...Bili smo djeca...uistinu djeca..Ti si bio jedan od onih najljepših frajera u našem društvu...Bio si onaj koji je znao djevojci izvući osmjeh na lice...Imao si ono nešto...Mnoge su htjele biti u tvome društvu,ali ti si odabrao mene...Mene..jednu običnu malu djevojčicu koja je bila luda za tobom...Da,da...bila sm luda za tobom toliko jako da i dan danas kad zatvorim oći vidim onaj čuperak tvoje crne kose...Znali smo dugo šetati,držao si me za ruku tako jako da bi me ponekad i boljelo..al nisam htjela reći ti to ..jer bilo mi je...lijepo...I kao i sve dječje ljubavi,i naša je trajala kratko...Odvuklo te društvo od mene ...a ja sam te nekako lako pustila...pa da bili smo djeca...No nisam znala da će te društvo toliko daleko odvući...Predaleko...Nisam znala da ćeš krenuti onim najgorim putem ...putem tame...Nisam znala da ću te ugledati jednog dana tako oronolug i umornog.Nisam znala da će onu tvoju ljepotu ukrasti ....tama..nisam znala...I tada kad sam shvatila da je tvoj život stao još prije mnogo vremena,suzama sam ispratila tvoje korake ...Jer prošao si pored mene...i nisi me ni poznao...Kako me samo zaboljelo...Tama je obuzela svu tvoju ljepotu,sve tvoje osmjehe...Tama te je odvukla predaleko..I jednom mi je neko rekao da sam te trebala bolje čuvati...ali...ja nisam znala...nisam...I sad se ponekad sjetim te rečenice.."e znaš,mogla si ga malo bolje čuvati"..Pa se pitam...Jesam li?Jesam li uistinu mogla tada znati da ćeš krenuti tako daleko?Jesam li te mogla sačuvati od mračnih uličica koje si kasnije tako volio?...Ne znam jesam li,ali znam da ću se se i većeras pomoliti anđelima da te vrate na put svjetla....