Poricanje i proricanje. Najčešće mi se ljudi obraćaju s problemima u partnerskim vezama i bolestima koje su posljedice emocionalnih ozljeda na duši. Nikada zapravo ne imenuju stvari, taj neugodni zadatak moram ja obaviti. Zato su došli k meni. Zbog poricanja neugodnih činjenica, zbog zatvaranja očiju pred njima obično dođu kad je već kasno za bilo kakvu intervenciju. Mogu samo napraviti autopsiju ugasle, umrle veze dvoje ljudi. Naravno, jednako mi se obraćaju oba spola, ali ovaj tekst posvećujem ženama. Onim ženama koje mi ojađeno ponavljaju: «Nije mi jasno što se dogodilo, pa mi se nikad ne svađamo?» Kad ja kažem da se veza ili brak i gase zato jer je zgasnula komunikacija (a svađa je samo jedan od oblika komunikacije) s nerazumijevanjem me gledaju.

     Naravno, u javnosti se raspravlja o feminizmu, o ratu spolova, o zadnjim pokušajima da se održi muška dominacija, ali s tim ili bez toga, očito je da je emocionalne veze sve teže uspostaviti, a još teže ih održati. O tome se govori na sva usta. Svaki drugi brak se razvodi, u svakom trećem je prisutna neka vrsta zlostavljanja, moralnog, emocionalnog ili fizičkog ili sve to zajedno. Najčešći razlog je prijevara. Preljub je emocionalna izdaja u duši. Kad žena shvati da joj je partner emocionalno otišao iz braka obično doživi šok koji je paralizira. Bol zbog izdaje ženama oduzme sposobnost govora. Uvjek to doživljavaju kao vlastiti poraz. Ne znaju ni šta učiniti ni kome se obratiti. Brod počinje tonuti, a one nijeme i oduzete zazidavaju sebe u kulu od tuge. Plaču često, ali daleko od očiju svijeta.

     Žene šute.! Šute, kao da moraju potvrditi arhetipsku sliku iz bajke o maloj sireni Arijel koja se odrekla glasa da bi mogla biti u blizini muškarca u kojeg je zaljubljena. Za nju je ta previsoka cijena skoro kobno završila, a ni u stvarnosti današnjih žena nije drugačije. No, pogledajmo zašto šute? Uplašene su i stide se. Stide se. pokazati da se njihova «bajka» započeta obično raskošnim vjenčanjem pretvorila u farsu, a njihovi snovi i romantične zablude u prah i pepeo. Stid je skoro protjerana riječ iz jezika, pa ga se ne smije ni pokazati. Zato žena trpi. Trpi do neizdrživosti. Njezin brak se pretvara u lanac jalovih kompromisa koji je omata i davi. Njena duša je sve gladnija i praznija, a ona posrćući ide od psihijatra do svećenika. Psihijatar joj daje sedative, svećenik kaže izdrži, brak je svet. Drugome nikom se ne usudi ni pokazati da se događa nešto neprihvatljivo. Vlastita majka joj šalje poruku: Šta misliš da je meni bilo lako? Šuti i trpi! I ona šuti. I trpi. Pretvara se u jadnicu.

     I tako se Princeza pretvara u Pepeljugu. Obješene kose, ugašenih očiju svija se oko svoje djece tražeći u njima utjehu. Zatvara svijetu svoja vrata, otuđuje se od prijatelja, izolira se, da netko ne bi vidio njezinu tugu i jad. Stidi se sve više. Pepeljuga je samo još jedan arhetip. Ona izvršava sve obveze šutke i bez otpora, nadajući se da će njezin partner cijeniti njezinu žrtvu i samoprijegor i vratiti se. No, nevjerni partner taj nemušti govor ne razumije i odlazi sve dalje i dalje, a žena je sve nemoćnija i nemoćnija. Tuga je ubija. U početku je uvjek kriva neka druga žena. Zašto? Možda zato što je neprihvatljivo da je možda ipak pogrešno odabrala. Ako okrivi partnera mora preispitati vlastite prosudbe. Zato iznalazi sve više i više opravdanja za njega jer je to jedini način da izdrži tu agoniju u kojoj se našla. Opravdava odsutnog oca pred djecom, odsutnog muža pred prijateljima i rodbinom gradeći mu tako odstupnicu i olakšavajući mu, na taj način, svojim pasivnim otporom postaje suučesnik u zločinu emocionalne izdaje. Kad sve dođe do neminovnog kraja jer emocija koje su ljepilo kohezije u vezi više nema okolina se iščuđava i skoro osuđuje ženu. Oni ne znaju za njezinu dramu, jer je uvjek šutjela o njoj. Šutjela je i u braku i izvan njega. Ta, zašto se razvodi kad se nikad nije požalila? Ona se kao i mala Arijel zbog ljubavi odrekla svog glasa.

     Bijeg u bolest je zadnji stadij tog pasivnog otpora i zadnji pokušaj da se  kod partnera izazove bar sažaljenje, kad već drugih emocija više nema ni u tragovima, a obrnuta bajka ide ka završnici, ka neminovnom razvodu.U tom trenutku žena traži svaku moguću pomoć. Liječnika, psihijatara, duhovnjaka i proricatelja. No to su još uvjek pokušaji da zadrži partnera, makar i kao figuru pro-forma. Čini joj se da će joj raspad braka oduzeti i zadnje mrvice dostojanstva i osobnosti. Ona još ne uviđa da se brak raspada jer se u njemu odrekla sebe. U početnom emocionalnom zanosu se toliko trudila biti ono što je mislila da treba biti, da je prestala biti ono što jest. Kada je prvi puta na neprihvatljivu situaciju reagirala šutnjom, negiranjem i poricanjem, porekla je sebe i svoju snagu. Zato jer se činom vjenčanja predala u ruke izabranog muškarca (u obredu vjenčanja još uvjek netko predaje nevjestu) bez ostatka, zato

 je žena pred izdajom ostala bez glasa. Ta, ona očekuje da on brani nju, a ne da se ona mora braniti od njega.

     Treba pojasniti bit partnerstva. U takvom odnosu su dvoje jednakih. Sve obveze i dužnosti su dvosmjerne. Za uspjeh ili neuspjeh emocionalnog odnosa oba partnera su i zaslužna i odgovorna. U kršćanskoj liturgijskoj misli je prekrasna molitva pokajanja: «.......Oprosti mi jer sagriješih mišlju, riječju, djelom i propustom». Ona je uputa svima koji naginju pasivnom otporu. To se zove propust. Propustiti djelovati kad treba djelovati može imati nesagledive posljedice. Zato ženo progovori! Zagrmi i na samu slutnju da se događa nešto što podriva tvoju emocionalnu vezu i tvoj osobni integritet. Samo pravovremenom reakcijom i definiranim očekivanjima možemo nešto stvarno i učiniti. Predaj se  svojoj vezi, ali ne predaji svoju moć i glas jer će ti možda već sutra zatrebati. Šutnja nije uvjek zlato.