Devojčice,
vi, koje ste večeras poslednji put
uspavale svoje lutke
i krišom od njih,
na prstima,
došle na ovu igranku,
sa zenicama pitomim,
sa zenicama srnećim,
bistrim kao najveći
kao najlepši cvet,

i vi sa osmehom toplijim
od mesečine na proplanku,

i vi, zaljubljene u prvi uvojak
što vam pokriva uho,
i zaljubljene u ceo svet...

Dečaci,
vi, koji ste večeras
prvi put nekako drukčije,
mangupski začešljali kosu,
pa vam se odjednom čini
da vam niču brkovi,
a osmeh vam na licu
sličan muškijim ljudima,

i vi, sa klikerima u džepu
i pegama na nosu,
što se pravite važni,
pa ste promenili hod,
a srce i dalje vam drhti
kao preplašeni miš
u zadihanim grudima...

Hajde, započnimo ovaj
naš prvi tango u životu!
Igrajmo!
Nije strašno.

Dva levo - jedan desno.
Jedan levo - dva desno.
Evo, brojimo svi uglas.

Zbogom olovni vojnici!
Zbogom detinjstvo sa kikama
i plavom mašnom!
Zbogom sve ono što je bilo juče!

Dobro nam došlo
sve ovo što je ispred nas!

Nije ovo čas hemije
niti čas matematike.

Tiho!
Tiho za one
pred kojima se večeras
otvara mladost široka!

Umesto lutaka
pred svakom devojčicom klanja se
po jedan živi, pegavi lutak.
Umesto klikera,
u srce svakog dečaka
kotrljaju se dva topla
i nasmejana oka.

Mika Antić

Počnimo s djetinjstvom kada je vještina podučavanja presudna za daljni razvoj osobnosti. Dijete kroz igru uči i pamti. Shvatimo li i spoznamo tijelo kao igračku možemo se igrati s njim, možemo postati djeca puna znatiželje i želje za igrom, a igra je aktivno edukativni potencijal i način da se lakoćom dječije naivnosti dođe do stvaranja nove slike o sebi i mudrosti svoga tijela.

Umijeće i ljepota utemeljeni na obziru prema sebi samome, utemeljeni na poštovanju same prirode estetske misli u nama, na odstupanju od standarda, na samoj srži samostvaralačkog čina, svodi svaku pouku na osobnu interpretaciju, pretvara je u igru dječijih mozgovnih potencijala.

To je i najviši oblik didaktike, ali ću vam je pokušati ponuditi kao poeziju pokreta, kao igru ili filozofiju djetinjstva.

Želja mi je da ono zabavljačko postane primarnijim od učenog, da igra u vama pobjedi i da se stečene navike u vašim pokretima pretvore u vaše umijeće.

Krenete li u dijalog sa samim sobom, kao što ste to sigurno u djetinjstvu činili, počnete li maštati misaonim slikama, počnete li smijehom disati, lakoćom razmišljati o pokretu, moja ideja je pronašla odjek u vašim mislima.

Polaganje temelja razvoju osobnosti, razvijanje intelektualne snage i načina razmišljanja, razumnost i moć zapažanja, zadovoljenje radoznalosti, upućivanje u istinite životne vrijednosti, učenje i bogaćenje misaonih iskustava, učenje očiju da gledaju, da se čude i da se raduju, to smo sve savladali u vremenu djetinje zaigranosti.

Istančavali smo osjetila, razvijali ukus, budili osjećaje i smisao za lijepo, zavoljeli ljepotu i danas bi se trebali boriti za nju.

 

Djevojčice, vi koje ste nekada davno uspavljivale svoje lutke, a onda uzbuđene, tajno odlazile na ples, očiju punih neke treperave sreće i bile zaljubljene u prvu loknicu na svom čelu i zaljubljene u cijeli svijet i vi dječaci koji ste onda davno prvi put uljem zalizali kosu pa vam se činilo da ste ozbiljni i slični odraslim ljudima, vama nekadašnje djevojčice i dječaci pišem ovaj tekst.

 

Sjetite se svoga prvog tanga i uzbuđenja i sreće. Nemojte nikada zaboraviti kako ste s lakoćom brojali prve korake u prvom zagrljaju. Učinimo to sada zajedno. Zamislite da stojite na parketu gimnastičke dvorane. Iz gramofona u uglu odzvanjaju prvi tonovi argentinskog tanga. Pogledom tražite oči koje najljepše sjaje i u njima pronalazite svoj osmjeh.

 

Počnimo ovaj prvi tango u životu, zaplešimo, nije teško, dva lijevo, jedan desno, brojimo zajedno, vi i ja zajedno.
Tada ste se opraštali od djetinjstva i željeli svim srcem ući u čudesni svijet odraslih. Neka danas bude drugačije.
Ovo nije sat riješavanja problema u firmi u kojoj radite, nije borba za koricu kruha niti je uspinjanje na ljestvici karijere. Umirite se na trenutak, ovo je ulazak u svijet vaših snova, u svijet vječne mladosti od koje ste se, mučeni brigama, davno oprostili.

 

Zaboravivši prvi tango i osjećaj koji vas je tada nosio parketom vi ste prestali povezivati osjećaj s pokretom.

 

Nekada mi se čini, dok vas promatram kako jurite životom, da ste uistinu postali La Mettrieev davno naslućeni "Čovjek mašina".

 

Zarekla sam se da neću djeliti opaske, ali vas ipak moram potsjetiti da se danas nalazimo na ulasku u jedan novi svijet, svijet o kojem se piše znastvena poezija i naslućuje cjelina. Aparati su zavladali našim životima, bez njih mi više nebi mogli niti znali živjeti, ali ipak je najvažnije u ovoj džungli novonastale tehnologije znati zadržati onog malog velikog čovjeka u sebi.

Zatvorite oči i zamislite ponovo parket i prvi tango, osjetite onu vatru koja je tada u vama počela da gori.
Da, istina je, vi spoznajete da ona sada još samo malo tinja. Zaplešte ponovo svoj prvi tango, nije teško, dva lijevo, jedan desno, korak za korakom i vatra se ponovo rasplamsava. Osjećate li kako sada koračate uzdignute glave koja vas nosi ka zvijezdi pod kojom ste rođeni, vi lebdite iznad dugačke ceste koja vas vodi ka cilju, vi izrastate iz ustaljene kolotečine i monotonije radnoga dana, prerastate sve probleme, rastući osjećate kako je vaše tijelo puno energije, puno pokreta koji se sjedinjuju u vaš korak. Plamen davnih dana se u vama rasplamsava, osjećaj one davne nevine sreće se ponovo u vama budi, sreća u treptaju očiju koje niste zaboravili, u zagrljaju koji nosite u srcu, u ljepoti noćnoga neba koje je bilo svjedokom vašeg prvog poljubca, u ponosu položene mature, diplomiranih ispita.

Misli ste onda da sreća kapa s neba, a ona je bila u vama i vašoj spokojnoj duši, u vašem velikom srcu i vašem, brigama neopterećenom, umu.
A onda ste se oprostili od mladosti u užasno velikim koracima krenuli u zrelost i niste shvatili da je taj oproštaj bio sudbonosan.