- Prostor-vrijeme doživljaja: Dijete, spoznajom otkriva prostor i uči orjentaciju u njemu.
- Afektivni prostor-vrijeme: emocionalno nabijen prostor doživljaja.
- Prostor-vrijeme spoznaje: Slika prostora nastala kroz doživljaj vanjskim osjetilima.
- Prostor-vrijeme pokreta: naša svakodnevica
- Prostor-vrijeme tijela: geometrija tijela i pokreta, 4- D samopoimanje
- Osobni prostor- vrijeme: 4- D samopoimanje i 4- D samomobilizacija, kinesfera.
- Prostor-vrijeme akcije: svakodnevni pokreti
- Prostor-vrijeme fenomena: Prostor ideja i iluzija
- Prostor-vrijeme materijalnih predmeta: svijet koji nastaje u našoj glavi promatranje, slušanjem, mirisanje i opipom
- Matematički prostor: apstraktni prostor definiran aksiomima i njihovim zakonima
Euklidova geometrija nam objašnjava klasičnu strukturu prostora, obilježava ga, a većina nas još uvijek nije shvatila da su oni, koji su se izdigli u multidimenzionalnost univerzuma svoga uma, sliku našeg velikog svijeta već davno promjenili, zakrivili ili zaoblili trajanjem i našim vječnim postojanjem i sudjelovanjem u njemu. Dokaz za zaobljenost kozmičkog prostora susrećemo kada sjedeći na obali mora promatramo jedrilicu koja se nošena vjetrom udaljava od nas. Na horizontu, tamo gdje se spaja more i nebo jedrilica nestaje postepeno iz našeg vidokruga. Zadnje što vidimo je vršak jarbola i pričinja nam se kao da je zajedno sa suncem utonula u more.
Prostor svijesti, titrajuća manifestacija bioenergije, ta trepereća slika spoznavanja stvarnosti je naša jedina stvarnost. U tom prostoru srećemo sebe sama i svijet oko sebe, tu se upoznajemo, tu se susrećemo i rastajemo, volimo i mrzimo. Misleći mi taj prostor stvaramo, oblikujemo u univerzum umno- osjećajnog u nama i tako se sjedinjujemo sa sviješću univerzuma. Priroda ne poznaje ravne linije u njoj nema pravokutnika, ni romboida, cijela priroda je jedna velika kugla u kojoj stoluje harmonija, sklad i ravnoteža između tijela i njihovih pokreta.
Sjedinjenjem spoznaja iz neurologije, neurobiologije, moderne fizike, suvremene metafizike, filozofije i kineziologije, čovjek postaje za znanost kompleksan, ali za sebe sama kompletan u 4- D samopoimanju svog postojanja.
Znanstvena revolucija ili s one strane vremena i prostora
Bohr- Heisenberg-ova slika svijeta, koj je satkana sjedinjenjem dviju komplementarnih slika kvantnog sustava, od slike vala i slike čestice, kojima pripadaju dva inkompatibilna načina mjerenja, može se najsažetije i najjednostavnije iskazati ovako:
" Contraria sund complementa."
"Atomi prebivaju u praznini, svi su istog oblika i veličine, ali različitog rasporeda u prostoru. Međusobno se udružujući i preslagujući, tvore svo obilje pojavnog svijeta. Oni to čine vođeni nekom nuždom, zakonom, logosom." tvrdio je nasmiješeni filozof, a mi danas znamo da je Demokritova jedina greška bila u tvrdnji da materija nije beskonačno djeljiva. Njegovu nuždu, zakon i logos danas objašnjavamo međusobnim djelovanjem kvanta energije.
"Beskonačna djeljivost materije, prostora i vremana je posve očigledna" neki drugačiji tonovi se mješaju u moju svjesnu spoznaju.
"To Aristotel pobija mišljenje svog sunarodnjaka." odgovara moje sjećanje.
"Ali on to u onom vremenu nije mogao dokazati." zaključuje moja svjesna spoznaja.
"Problem beskonačne djeljivosti je za antičke filozofe bio osnovni problem koje su željeli riješiti." sjećam se naučenih lekcija iz filozofije i mirim se sa spozanjom o mom današnjem neznanju."
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Već se Aristotel, vrlo pomni motritelj biljaka i životinja, pitao kako to da se iz tako sličnih sjemena razviju posve različita bića kao trava, drvo ili zvijer. On je to objasnio, prethodeći genetici, time da se u svakoj klici krije entelehija, nerazorivo životno stanje, koje određuje mijenjanje i oblikovanje materije prema utvrđenom cilju. Stoga grčkom filozofu nije dovoljan zakon uzroka i posljedice, nego mu je također bitna teleologija, usmjerenje prema cilju.
Da bi upotpunio svoja razmišljanja o nastajanju živuće materije Aristotel govori o dihotomiji, dvojnosti trenutačnog i mogućeg stanja materije, nagovještavajući neprestano gibanje u njoj.
Tu dvojnost preuzima Ruđer Bošković kako bi svoj "novi svijet vječnog gibanja" suprotstavio francuskim enciklopedistima Diderotu i Laplaceu koji su zastupali materijalističku filozofiju.
Svojim shvaćanjem atoma, kao središta sile, Dubrovčanin je prethodio kvantnoj teoriji, zacijelo još nerazvijeno i bez matematičke analize.
Niels Bohr i Werner Heisenberg su Boškovićeve misli dolično vrednovali stvorivši teoriju o mikrokozmosu koji više ne predstavljaju sićušna titrajuća tjelešca koja se gibaju u prostoru i vremenu, nego mikrokozmos objašnjavaju kao energetski kompleks pun različitih mogućnosti.
Vrijeme moderne znanosti je ustvari počelo u 16-om stoljeću Koprenikovom tvrdnjom, da nije zemlja, nego sunce, središte našeg univerzuma. Poznato nam je šta se poslije toga dogodilo, koliko otpora i koliko progona su doživjeli znanstvenici tog vremena, zbog te "bogohulne" ideje. No to ipak nije uspjelo zaustaviti revoluciju u ljudskim glavama, revoluciju koja još uvijek traje. Prva revolucija je dovela do toga da su se, unutar znanosti, počele prihvaćati samo eksperimentom dokazane činjenice umjesto do tada jedino priznatih religioznih i filozofskih dogmi.
Newtonovo poznato djelo "Philosophiae naturalis principia mathematika" je i najfundamentalnije djelo klasične mehanike.
Isaac Newton ga je izdao 1687-e godine. Sam naslov nam odaje njen osnovni cilj i najavljuje sukob sa 1644-te izašlom Descartesovom "Principia Philosophiae" u kojem je on slijedeći Platona odvojio dušu i tijelo.
Newtonovi "principi" su bili izazov filozofima, fizičarima ali i teolozima za razmišljanje o osnovnim prirodnim zakonima. Iako Newton zastupa i brani mišljenje o postojanju apsolutnog prostora i vremena, već u to vrijeme je bilo fizičara npr. Huygens koji su vjerovali u relativnost procesa iz kojih izrasta gibanje u prirodi. Filozofsko objašnjavanje prirodnih procesa je izazvalo dalje negodovanje katoličke crkve, proizašlo iz straha u vjerodostojnost postojanja Boga kao stvaratelja svega u univerzumu. Neuspjevajući pronaći uzrok i izvor nastajanja sile gravitacije, Newton je sam vjerovao u postojanje "Stvoritelja" u dubini materije.
"Još nisam uspio otkriti, iz same pojavnosti gravitacija, uzrok njenog djelovanja.....nemam hipoteze za nju.... dovoljno je saznanje da ona postoji, da djeluje po, već poznatim, zakonima i svojim postojanjem objašnjava kretanje nebeskih i morskih tijela. Na ovom mjestu moram govoriti o duhovnoj supstanci koja se nalazi u svim čvrstim tijelima. Snagom i tromosti te supstance privlače se čestice tijela, izmjenično, pri najmanjem dodiru. Njena snaga privlači ili odbija tijela i na velikoj razdaljini."
Newton je govorio o "duhovnoj supstanci", o postojanju nečega iznad svega, o snazi kojoj nije uspio pronaći izvor. Zar to nije slično našim današnjim razmišljanjima kada nastojimo pronaći, razumjeti i dokazati izvor energije iz kojega istjeće ljudska svijest. Zar to što je Newton nazvao duhovnom supstancom nije svjest univerzuma koju tražimo da bi pronašli i ljudsku.
Do 20-og stoljeća se u okvirima znanosti smatralo, slijedeći Newtonove misli, da prostor i vrijeme nastaju i da se razvijaju samostalno bez ljudskog utjecaja na te procese. Objašnjavani su kao objektivna stvarnost, kroz koju se gibamo i u kojoj postepeno starimo, stvarnost koja postoji, kao prostor i prolazi kao vrijeme, bez obzira na nas.
Moram, odmah na početku naglasiti, da većina ljudi na ovoj prekrasnoj plavoj planeti, još uvijek tako doživljava sebe i svoj život. Sam pojam "prostor" stvara u ljudskim glavama misaone slike dnevnih soba, velikih građevina, parkova ili gradova, slike koje su zrcaljenje onoga što su svojim očima već vidjeli.
Nastankom i razvojem perspektive u vrijeme renesansnog slikarstva je ucrtan put za trodimenzionalno poimanje prostora, a Piccasovi pokušaji razbijanja takove spoznaje prostora su u mnogim glavama ostali bez odjeka.
Izgleda kao da ne uspijevaju ili jednostavno ne žele svijesno spoznati nove, znanstveno utemeljene i dokazane činjenice, koje su ulaskom fizike u kosmički i subatomarni svijet uvjetovale i promjenu samih okvira ljudskog razmišljanja.
Vratimo se na sam početak 20-og stoljeća, kada je došlo do prevrednovanja dotašnjih vrijednosti. Iako još nitko nije znao da li će našom planetom poteči istosmjerna ili izmjeniča struja, dok je atom još bio najmanja čestica univerzuma, o elektronu se tek počelo sanjati, a materija još uvijek bila čvrsto tijelo, rođena je teorija relativnosti iz koje izrasla naša četvrta dimenzija, danas naučno dokazani, pojam o prostor- vremenu.
Prostor i vrijeme su aspekti prostor- vremenskog kontinuuma u čijem nastajanju mi, kao promatrači, svojim postojanjem sudjelujemo. Apsolutnog praznog prostora u kozmičkom i subatomarnom svijetu nema, a biti u vremenu je naša jedina realnost. Mi smo sudionici kozmičkog i subatomarnog svijeta, vrijeme i prostor su aspekti tih svijetova, to smo mi, to je čovjek u svojoj jedinoj istinskoj stvarnosti.
Pronalazak elektrona je prvo revolucionarno otkriće početka prošlog stoljeća, otkriće koje će kasnije promjeniti našu cijelu civilizaciju: od razumjevanja atoma, do nastajanja kvantnih computera i interneta, te stvaranja umjetnih genetskih organizama.
Danas kvantna teorija objašnjava stvarnost, u kojoj se više ne radi o atomima, nego o njegovim djelovima, kvantima, a to su elektroni, fotoni, kvarkovi, gluoni, strigsovi, superstringsovi.
Ulazimo li dublje u mikrosvijet materije, susrećemo se sa svojstvima suatomarnih ćestica, koja našim očima nisu vidljiva, a našoj spoznaji još uvjek neshvatljiva. Tu se unutar kvantne mehanike krije dvojnost val- čestica, moderni dualizam koji za razliku od Descartesova, postaje misteriozan tek onda kad se val ili čestica žele vidljivo prikazati. Vidljivo prikazivanje, prikazivanje blisko našem iskustvu suprostavlja se samom postojanju kvanta. Kvant je tu, on postoji, ima formu, možda čak i boju, posjeduje i vrijednost, ali kvant nije ono što je vidljivo i tako objašnjivo. Kvant je paketić energije koji posjeduje realitet, ali taj realitet je za sada objašnjiv samo teorijom o njemu samom.
Za Einsteina je stvarnost bila primarno određena bitkom materije, onom Newtonom duhovnom supstancom i njenim osobinama, kao što su njeno mjesto i njeni energetski impulsi. Suprotno od njega Niels Bohr je stvarnost konkretizirao, samo odnosima među supstancama koje je on nazvao paketićima energije.
Dok se po Einsteinu postojeće stanje materije mjerenjem može potvrditi, za Bohra fizikalna stvarnost nastaje unutar samog procesa mjerenja, u kojem je uvijek prisutno njeno trenutačno i moguće stanje, a sam rezultat mjerenja je samo neka od vjerojatnosti proizašla iz kompleksa različitih mogućnosti.
"Bog se ne kocka", rekao je izumitelj teorije relativiteta, neprihvatajući Bohrove ideje o novoj znanosti, koju danas zovemo kvantna fizika. No danas nam izgleda, kao da je "Bog" ipak kockar. Povjesna revolucija u znanosti je prešla u novu revoluciju, revoluciju koja se odivija u našim glavama.
Samo pitanje, što je čovjek, tko je "on", a naročito pitanje, što je energija čovjekove svjesti muči znanstvenike još i danas.
Izjava, ljudsko tijelo je sustav izrastao iz energetskih titraja, se temelji na načelu kvantne fizike, sve je energija koja mijenja oblik i snagu, energija koja se manifestira u obliku vala ili čestice. Prema toj izjavi je čovjek aktivan i dinamičan energetski sustav koji proizvodi bioenergiju.
Za Einsteina je stvarnost bila primarno određena bitkom materije, onom Newtonom duhovnom supstancom i njenim osobinama, kao što su njeno mjesto i njeni energetski impulsi. Suprotno od njega Niels Bohr je stvarnost konkretizirao, samo odnosima među supstancama koje je on nazvao paketićima energije.
Dok se po Einsteinu postojeće stanje materije mjerenjem može potvrditi, za Bohra fizikalna stvarnost nastaje unutar samog procesa mjerenja, u kojem je uvijek prisutno njeno trenutačno i moguće stanje, a sam rezultat mjerenja je samo neka od vjerojatnosti proizašla iz kompleksa različitih mogućnosti.
"Bog se ne kocka", rekao je izumitelj teorije relativiteta, neprihvatajući Bohrove ideje o novoj znanosti, koju danas zovemo kvantna fizika. No danas nam izgleda, kao da je "Bog" ipak kockar. Povjesna revolucija u znanosti je prešla u novu revoluciju, revoluciju koja se odivija u našim glavama.
Samo pitanje, što je čovjek, tko je "on", a naročito pitanje, što je energija čovjekove svjesti muči znanstvenike još i danas.
Izjava, ljudsko tijelo je sustav izrastao iz energetskih titraja, se temelji na načelu kvantne fizike, sve je energija koja mijenja oblik i snagu, energija koja se manifestira u obliku vala ili čestice. Prema toj izjavi je čovjek aktivan i dinamičan energetski sustav koji proizvodi bioenergiju.
Bioenergiju, sa svojstvima vala i čestice, čine njena četiri glavna oblika, tijelesna, emotivnia, intelektualna i duševna energija, četiri vječno promjenjiva, ali i međuovisna oblika energije koja prelazi u pokretačku energiju iz koje izvire život.
Montaigne je u jednom svom eseju, već davne 1565-te napisao:
Montaigne je u jednom svom eseju, već davne 1565-te napisao:
" Mi smo svi sačinjeni od različitih komadića, i to sastavljenih tako bezoblično i raznoliko da svaki djelić u svakom trenutku igra svoju igru. A postoji ista onolika razlika između nas i nas samih koliko između nas i drugih."
On je tom mišlju čovjeka postavio u središte svog razmišljanja, rečenicom :
On je tom mišlju čovjeka postavio u središte svog razmišljanja, rečenicom :
"Ja sam točka univerzuma, mene prožima svijet, pa i ja sam u sebi nosim cijeli svijet." ga je postavio u središte univerzuma.