Često znam kazati da su me informacije koje sam primila s drugih razina postupno mijenjale, tako da sam od najnesretnijeg bića od prije deset godina postala uravnotežena/centrirana osoba značajno usklađena sa svojim unutarnjim bićem i u suglasju, onoliko koliko moja razina razvoja dopušta, s univerzalnim/kozmičkim ili, kako ja volim reći, Božjim zakonima. Niko me ranije nije sprječavao da krenem putem samorazvoja osim mog vlastitog neznanja koje mi je bilo dovoljno da se na fizičkoj razini usuglasim s mojom okolinom, da prihvatim način komunikacije koji se odvija kroz sadržaje kao što su prepričavanja dnevnih događaja, ukazivanja na tzv. nepravdu, krađu fizičke ljubavi. Na žalost, u to vrijeme mi nitko nije niti spomenuo da postoji neki drugi smisao ili više njih, ispunjenja vremena koje provodimo u budnom stanju na ovom svijetu. Znam, odmah se, danas mi je logično, postavlja pitanje: A knjige? Njih definitivno, nisam mnogo čitala.

Prvo pitanje koje sam si postavila bilo je: Postoji li Bog?, jer u našim dnevnim raspravama za vrijeme marenda ime Boga je često zazivano, od situacija u kojima smo se zaklinjali da je nešto istinito do psovka od kojih se i sada ježim. Tih sam dana bila napeta, kako se često kaže – hvatala me „depra“; sjećam se, u jednom trenutku, nakon što je jedna od mojih kolegica odrješito, gotovo bez emocije izgovorila glagol uz riječ Bog – ostala sam otvorenih očiju, u mojoj svijesti se upalila lampica. Pomislih: Ma tko smo mi da s toliko lakoće, psujemo, omalovažavamo, pozivamo na odgovornost Biće kojemu se u najtežim trenucima obraćamo za pomoć?

Mislim da se tada dogodila prva svjetlosna zraka u mojoj svijesti, koja mi do danas osvjetljava put kojim koračam i na kojem je bezbroj zavoja, ponuđenih izlaza; neki su mi se izlazi činili više nego privlačni, obećavali su, ali već nakon prvih koraka po njima osjetila sam mirise koji su mamili i suptilnim zavođenjem vraćali me na poznata stanja i situacije. Prepoznala sam opasnost narastajuće ljutnje koja razdire dušu i zamračuje ljubav, lako povlačenje riječi koje imaju razornu moć. Ustuknuh – pogriješila sam izlaz – ovaj me put ne vodi cilju – moj je cilj spoznati i naći Ljubav.

Vjerujem da je sebi svatko od nas postavio brojna pitanja o uzrocima događaja koje je proživio. U pravilu se više raspravlja o tragičnim događajima. Nastojimo dijagnosticirati povod koji bi nas vodio do opravdanja onoga što se proživljava, a koji je najčešće lociran u vanjski svijet koji je unaprijed okrivljen kao naručitelj takvih stanja. Kako bismo se snašli u takvim situacijama ili objasnili neke događaje koji su zadesili druge, čitali smo nerazumne tekstove uvaženih filozofa, rjeđe Bibliju. I onda, odjednom se u naš dom ušuljala pravokutna kutija koja nas je zavela ugodnim i slatkim pričama američkih sapunica, a potom preuzela ulogu učitelja i jedinoga mjesta gdje se može naći istina. Ta je kutija mijenjala, a i danas kod nekih mijenja naše misaone obrasce – počesmo tvrditi: Znaš, istina je, vidjela sam to na televiziji! Ili: Čula sam na radiju. U tom prijelomnom povijesnom trenutku dogodila se realizacija cilja – odvajanje pojedinca od skupine. Složit ćete se sa mnom da je puno lakše vuku napasti janje koje je zaostalo za stadom nego kada je u krdu koje čuva domaćin i njegov vjerni prijatelj. Od srca želim da se ponovno vratimo druženjima, radu u grupi, smijehu, da ponovno osjetimo ljepotu darivanja, dijeljenja, pomaganja, a to je moguće ukoliko se počnemo okretati sebi – spoznajući sebe, razumjet ćemo druge.

Nakon čitanja ove knjige ili prisustvovanja njezinim prezentacijama u sklopu kojih će se održavati predavanja, ako samo jedan posjetitelj počne raditi na sebi – moje biće će ispuniti radost i ljubav, jer ću znati da je jedna duša na putu povratka za koji joj je potrebno preispitivanje svojih postupaka koji vode do spoznaje vlastitih kvaliteta, vrijednosti i mogućnosti.

Na stranicama koje slijede upoznat ću vas sa svojim iskustvima na putu samorazvoja, obrane, iscjeljivanja i spoznaje, kako se suočiti s iluzijom nemoći koju održava uvjerenje da netko drugi s nama upravlja. Umjesto da se oslobodimo iluzije nemoći, mi bespomoćno plačemo kukajući kako nitko nema povjerenja u nas, želje da nas prihvati ovakve kakvi jesmo, nitko neće da nas poštuje, razumije ili usreći – ovo je samo zavodljiva iluzija koju smo mi naručili.