"Nije važan kritičar niti osoba koja ističe kako je neki snažan čovjek posrnuo ili kako je činitelj nekih djela mogao isto učiniti bolje. Zasluge pripadaju samo onome koji se nalazi u areni, čije je lice uprljano prašinom, znojem i krvlju, onome tko nastupa viteški, tko griješi i uvijek, nanovo posrće, onome tko je ponesen, tko zna što je entuzijazam i tko energiju ulaže u vrijednu stvar, onome tko, u najboljem slučaju, na koncu spozna trijumf visokog postignuća, pa, ako u najgorem slučaju i padne, pada hrabro, osiguravši time mjesto za sebe daleko više od onih hladnih i plašljivih duša koje ne znaju ni što je pobjeda ni što je poraz." Theodore Roosevelt.
Jedna drevna legenda nam kazuje da negdje živi čudesna ptica koja zapjeva samo jednom u svom životu, ali ona pjeva ljepše nego bilo koji drugi stvor na zemlji, jer ona pjeva umirući. Od trenutka kad napusti gnijezdo ona traži trnovito drvo i nesmiruje se dok ga ne pronađe. Ptice umiru pjevajući, tko pjeva zlo ne misli, sretan čovjek umire pjevajući je spoznaja koja dolazi do naše svijesti i nekako nas potiče da ramišljamo o ljubavi, da ljubav odjenemo različitim odorama, da se upitamo što je uistinu ljubav, ta treprava energija za čijim izvorom tragamo cijeli život. Bez, u dubini svijesti postojećeg misaonog, mudroga "Ja", mi nikada ne bi spoznali da ljubav, ta čudesna energija postoji u nama, ne bi si znali raztumačiti što znači ono čudesno lepršanje u trbuhu, niti pjenušanje šampanjca u ponornicama našega tijela. Zahvaljujući tom mudrom "Ja" mi spoznajemo da, iako smo se nekada odlučili krenuti trnovitim stazama, ljubav latentno u nama živi, ona ostaje u nama i oko nas, ljubav je uvijek tu, ljubav nas svojim nečujnim koracima prati i postaje putokaz ka zvijezdi novog svanuća. Legenda nas uči da se ono najljepše u životu može ostvariti kroz spoznaju boli, kroz odricanja, kroz sretno umiranje u trenutku, da bi sljedeći trenutak bio još svjetliji, još sretniji. Kako dosegnuti tu vrhunsku spoznaju, kako uroniti u te dubine svog malog univerzuma?
Ljubav nije mirno more, ona je uzburkana rijeka. Mi vječni lađari njenim koritom učimo savladavti sve njene virove, njeno ključanje, njene vodopade i onda uranjajući u ljepotu njenog ustaljenog toka u širini ravnice našeg postojanja nastavljamo jedriti leptirastom galijom našeg bića ka ušću u ocean samsare. Onaj tko osjeća ljubav zna da je ona u svom nastajanju hirovita bujica osjećaja koje mi sami pripitomljujemo, kojoj mi svojom snagom poklanjamo snagu, svojim bićem hranimo njeno biće, svojim srcem branimo njeno srce, svojom dušom oplemenjujemo njenu dušu. Razmislimo li, na koncu shvatimo da je ljubav jednostavno LJUBAV, da je ljubav smirenje u svjetlosnom zagrljaju potpune sreće, da je to jedina energija koju ćemo vjerovatno i umirući osjećati.
No, kao i uvijek, postoji jedan uvjet, ljubav ne smije u sebi sadržavati elemente pohlepe, koristoljublja, osvete, mržnje, ni straha. Ona mora u sebi nositi dozu strasti i izrastati iz čistoga srca, tog čudesnog izvora potpune iskrenosti prema sebi samome. Uranjajući u dubine svjeti mi se uvijek nalazimo u labirinku kristalnih zrcala u kojima se ogledaju naša različita lica, onaj dio nas koji često skrivamo i od nas samih. Ako razkrinkamo pred samim sobom te iza maske skrivene dijelove naše svijesti, ako ih nazovemo imenima i dozvolimo im da s nama žive puni život, ako im odredimo djelovanja i ni jednom ne dodjelimo moć, tada u našem malom univerzumu vlada harmonija, u našem nutrnjskom orkestru savršenstvo koje sklada suptilnu svjetlosnu muziku naše spoznaje. Kada u tome uspijemo onda ljubav postaje vrhunska svećenica koja bdije nad našim životom i u trenutku umiranja je uz nas, pomaže nam krenuti na putovanje ka vječnosti.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Mozak" str. 27.
poglavlje "Utjelovljeni um" str. 55.
bglavac
irida
edin.kecanovic
