"Ljudi ne uznemiruju stvari i činjenice  nego njihovo mišljenje i predrasude o njima" reče Epiktet jako davno i to  saznanje o čovjekovim svojstvima do danas nije izgubilo vjerodostojnost.

Čovjek je oduvijek nastojao razumjeti sebe samog i svijet u kojem živi. On vidi, miriše, kuša, sluša, ali još uvijek nemože prihvatiti činjenicu da je sve što pri tome spozna samo iluzija prave stvarnosti. Prava stvarnost je skrivena u multidimenzionalnim prirodnim procesima koji su za naša vanjska osjetila nespoznatljivi, a iluzija te stvarnosti nastaje, prirodnim procesima, u našem mozgu.

Samo mjesto koje smo zauzeli i održali, u evoluciji primata, nas je proklelo spoznajom i svijesnošću. Ta, samo ljudska, svojstva su bila uzrokom  dolaska, trajanja i odlaska epoha, sticanja i širenja ljudskog znanja, mjenjanja paradigmi, razvoja nauke i stvaranja uvjek novih poticaja spoznaji.

Filozofi i znanstvenici  pokušavaju već stoljećima odgonetnuti mjesto nastajanja i proces razvijanja svijesnosti te njenog prelaska u spoznaju. Spoznaja svjesnosti je već stoljećima  obavijena tajnom. Nazvana dušom, ljudska svijest je imala nadnaravna svojstva znanstveno neobjašnjenog vječnog života.

Kada su neurologa Wolfa Singera pitali da li je u istraživanju mozga pronašao sjedište duše,  odgovorio je:

"Ne,duša spada u područje metafizike."

Problem je, već, u samoj definiciji duše. Ako je ona ono što preživi smrt, onda ne spada u područje prirodnih znanosti i u to se može samo vjerovati. Singer zaključuje da u mozgu nema jedno određeno mjesto gdje bi se smjestila svjesnost, kao što je davno vjerovao Descartes, smjestivši ga u epifizu i nazvavši promatračem. On tvrdi da je naša svjesna spoznaja, mnoštvo razbacanih procesa u mozgu, koji nastaju i djeluju paralelno. Ti procesi su čudesno međusobno povezani i čine cjelinu spoznaje.

Još uvijek se ne da objasniti kako iz tih procesa nastaje iskustvo," ja"- perspektive. Problem "ja"- perspektive nije moguće riješavati studirajući samo jedan mozak, nego se mora socijalnom interakcijom, više osoba, čak više različitih grupa ljudi, izvući zaključak o njihovom međusobnom doživljavanju stanja svjesti  i spoznaje.

Biološkom evolucijom je rasla kompleksnost mozga i povećavala njegova mogućnost interpersonalnog diskursa, što je na koncu stvarilo  kulturu.

Iz toga zaključujemo da u ranoj, embrionalnoj fazi razvoja mozga nema grupiranih nervnih stanica koje već imaju kvalitete doživljaja, svjesnosti i spoznaje. Ta svojstva se razvijaju kontinuirano. Novorođenče ima još vrlo nezreo veliki mozak, nije u stanju stvarati apstraktne koncepte, ne može govoriti, niti razumjeti. Prođe dvije do tri godine do stvaranja "ja"- perspektive, do momenta kada je dijete u stanju sebe samoga prepoznati u ogledalu.

Evolucijom je došlo do povećavanja volumena mozga, ali njegova struktura je ostala ista. Povećanjem volumena se povećao i njegov kapacitet, a time i njegova funkcionalnost, dokazana kroz govor, razvoj kulture, rješavanje matematičkih zagonetki, učenje stranih jezika, spoznaje svijeta u kojem živimo, sebe samoga i na koncu nadgradnja filozofskim razmišljanjem.

Matematička harmonija Platonovog svijeta ideja proizlazi iz čovjekovog misaonog potencijala, koji u svojoj tajnovitosti ulazi u elegantnost zakona mikrosvijeta.

Osjetilnost, estetika, kreativnost, inspiracija i umjetnost su produkti našeg duševnog svijeta i nisu izračunljivi i dokazljivi strogim zakonima klasične fizike i matematike. Čovjekova svijest, još nedefirana, ali fenomenološki spoznatljiva, sadrži u sebi tri komponente: pasivnu, aktivnu i komponentu slobodne interpretacije.

Pasivna komponenta nas održava u svakodnevici . Druge dvije komponente oživljavaju stare i stvaraju nove procese spoznaje. Kakvi će ti procesi biti ovisi o još uvijek mrenom tajnovitosti ovijenoj spoznaji, ali  se čini  da moramo vjerovati u eleganciju prirodnih zakona pa tako pokušati snagu našeg kognitivnog i emocionalnog uma početi razumjevati kroz zakone nove fizike.

Misao je energija koja pretvara viđeno, slušano, kušano i omirisano u sliku, daje tom viđenom, slušanom, kušanom i omirisanom oblik. Misao tu sliku i pamti. Misao čita, uči, ona se pretvara u energiju govora i energiju pisanja, ona nas pokreće i zaustavlja, ona kombinira i uspoređuje i na koncu odlučuje.

Ako osvijestimo tu činjenicu možemo te kapacitete koristiti i funkcionalno učiniti još funkcionalnijim. Singer zaključuje, da je mozak produkt našeg odgoja i naše naobrazbe, te se njegove mogućnosti mogu usmjeravati, formirati i kontinuirano povećavati.

Danas, u vremenu koje bi mogli nazvati i "Renesansom mozga", se može zabilježiti i pokazati aktivitet jedne ili cijele grupe nervnih stanica u mozgu.

Znanstvenici su uspjeli povezati aktivitet neurona s aspektima određenog stanja svjesnosti. Tako su otkrivene nove mape  mozga na kojima se može pokazati da određene strukture u mozgu, međusobno povezane, riješavaju određene zadatke :

1. Spoznaja govora
2. Spoznaja različitih tonova
3. Spoznaja oblika
4. Spoznaja boja
5. Spoznaja lica
6. Spoznaja razdaljine
7. Spoznaja gibanja
8. Spoznaja i osjećaj za vlastito tijelo
9. Spoznaja vlastitog pokreta

Tražeći mjesto gdje nastaje svjesnost spoznaje i osjećaja za vlastito tijelo istraživači mozga su seciranjem ulazili sve dublje u tu sivo bijelu džunglu neurona. Skidali sloj po sloj i u samoj jezgri mozga, u limbičnom sistemu pronašli mjesto odgovorno za regulaciju unutarnjih tjelesnih funkcija, za emocije, budnost i za duboku osjetilnost tijela, tog čudesnog osjećaja osjećanja bitka tijela.

Razvojem tehnologije je to bilo moguće i dokazati. Zakonski normativi i crkvena etika više nisu stajali kao prepreka na putu znanosti. Moglo se ne otvarajući lubanju, na živoj osobi ispitivati različite reakcije djelova mozga. No to još uvijek nije dovoljno za odgovor na pitanje o svijesnosti samoga sebe, još uvijek nije pronađeno mjesto gdje samosvjesnost nastaje kao ni energija koja ju proizvodi.

Američki neurolog Antonio Damasio, je studirao tu vrstu svijesnosti na zdravim ljudima i na pacijentima s neurološkim oboljenjima. Stvorivši tročlani model razmišljanja, on pokušava pronaći odgovor na pitanje o nastajanju svjesnosti samoga sebe:

1. Najniži stupanj svijesnosti ili PROTOBITAK je onaj dio nas koji nesvjesno spoznajemo- to su primarne regulacije organizma/metabolizam, lučenje žlijezda, disanje..... To su nasljeđeni, primarni osjećaji.
   
   
2. Drugi stupanj svijesnosti ili JEZGRA BITKA je u onom dijelu spoznaje koja nam omogućava  osjećanje predmeta, melodija, koja stvara emocionalno, nesvjesno pamćenje i izaziva spontano sjećanje. To su stečeni, sekundarni osjećaji. Tu se stvara trajni utisak o samom sebi. U tom dijelu svijesnosti nastaje osjećaj identiteta, sigurnost da je doživljaj vanjskog svijeta osobna spoznaja, neusporediva s tuđom. Filozofi taj dio svijesnosti nazivaju QUALIJA. Tim stupnjem svjesnosti se  automatski pokrećemo i snalazimo u trenutačnim situacijamai to je trenutak bez prošlosti i bez budućnosti.
   
   
3. Treći stupanj svijesnosti,AUTOBIOGRAFSKI BITAK je dio viših duševnih kvaliteta. Tu se osvješćuje govor, pamćenje i njegova interpretacija, misao i razmišljanje. U tom djelu svjesnosti postoji prošlost, sadašnjost i budućnost i on se u evoluciji razvio zadnji i posjeduje ga samo čovjek.

Evolucija mozga je čovjeka dovela do autobiografskog bitka, do spoznaje sebe samoga i svijeta oko njega. Osudom na svjesnu spoznaju čovjek ulazi i u svijet neugoda. Tako su strah, razne vrste opasnosti i bolovi postali dio čovjekove egzistencije, a čovjek je i jedino živo biće koje je svijesno svoje neizbježne  smrti.

Studijom ovog modela razmišljanja postaje nam jasno da mi u zdravom stanju spoznajemo sebe i svijet oko sebe zahvaljujući razvoju funkcionalnosti i plastičnosti našega mozga.

Mozak povezuje naše misli i ideje, povezuje emocije i raspoloženja s našim pokretima i držanjem tijela, sve to regulira, usmjeruje i inducira reakcije tijela na podražaje.

Stari Descartes-ov dualizam, već dugo, je neprihvatljiv. Razvojem nauke nastaje novi, današnjoj nauci bliži, dualizam. Izgleda kao da, u hijerarhiji iznad mozga, postoji neka energija koja vlada njime. Dokaze za postojanje te energije naučnici još uvijek traže i pitaju se kako i kada ona ulazi u tijelo i postaje prizvođačem naše svjesnosti.

Nama danas više nije dovoljna Darwinova definicija mozga: "Evolucija je stvorila ljudski mozak koji jednostavno, bez traženja objašnjenja, reprezentira cijeli organizam i svijet oko njega."

To je dokazana činjenica, ali danas se postavlja ključno pitanje:

Kako nebrojene, nezavisne akcije mozga mogu zajedno funkcionirati tako da nastaje jedna koherentna reakcija iz koje proizlazi svjesna spoznaja neke radnje, nekog događaja ili doživljaja?

Ili raščlanjeno :

• Kako i na koji način je takva reakcija, na koncu praćena svijesnošću?
• Kako doživljavamo i spoznajemo postojanje u tijelu?
• Koja vrsta energije djeluje pri nastajanju dubokog senzibiliteta?
• Zašto znamo, ne gledajući ih, u kojem se položaju nalaze zglobovi?
• Kako nastaje film naših sjećanja u našoj glavi?

Nakon završene"Dekade istraživanja mozga", pitanje koje muči čovjeka je:

"Jesu li naučnici uspjeli među milijardama nervnih stanica u mozgu pronaći i one odgovorne za svjesnost?"

U kojem trenu razvoja se,  hipotetički gledano, spojimo s zaostalom energijom velikog praska, energijom iz koje je sve nastalo? Po kojem zakonu i koje fizike se to dogodi? I na koncu najvažnije pitanje:

Kako svijesnost, uopće, "ulazi" u "materiju" našeg tijela?

Da li svijest inducira samosvjest ili je proces obratan?

Svjesnost je puno više od samosvijesti, svjesnost su i osjećaji, doživljaji, misli, bolovi, razlikovanje kvalitete okusa i mirisa, sposobnost diferenciranja nijansi boja i tonova zvuka.

Religiozan ili ezoteričan čovjek vjeruje još uvijek da duša i svjesnost pripadaju u nematerijalni svijet vječnog života. On vjeruje u neki drugi univerzum, koji je dohvatljiv tek poslije smrti. Tu prestaje i stvarna svjesnost spoznaje našeg jedinog univerzuma, ali i nas samih.

S druge strane, ako shvatimo mozak kao"običan" fizički objekt sa subjektivnim oznakama, koji podliježe samo zakonima klasične fizike, tada isključujemo objašnjavanje te, tada, nedohvatne svjesnosti. Uništavamo njenu vezu s energijom početka, osuđujemo je na prolaznost i konfrontiramo se sa spoznajom smrti i konačnosti.

Ozdignemo li um u multidimenzionalnost univerzuma, prihvatimo li igru sa zakonima kvantne fizike, otvoreni za zakone neke nove, dolazeće fizike, tada nam svjesnost postaje dohvatljiva, bliska i naša, a u isto vrijeme postaje i neuništiva.

Mi još uvijek ne možemo odrediti prostor u kojem bi sreli svjesnost, a to je zbog toga jer nemamo pravi odnos prema prostoru. Mi ga tražimo, tradicionalno, izvan sebe, još uvijek ga ne znamo osjećati u njegovom nastajanju u samome sebi.

Zbog tih otvorenih pitanja danas dolazi do povezivanja različitih područja znanosti i nauke.

Fizičari istražuju na svom području u nadi da će konačno uspjeti stvoriti teoriju koja će povezati kvantnu fiziku sa teorijom relativiteta. Možda će ta univerzalna teorija zbog mjerljivosti, a time i mogućnošću dokazivanja najsitnijih čestica materije, uspjeti otkriti i dokazati energiju svijesnost i time objasniti odnos mozga i svjesnosti.

Neurologija, kao znanost u razvoju, još je uvijek  u povojima. Pošto najbolji rezultati ispitivanja uvijek proizlaze iz dijalektike, između špekulacije i skepse, tako se, u idealnom slučaju, obje moraju naći u istom mozgu. Svaka, tako nastala ideja, mora na koncu proći i  ispit vjerodostojnosti da bi ušla u znanost kao teza.

Cilj koji, u isto vrijeme, oduševljava i uznemiruje. Čovjek, to jedinstveno, čudno, golo rođeno biće, razvijeno iz primata, danas može gledati u prošlost , tražiti uzroke i razloge svog nastajanja. Još čudnija, je činjenica da ljudski mozak ne samo da istražuje tuđe mozgove, nego razmišlja i o vlastitoj egzistenciji. Mozak pita samoga sebe:

• Tko je moje ja?
• Što se događa s njim poslije smrti?
• Da li je "duša" mog filozofskog "Ja", samo proizvod mojih neurona?
• Kako mogu utjecati na svjesnost?
• Mogu li usmjeriti ovo prokletstvo nazvano spoznaja?
• Kako uspostaviti bolju komunikaciju sa tijelom u kojem se nalazim?
• Kako pomoći tijelu da misli samostalnije?
• Kako izvući iz njega što više informacija i ostvariti bolji zajednički rad?

Interesantnost tih pitanja, koja  proizlaze iz težnje mozga za objašnjavanjem sebe samog, čine neurologiju kao znanost fascinantnom.

Studirajući mozgove, s različitim patološkim sindromima, neurolozi ulaze u čudesan svijet ljudske duše i mozga, svijet pun kontrasta i nevjerovatnosti. Opisujući te kuriozitete, oni nam dozvoljavaju pristup razumjevanju bitnosti zdrave slike čovječjeg tijela, njegovog govora,  smijeha, sna, a time i razumjevanje pravih znakova ljudske prirode.

Eksperimentiranje na vlastitom tijelu, ukoliko krenemo sa jednostavnim, svakodnevnim radnjama, može stvoriti pravu sliku ljudskog postojanja u univerzumu. Svijesnom integracijom tijela i mozga nastaje izmjenična veza, neprestana izmjena informacija, vječna neverbalna komunikacija.

U starim neurološkim knjigama nalazimo karte mozga sa ucrtanim dijelovima tijela za koje je taj dio mozga odgovoran. Tako nacrtan čovječuljak, nazvan Homunkulus, je reprezentirao funkcije unutar mozga. Nova ispitivanja mozga su pokazala, da je mozak umrežen, dakle Homunkulus funkcionira puno kompleksnije, nego što se nekad smatralo.

Za osobno eksperimentiranje Homunkulus nam može još uvijek poslužiti, možemo se igrati s njim, svjesno izvedenim pokretom komunicirati s njim. Iz slike gore, se jasno vidi koji dijelovi tijela zauzimaju najveći dio senzorne, lijeva strana slike i motoričke, desna strana slike, kore velikog mozga. Preko ruku, šaka, nogu i stopala možemo pokretima dijelovati na cijelo tijelo i svijesno ga spoznavati. Umreženi mozak će nam svojom funkcionalnošću pomagati. Po principu, funkcija stvara organ, možemo slanjem informacija, u mozgu stvarati nove sinapse, a time i uvećavati njegove potencijale. Integracijom središta  svjesnosti sa senzomotoričkim centrima stvaramo nove mogućnosti uzajamnog djelovanja tijelo- mozak.

Povećanjem funkcionalnih mogućnosti mozga, automatski povećavamo i svijesnost osobnih mogućnosti spoznaje tijela. Trenirajući svijesnost tijela i njegove svakodnevne funkcije, treniramo i ono nesvijesno u nama, dajemo mozgu mogućnost odgovora na postavljena pitanja.

Pokret nastao iz misaonih slika i ideokineze otvara vrata kreativnoj funkcionalnosti tijela u svakodnevici. Osjetiti pokret na izvoru, odlučiti se za njegov tok i trajanje, misaonom gimnastikom ga pretvoriti u novi uzorak  iz kojeg će nastati njegov novi funkcionalni oblik, a takav oblik se može dalje kreirati. Tijelo tako postaje instrument u našim rukama, instrument kojim oblikujemo misao, želju, san.

Vjerujući Deskartesu, jačina naših misli postaje i pokretačka snaga na putu ka svjesnoj spoznaji, ali njegova zabluda, kojom je odvojio tijelo od misli, nas vodi u svijet Damasiove formulacija čovjeka "Osjećam, znači postojim".

Bez stvarnog osjećaja ne možemo niti misliti, dakle, ja osjećam da bih mogla misleći dalje osjećati i tako usmjeravati svoju senzualnu energiju te preko emocija, vidljivog oblika mojih osjećaja, uz pomoć tijela pokret pretvoriti u kreativan izraz.  Tako mijenjamo tijek, evolucijom, nastalih sposobnosti.

 Svijesnost tijela, je osnova za njegovu spoznaju. Pokretom, koji počinje u kognitivnom dijelu mozga, stvarajući galeriju virtualnih slika, oblikujemo tijelo po vlastitoj želji. Otkrivanjem slijepih točkiu samosvijesti osvajamo, dio po dio, svijet njegovih mogućnosti, učimo ga samostalno misliti. Ako je novi dualizam i nova istina o nama, onda možemo svijesno i učinkovito usmjeravati mozak, prisiljavati ga na otkrivanje i usmjeravanje kreativnog potencijala, koristiti njegovu savršenu funkcionalnost u svakodnevnim pokretima.

Zbog nedostatka dokaza o energiji svijesnosti i spoznaje, čovjek se rado prepušta slučaju ili onom "Zombiju" u glavi, koji konstruira njegovu stvarnost, ali najviše djeluje na njegovo držanje i funkcioniranje u svakodnevnom životu. Čini mi se kao da je spreman s tim čovječuljkom dijeliti svoj život i, u miru, s njim do kraja živjeti.

Nauka nam, danas, otvara vrata jedne nove istine o čovjeku, pomaže nam pri odluci u oblikovanju osobnosti, vodi nas u čudesan svijet spoznaje tijela i tjelesnosti.Znanost ne dijeli više čovjeka na dušu i tijelo nego ga integrira u duhovno-tjelesno biće i time mu ukazuje na sve njegove sposobnosti. U tom moru novih saznanja, nije lako pronaći put do prave spoznaje, ali pokušajima, jednostavnim eksperimentima, spoznajom da ono što smo smatrali nemogućim, aktualiziranjem  naših potencijala, može i mora biti moguće i istinito.

Kao što radoznalo hodamo po izložbama novih slika i tehničkih pomagala, krenimo na putovanje u onaj nepoznati dio tijela. Jedino tako možemo otkriti, savladavajući prepreke nemogućnosti, sve njegove, neiskazane, potencijale.

Zamjenimo li "Zombija" u našoj glavi novim, našim "Homunkulusom", koji možda ipak čeka na naše odluke, u želji da nam pomogne, stići ćemo do izvora našeg dubokog senzibiliteta, koji koordinira sve naše pokrete i naša stanja. Svijesni svoje dobre unutarnje i vanjske dinamičke ravnoteže, uvjeta pravilnoj koordinaciji pokreta, postajemo svijesni i tijela u kojem onda možemo dalje sretno živjeti.