Kažu da je život…vožnja…i da svatko od nas bira svoje prijevozno sredstvo ,s kojim  će prijeći to …putovanje…

No…ima i onih koji to putovanje odluče prijeći …pješke…pa … u svakom trenutku tog svog putovanja….stoje čvrsto nogama na tlu…

Ja nisam jedna od tih…

Ja sam…svjesno ili nesvjesno…odabrala…vlak…

Jer, vjerojatno u trenutku odabira …nisam znala…da postoji nešto…što mi  … kroz to putovanje…može pružiti pogled i dodir na …baš sve… ljepote …

Nisam znala da mi putovanje može pružiti …onaj osjećaj ,kad zbog punoće ljubavi …što diše i živi u tebi…osjetiš…mir…i slobodu …

Nisam znala…pa nestrpljiva i radoznala …nisam dugo čekala dolazak vlaka na…peron…

Ukrcala sam se u prvi vagon…prepuna želje za putovanjem i svim onim ljepotama što jedno takvo putovanje …može pružiti…

Veselila sam se krajolicima, koje ću vidjeti na tom putu i …radovala se svakom tunelu,optimistično vjerujući da nakon  svakog tunela ,dolazi svjetlo…

Al…već  na …samom početku…vagon u koji sam se ukrcala…bio je prepun…

Pomislila sam,ugledavši …pomalo skučen prostor… da je to trenutno…i da ću nakon određenog vremena…moći raširiti ova krila…što mi ih je samo Nebo dalo…

Trzaj vlaka…što je upravo krenuo …prekinuo mi je misli …i moje putovanje je …započelo…

 

           

 

 

Iako ...u tom malom prostoru,što mi je vagon pružao…pronašla sam …neko svoje mjesto i u njemu pokušavala naći …sebe…

Tlo ispod mene…pod mojim nogama…bilo je...nemirno…al podnošljivo …jer…putovati sam htjela…jer…voljela sam …vožnju (život)…i sve ono što mi ona donosi…

Osmjehom sam pozdravljala …putnike …al  s vremena na vrijeme…kad mi pogled odluta na prekrasne krajolike…poželjela bi da …vlak… malo zastane…

Da zastane…pa da u miru …u tišini…udahnem onu prirodu,da raširim malo krila …da osjetim…ljepotu …i smisao…te iste vožnje…tog putovanja…

 

            

 

 

Al…vlak se nije zaustavljao …često…

Nije mi dozvoljavao da se nadišem …onog čistog zraka…jer…samo što bi krenula sići …i dodirnuti poneki cvijet…samo što bi dotakla bosom nogom …onu rosnu travu u …nekom od onih lijepo prohladnih zora…već bi se začuo zvižduk…i već se moralo…dalje…

Vračala bi se u svoj vagon…svaki put sve teže i teže…

Jer …vagon je još uvijek bio …pun…a meni se svaki put sve više i više činilo…da je onaj moj prostor…sve manji i manji…

I nekako kao da su tuneli…postajali sve duži…i onaj mrak…u tom vagonu …postajao je sve …tamniji…