U beskrajnim prostranstvima duše, u oceanu snova, u svemiru svijesti  osluškujem rapsodiju  procvijetalog jutra, osjećam snagu svjetlosne zamke lijepih uspomena i prisjećam se tišine satkane u obrise davnih  snova. Neka nestvarna svjetlost buja svitanjem, počiva na bisernim  oblutcima razasutim pješčanim žalom sjećanja. Koračam padinom vječnosti i skupljam blago izgubljeno u vremenu oluje srca, prosuto iz oceana u kojem se još uvijek njedre sedefaste školjke svijesti.  Udišem miris ružina drveta koje niče iz olujnog neba davnih snoviđenja i slušam tišinu Bogova već davno zapisanu u mojim pjesmama. Velika pukotina željenog  zaborava se pretvara u valu u kojoj valovi oceana dodiruju hridi izrasle iz nepostojanja. Osluškujem šum tog beskraja i čujem buđenje ljubavi u dnu svetoga grala, na dnu kaleža života, u klijetkama življena. Na nebu unutarnjeg svemira plutaju jata zvjezdanih ptica i opijene slašću, odjenute oblinama svijesti,  plešu vječni ples. Unikatnost čovjeka u univerzum se dokazuje u ovom jutrenju, titra istinitom tvrdnjom o cjelini izrasloj iz božanske matematike, u cjelini koja ne priznaje zbrajanje i oduzimanje i blješti svjetlosnim zagrljajem svevremena. U arboretumu sretnoga trenutka svjesti osjećam blizinu  srodnih duša u zagrljaju univerzuma, vidim dlanove koji svjetlosnim mačem režu gordijski čvor nagomilanih  oblaka nepostojanja. Naslućujem ruku  sudbine koja piše  svjedočanstvo ovom buđenju u procvijetalom jutrenju vječnog sna.   

 

 

 

Na raskrižju snova bezbrojne staze ka buđenju teže

zvjezdani puti dušu u avanturu mame,

mjesečev sjaj u dubinu srca seže,

razbija silinu tame.

Kolijevka tkana od sanja na strunama svjesti se njiše,

latice bijelih ruža kadenu spoznaje stvara

njima duša brevijar o sreći piše

bježeći od tužnih utvara.

Podsvijest putevima davnih snoviđenja hodi,

mirisima ju miluje elizejsko cvijeće,

kroz arkade uspomena je vodi,

taj plam životne svijeće.

Isplakane suze  blješte u mekoj travi

kao dragulji puni ljubavnoga sjaja,

to moje srce svoju pobjedu slavi,

zagrljajem dušu i tijelo spaja.

Iz kristalnog krijesa izranjaju tvoje oči snene,

na tvom licu osmjeh blaženstva blista,

pogledom uranjaš u dubinu mene,

grije me tvoja duša čista.

U zagrljaju tvom čarolija ljepote se rađa,

putevima krvi, nježno u dušu stiže,

postaje pijana Rimbaudova lađa

ka vječnom suncu se diže.

 

http://sretan-trenutak.blogspot.com