Projurila je pored mene, samo tako. Još jedna godina, 12 mjeseci, 365 dana.
Započela je u veselom društvu ljudi iz kluba "Zovem te onda kad mi nešto zatreba". Osim silvestarskog veselja, tu dobroznanu tradiciju su nastavili i u toku cijele protekle godine. Nije da nisam osvijestila činjenicu da su i oni za mene tu, ako bi meni nekad nešto zatrebalo s njihove strane, ali eto nisam uspjela stvoriti im nekakvu priliku za akciju i reakciju te vrste. To su mi nekoliko puta nabili na nos kao jedinu moju očiglednu manu, dok ostale navodno jako dobro skrivam od njih. U ovoj protekloj godini sam osvijestila sebe i njih kao savršena bića. Za dogodine, ne znam. Još nisam razmišljala o tome.
Kao što rekoh, 2010. je proletjela pored mene i to takvom brzinom da mi nije ostalo ni vremena za cmizdrenje za Kristijanom, kao godinu dana prije. Sad vidim, da sam toliko toga napisala i rekla, a nisam ga, onako direktno, ni spomenula. Bio mi je dugogodišnji dečko, prijatelj, ostvareni san monogamije, koji je prije njega, za mene bio samo utopija. On je u toku godine, ipak našao vremena da mi s vremena na vrijeme direktno i indirektno predbaci što sam ga jednostavno pustila da ide, da ostvari svoj san o životu u domovini koju je prije poznavao samo kao turist. Sada je tamo, izgurao godinu do kraja, sve je divno i savršeno, osim što me sada ne može vidjeti kad mu padne na pamet. Ponekad se raspekmezi, tek onako malo, da mi stavi do znanja da mu još uvijek nedostajem i da me čeka. Usput isprobava ostvarenje "onog nečega" sa drugim ženama. A ja ionako ne dolazim, i igram se aseksualnosti, ili je to "a..." samo zato što svakog "potencijalnog" uspoređujem s njim, pa svaki put ustanovim da ni svaka savršenost nije ista.
Uglavnom, u protekloj godini sam konačno naučila prihvatiti stvari i život takve kakvi jesu.
Konačno sam uspostavila ugodan i harmoničan odnos sa mojom majkom.
Nakon faze bolesti i katastrofe od imuniteta iz 2009., u 2010. sam konačno usporila jurnjavu na poslu i jurnjavu za novcima u honorarnim poslovima i dosadnim intervjuima.
I u ovoj protekloj godini sam se morala oprostiti sa nekim meni jako dragim ljudima. Moja draga i hrabra prijateljica Edita je umrla iste one noći kada mi je rekla: "Sve, baš sve je u našim rukama i ne treba kriviti nikoga..."
Bespomoćno sam gledala kako umiru mladi ljudi i s druge strane radosno sam gledala kako se opet iznova rađaju novi mladi ljudi...
Ljeto je bilo divno, na svakom koraku sam osjećala prisutnost meni dragih bića. I onih koji su tjelesno i virtualno bili sa mnom i onih koji su već otišli. Tako je i sada. Sve je upravo onako kako treba da bude i sve ima nekoga smisla. I ovdje i tamo.
Da, doista opet mogu kazati, proletjela je... Još jedna godina. Ali za mene ipak nekako mirno, zadovoljno, zdravo i sretno.
Osim toga, upoznala sam i Magicus, susrela i sve vas ovdje, dragi prijatelji. I vi ste isto dio moje stvarnosti i lijepo mi je družiti se s vama.
Dajete puno, jako puno, a za uzvrat ne tražite baš ništa. Vi ste mi odmor i razonoda, ali i prekrasna mogućnost komunikacije na hrvatskom jeziku. Za neke od vas, sigurno banalno i samo po sebi razumljivo, ali za mene kao "bauštelca" velika i značajna stvar.
U to ime, hvala i svima vama...
Gledajući unatrag, ovih proteklih 12 mjeseci, iza mene je, sve u svemu, dobra godina. Krećem u novu, nimalo mudrija, nimalo pametnija, sa nekim novim i nekim starim idejama... I vjerujem da u 2011. neću dopustiti da neke bitne stvari tek onako pored mene prolete kao u prethodnoj... Nemam pojma koje stvari, samo je onako kako već rekoh... Proletjela pored mene...
Sada idemo dalje. Nema druge.
I... Sretno nam!