njegov šum…i njegov miris…koji sam tad već osjećala i na daljinu…činio je moje lice …moje tijelo i dušu…sretnom…

I …jednom…sasvim nenadano ,osjetih njegovu blizinu u …potpunosti…

Priljubio se ,šapućući  svojim nježnim zvukom,neke riječi…riječi što ih po prvi puta čujem…

I tada …u tom trenu…osjetih ponovo svoja krila…i tek tad …nakon bezbroj prijeđenih kilometara…shvatih smisao …danih mi krila…

Tek tad osjetih ono …čemu sam se radovala…na samom početku svog putovanja…

Osjetih sve one davno i…nikad prije doživljene …ljepote…

 

 

               

 

I odlučih tada…poslušati što mi šapuće…srce…

Odlučih sačekati slijedeći njegov prolazak i…kao što sam ,ionako , već odavno postala neprimjetna u svom vagonu…odlučih…tiho i mirno ući …u njegov vagon…

Odlučih iskoristiti ova krila ,što sam ih konačno osjetila na svojim leđima …i…poletjeti do…njega…

 

               

 

Unutra je bilo…toplo…a zrak što je kružio okolo…imao je miris onog cvijeta i one rosne trave …što ih nisam uspjela ,svih ovih godina putovanja …dodirnuti…pomirisati…ni udahnuti…

Prostor je bio…bezgraničan…i …ja sam…s lakoćom raširila krila…slobodna da poletim …dalje…

Al…meni se ostajalo…

Meni se ostajalo,jer…gomilu nježnosti,što sam ih osjetila na svojim krilima…nisam htjela skinuti …sa sebe…

Nisam htjela …izići iz…tog…prostranog vagona…u kojem sam shvatila…da nije važno...koje prijevozno sredstvo odaberete za svoj put…

Važan je onaj netko…tko će vas voditi (voziti)…bili to mi sami…ili netko drugi…koji će nam pomoći da na tom putovanju dodirnemo …sve ljepote…jer…putovanje nam to i nudi…

Nudi nam ljepote …samo trebamo zastati … pogledati ih …dodirnuti …a ja …kao što rekoh…nisam jedna od onih koji će putovanje priječi pješke i biti čvrsto nogama na …tlu…

Ja sam jedna od onih što je htjela …letjeti i u tom letu osjetiti…koliko ogromna može biti …ljubav…toliko ogromna da …kad si u njenim rukama…i bez leta osjetiš…Nebo…

A ja sam to …tek sada osjetila…

Osjetila sam u…tuđem vagonu...što je morao …dalje…

I ..dok sam se ja…kriomice vračala u svoj vagon...grč što bi mi stegnuo grudi...danima ne bi popuštao…

Mirisala sam njegove tragove …na sebi…još dugo ,nakon što bi otišao…

I…brojila sam dane…sate…i minute…do ponovnog …dodira…ponovnog susreta…

Nisam više mogla ni udah jedan …priuštiti svojoj duši…bez njega…a…ovo putovanje u ovom mom vagonu…bilo je sve…osim …putovanja…

 

Susreti su s vremenom…postajali češći…i svaki moj let…do njegovog vagona…bio je let…do nepreglednog prostranstva…što mi ga je…njegovo milovanje…pružalo…

 

              

Njegovo milovanje…i moje priče…u kojima sam mu ispričala…sebe…priče ,koje je slušao…i…ono najvažnije…čuo…

Čuo je svaku moju riječ…čak i pored …sve one buke što ju je stvarao onaj moj vagon…i svaku moju riječ…kao da je poljupcem pomilovao…i tako zarobio moju ..dušu…

…Volim ga…

Volim taj vagon…što je nježno i tiho…onog kasnog ljeta…prošao …pored moga prozora…

Volim ga jer…u njemu sam…slobodna poput ptice…

U njemu mi je toplo…kao u gnijezdu…

U njemu mi duša diše…i…u njemu sam osjetila …kako sam sretna…što sam…žena…