"Ljudi robuju životu i zbog tog robovanja dani su im prepuni poniženja i stradanja, a noći su im sve u krvi i suzama"
čitam pjesnikove misli o robovanju duše i osjećam snagu njegova uma.
"Evo minu sedam tisuća godina od mog prvog rođenja i do sada ne vidjeh ništa osim potčinjenih, pozatvaranih i okovanih robova" piše veliki Libanonski pjesnik i poziva me na misaono putovanje tim beskrajem koje on naziva stratište i tražim u njemu mirisne plodove pjesnikovih snova.

Kahlil Gibran je pjesnik, književnik, filozof i mistik, a za neke smutljivac i heretik. Vrhunac njegove temeljne filozofije nalazimo u njegovu zrelom djelu Prorok. U njemu je podsvjesno opisao vlastiti život: svoju mudrost dozrijevanja, primanja svega što postoji i ulazak u harmoniju stvaranja.

Prorok govori o čovjekovu iskustvu između rođenja i smrti; o sokratovskoj temeljnoj samospoznaji u kojoj će se čovjek, prije ili poslije, naći usred neprekidnoga nastajanja i prolaznosti. Gibran o sebi razmišlja na tromeđi vjerskih tokova: židovstva, kršćanstva i islama. Na njegov rad je utjecala mudrost arapskih filozofa, osobito Averroesa, Avicene i al-Gazalija.

Svijesna toga da živim u kršćanskoj civilizaciji ja, diveći se pjesnikovom stihu, sjedinjujem njegove misli sa mislima onih koji su tu našu civilizaciju svojim misaonim bogatstvom stvarali i još uvijek je stvaraju.

Ulazim misaono u divlji svijet kvanta, najsitnijih djelića univerzuma i osjetila da u njemu vladaju zakoni koje je teško spoznati čistim razumom. Taj svijet je, za moj um, pun čudesnih iznenađenja, svijet u kojem se događaji odvijaju bez nekog objašnjivog razloga, svijet u kojem jedna čestica u isto vrijeme može biti na dva različita mjesta, ona može biti točkica, val i titrajuća struna. No taj je fascinantni svijet u isto vrijeme i moj svijet.
Svaki djelić toga čudesnog svijeta postoji od samog početka univerzuma. Prije nego je postao cvijet u mom vrtu, on je možda bio u zubu nekog dinosaurusa, u plavoj kosi Marilyn Monroe ili je lebdio pješčanom olujom nas Saharom.
Misaono smo otkrili paralelne univerzume, dokazali postojanje drugih galaksija, ali na tom misaonom putu još uvijek nismo otkrili mjesto gdje se krije davno izgubljeni raj, to već bezbroj puta opjevano, opisano, oslikano kraljevsvo nebesko.
Priče nam govore da tamo nema vremena, tamo je skrivena vječnost, beskonačnost i besmrtnost.

Ako je ovaj naš svijet i naš život njemu uistinu samo Božji san, dozvolimo mu da dalje sanja, ne budimo ga, ostavimo ga u miru njegovog vječnog postojanja.
Raj se možda ipak sakrio u tišini iza vrata vremena, tamo gdje trenutak traje dulje od svih ovih naših prohujalih milijarda godina. Možda uistinu tamo izrasta drvo spoznaje i njegovi plodovi padaju kroz vrata vremena i postaju neuništiva energija našeg postojanja.
Moderna znanost nam danas priča nešto drugačiju priču. Univerzum je beskrajan, on se sam iz sebe razvio, on sam sebe stvara i u tom beskraju vlada vječnost koju on stvara svojim trenutcima.
"Što je univerzum?" pitam svoju svjesnu spoznaju otvarajući knjigu "Najkraća priča o vremenu".
Rečenicama
"Mi živimo u čudesnom i prekrasnom univerzumu." i
"Da bi ga u njegovoj starosti, njegovoj veličini, u rastu njegove snage i njegove ljepote uistinu mogli cjeniti, potrebna nam je velika sposobnost predočavanja." počinje njeno prvo poglavlje knjige.
Odmah zatim slijedi rečenica
"Mjesto koje čovjek, u tom ogromnom kosmosu, zauzima djeluje skoro beznačajno, ali mi se moramo potruditi da otkrijemo i razumijemo ulogu koju je čovjek igrao u cijelom tom razvoju"
Kasnije u tekstu prvog poglavlja se redaju i pitanja:
"Što mi znamo o univerzumu i zašto mi to što znamo, znamo?"
"Odakle je došao univerzum i u kojem smjeru se on razvija?"
"Je li uistinu imao početak?"
"Ako je tako, što se dogodilo prije?"
"Što je vrijeme?"
"Hoće li ono jednom završiti?"
Poglavlje završava rečenicom
"Samo budućnost, bez obzira kakva ona bude, će nam moći odgovoriti na ta pitanja ."
Opet ta budućnost, a ni riječi o trenutku bez kojeg nebi bilo ni univerzuma ni vremena.
Na početku modernog razmišljanja, na kraju renesanse je postojanje čovjeka, njegovog cjelovitog bića počeo uistinu interesirati znanost. To je bio početak razvoja antropologije, znanost o čovjeku, koja je upotpunila dotadašnju kosmologiju.
Giordano Bruno je bio jedan od prvih antropologa. Njega je kosmos interesirao samo u toliko koliko je mogao definrati čovjekovu samosvjest u odnosu na njega. Spoznavajući postojanje u kosmosu čovjek postaje dio njegove beskonačnosti, jer se kosmos i svi prirodni zakoni zrcale upravo u čovjeku.
Giordano Bruno nije filozofirao samo o čovjeku, nego i za čovjeka. Njegova knjiga "O herojskim zanosima" je djelo o poetici i etici napisano za čovjeka. Čovjekova svijest je osnovna energija koja pokret pretvara u kretanje. Dokaz dinamike misli ne leži u nastajanju linearne spoznaje, nego u spiralnim pokretima koje Bruno naziva metafizčkim pokretima. Zakretanja tih spiralnih pokreta se sužavaju, ali nikada ne dospiju do središnje točke vrtnje. Ta točka je samosvijest, točka iz koje prizlaze sve ostale spoznaje, pa kao osnovna i spoznaja prostora i vremena.
Svjesna spoznaja sebe samoga i herojski zanos za istinom početka su put ka osmišljavanju pokreta kojim stvaramo svoj prostor i vrijeme. Samosvijest tada spoznaju pretvara u život.

Slijedim Brunove misli i mislim vrijeme i osjećam njegovo titranje u sebi, utapljam se u beskrajnom prostoru mojih misli iz kojeg izranja moje tijelo u pokretu. U tom trenutku se spoznato vrijeme i prostor preobražava u čovjeka koji spoznaje, kaže Bruno i ja osjećam kako se moje misli preobražavaju u prostor- vrijeme u kojem trajem.
Dinamika mojih misli me povezuje s univerzumom i ja se uspinjem Jakobovim stepenicama u vječnost postojanja.
Moje egostično Ja, ono fenomenološko u meni, onaj dio mene koji sjedinjuje moje misli i moje osjećaje u univerzum umnoga i postaje energija postojanja, zaustavljeni u trenutku svjesne spoznaje postajemo most između znanosti i poezije i zajedno živimo priču o početku svijeta.

To je trenutak konačnog buđenja i ja vidim ponovo titranje super struna i čujem simfoniju neba i pronalazim odgovor na pitanje,
"Što je univerzum?"
Univerzum je uistinu živo biće koje samo sebe stvara, nikada ne završava i traje u svom vječnom gibanju. U mom misaonom labirinu se krije Ariadnina nit koja me spaja sa zvijezdama i ja čujem misao o postanku i misao o nama, našem vremenu i prostoru. Onaj tko otkrije božansku istinu u sebi taj više neće moći živjeti u neznanju, taj umire za ideju.