Polako se dizao mjesec iz tmine predvečerja,
pa je skidajući svoju košulju zlatnu izranjao jasan, poklanjajući tmurnome nebu ljepotu osmjeha.
Gledala sam tu čaroliju neba i njom omamljena osjećala LJUBAV i njenu ljubičastu kosu beskrajem razasutu.
Pružala sam ruke i ljubav se kao čudesni zagrljaj neba spuštala u taj alkemijski treptaj oka nepostojanja.
Stajala sam snena na obali noći dok je ljubav presvalačila haljinu i ljubičasta jahala nebom, pružajući dlanove svitanju.
Voljela sam taj čudesni san u koji nisam mogla ući, voljela sam Ljubav i njenu blagost, a ona mi se smiješila svojom ljepotom.
Slijedila sam taj osmijeh iz noći u noć i jutrom se s njim opraštala.
Do sljedećeg sutona šaputala sam nebu dok se rađao dan i polako spuštao mjesec oblačeći košulju bijelu, krijući se od dana suncem obasjanim.
LJUBAV, ta ljepotica noći,
sunčeva nevjerna ljubavnica
lebdeći na Pegazu
noćima budi nesretnike,
poklanja snove lutalicama, a jutrom nestaje kao neboja gubeći se pod kopljima dnevne svjetlosti.
Bila sam samo pustolov pred vratima sna
sa žudnjom u srcu čekala sutone, da ponovo vidim Ljubav kako napušta rumenu tminu predvečerja i jasna i bijela prostire za mene
svoju ljubičastu kosu, pružajući ruke svitanju.
Bila samo pustolov pred vratima sna i
sa žudnjom dočekivala sutone, sa željom da još samo jednom, pa još jednom vidim kako Ljubav za mene oblači svoju ljubičastu haljinu.
Snena sam čekala i pružala ruke u veliku prazninu da osjetim, da dotaknem ruku sna, ruku ljubavi, ruku vječne ljepote.
U jednom ljubičastom sutonu
ja pustolov pred vratima sna,
pružih ruke, dotaknuh prst ljepote, uzjahah krilatog konja
i uđoh u vječni ljubičasti san.
bglavac
irida
edin.kecanovic
