Don Kihote, Dulcinea i vjetrenjače duše moje,
slika mi daruje željena leptirova krila,
snaga piščeva uma i slikareve boje
miluju me ko mekana svila.
Jašem svijetom Servantesova uma, čujem sudbine glas,
vjetar me nosi ravnicama, miluje mirisavo cvijeće,
na zvijezdanim stazama lahor mi daruje spas
viteza uma, snenog jahača životne sreće.
Umom davno tu snagu osjetih, srcem je osjećam sada
slijedih Viteza snenog, kao vječno vjerna pratnja,
spoznah što je radost, sreća, ljubav i nada
nestade ono što srcem nazivah patnja.
Viteže moj dragi, osjetih srcem vjetrenjače duše tvoje
spoznah nesreća i bol su tek stanja što duša je snila
uzdrhtala, sretna kradem srcu nepovjerenja boje
i sve u meni postaje treptaji leptirovih krila.
Oči, naša okna u svijet, su poetski nazvane majkom rastojanja, ali kada naučimo gledati kroz prizmu univerzuma uma tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nadnaravno, nedostižno i božansko pohranjeno u nama samima. Ako naučimo osjećati mirise srcem oni postaju zrcalo naših proživljenih dana. Udahnimo duboko, mirisi cvijeća, trave poslije kiše, dalekog oceana, buđenje šume, proljeća, majskih ruža, mirisi voljene osobe, svi su oni u nama, već davno pohranjeni kao sjećanje, kao uspomene u galeriji naših osjećajnih slika. Osluhnimo tihi romor u univerzumu našega uma, to je žubor rijeke vremena. Naučimo slušati ono što smo mislili da je tišina i spoznat ćemo da je njen izvor i njeno ušće u nama samima. Da tu, upravo tu, između njenog izvora i ušća, u blistavim kapljicama velike vode se kriju sretni trenutci našeg postojanja. Tu se prostire naše energetsko polje, proljetni travnjak pun kapljica rose, pupoljaka, mirisa, zvukova i vjetrova koji pokreću vjetrenjače naše svijesti, vjetrenjače leptirovih krila. Ponekada se ponašamo kao tužni vitez i borimo se sa nevidljivim neprijateljem, pokušavamo zaustaviti vrtlog svijesti, a ona je treperava i meka kao sjajna svila, ona je uistinu nježna kao leptirica pahuljastih krila. Ona slijedi povjetarac, naše misli koje, u peludnom zagrljaju, naše osjećaje roje, nadu, sreću, radost, zanos, žudnju, čežnju, ljubav.
Na travnjaku snova, pod vjetrenjačom leptirastih krila, sretoh viteza tužna lica. Sličan Don Quijotu, u oklopu od porcelana, pričinilo mi se da vidim utjelovljenje neostvarenog sna, nekog tajnovitog stradanja, borbe sa istinom i žudnje za nedostižnom pravdom. Zaustavih njegov let, pomilovah napukli porcelan vjerovanja, zgužvani staniol njegove trenutačne boli i u ljepoti njegovih očiju vidjeh nebo, okićeno cvijetovima tuge.
Tražila sam osmjehe, skupljala i ljepila krhotine njegovih razbacanih trenutaka, a ljubav, element sa slobodnom valencijom, strune ljepote i lakoće postojanja su bile začahurene u srčanim komorama, okovane strahom i nesposobne da sudjeluju u održavanju te najvrednije formule života. Ljubav je u njemu spavala uz pepeo davne vatre. Poštujući njegove neizgovorene boli, njegove neisplakane suze, njegovu nesposobnosti da u tom trentku osjeti ljubav u osmjehu, u ispruženoj ruci, u poljubcu. Postadoh povjetarac njegovoj svijesti, pozvah ga u proljeće novog sna, osmijehom protjerah strahove iz njegova srca, uvedoh ga među pupoljke zaboravljenih želja, povjerenjem dobih povjerenje i prve ljepote njegovog buđenja iz straha od nemani koja se bila ugnjezdila u njegovom tijelu. Poklonih mu svoje vrijeme i dobih najljepši dar prirode, njegov sretan osmijeh i svjetlosni zagrljaj njegove duše, naručje u kojem danas smijem sanjati njegove i svoje tajne.
http://dianoetika.blogspot.com/2008/03/dianoetika-emocije-i-osjeaji.html