Negdje sam izgubila ...budilicu...

A već odavno sam zaspala...i već odavno ne vidim...jutra...

Al...ne mogu više spavati...Hoću se probuditi i...živjeti...

Hoću da ...prvo što jutrom osjetim...bude tvoj dah... na mome vratu...i da me odmah zatim...tvoje...onako još pospane ruke...privuku bliže sebi...

 

             

 

Ne mogu više spavati...predugo već nisam čula onaj ...pjev ptica u ranu zoru...

Onaj pjev što...stvara ugodu ...i...budi u meni...ljepotu života...

Predugo već spavam...a izgubila sam budilicu...

Ili sam je ...onog dana kad sam utonula u ovaj predug san...zaboravila naviti...

 

Ne...ne mogu više spavati...

Jer...boli me to što samo...dišem...

Boli me to što...ne mogu čuti tvoj smijeh...ono kad se smiješ mojoj nespretnosti...

Boli me to što...ne mogu vidjeti tvoje zadovoljno lice...dok uživaš u okusu i mirisu...moga jela...

Boli me to što...ne mogu...osjetiti...onaj najljepši osjećaj ...

Onaj osjećaj što se probudi u meni...kad se... nakon umornog i predugog dana...uvućem u postelju i stisnem uz tvoje tijelo...ono kad osjetim...onu radost tvoje duše...radost što sam...konačno ...tu...

Onaj osjećaj kad znaš da si ...u tom zagrljaju siguran...kad znaš da pripadaš nekome...kad ti snagom svojih ruku kaže...da te voli...da te čuva ...

 

               

 

Ne ...ne mogu više spavati...

A...gdje da nađem budilicu...

Zašto ne zvoni...zašto me ne budi...

Ili ipak...jednostavno...moram samo sačekati ....tebe...pa da me...poput princa iz bajke...poljupcem...probudiš...