Gase lampu i njezino bijelo sjenilo
zatreperi na trenutak prije nego se rastopi
kao tableta u čaši mraka. Zatim uzdizanje.
Hotelski zidovi rastu u mrak nebesa.

Jenjali su pokreti ljubav i oni spavaju,
ali njihove se najtajnovitije misli sastaju
kao da se dvije boje sastanu i upiju jedna u drugu
na mokrom papiru đačke slikarije.

Mračno je i tiho. Ali grad se primaknuo bliže
u noći. Ugaslih prozora. Došle su kuće.
U nagruvanoj tišini stoje vrlo blizu,
gomila ljudi bezizraznih lica.

Tomas Tranströmer

Osjetih pucanje opne sna, Pegaz me nosi ka ovom listopadskom  jutru u kojem začuh glas istine. Pjesnici su čuđenje u svijetu titra misao umrlog poete u dubini duše. Osjećam kako me miluju svilenkaste latice  antologije, govora cvijeća iz pjesama, čujem poetične šapate, cvrkut sanjalica, srce otkucava mir i spokoj i odnosi me nebeskim atima ka dalekim vremena vratima. Sa melankolijom u srcu promatram rosu na drhtavoj vlati trave. Sjetom utkanom u sjećanje, usidrenom u oceanu uspomena prošlih godina vidim, na kristalno jasnom nebu buđenja  zlaćani prah iz kojeg niču cvjetovi ljubavi i sjedinjuju se sa poezijom ruža koja srcu daruje odkucaje smiraja. Osluškujem smijeh razigrane djece u pjesnicima koji me pozivaju na stazu ka bezbrižnom djetinjstvu i prisjećam se zagrljaja iz kojeg sam krenula ka ovom jutarnjem blaženstvu. Nedostaju mi riječi kojima bih nanizala nisku osjećaja koji me kao eliksir sreće jutros oplahuju. Stojim na obroncima jave, uranjam sretna i mirna u koloplet života. Put pjesništva se iskri putanjom snova i dokazuje čaroliju pjesničkih duša. Nagrada akademije ljepote je stigla na izvorište sna. Pjesmom ću ti reči koliko te volim.

http://umijece-vremena.blogspot.com