Problem rada i stvaralastva

　

Bitna ogranicenja Matvejevicevog tumacenja kulture proizlaze iz teoretsko-filozofskih razloga da se unaprijed odustaje od izgradnje sadrzajnog odnosa filozofije spram duhovnog sadrzaja svijeta, odnosa koji bi iskazao njenu vrijednost i njome se koristio. Vec smo nagovjestili da je ovdje na djelu jedna povijesna interpretacija i takvo orijentiranje u duhovnom svijetu koje nemocno stoji spram zadataka supstancijalnog tumacenja svijeta, odnosno da je rijec o tumacenju koje nema kao zbiljsku temu izlaganje povijesti bitka u slijedu razlicitih kultura kao sto u obzir ne uzima ni neduhovne uvjete konstitucije smisla.

Nas prigovor, dakako, podrazumijeva kritiku onog gledista koje jos uvijek providencijalno legitimira apsolutnu refleksiju a iz vida ispusta kriticko utemeljenje povijesnog relativizma. Matvejevic nije svjestan te potrebe da se utemelji kriticki moment povijesnog relativizma. Najjasnije se to pokazuje u njegovu tretiranju nacije jer on nije u stanju da dogmatiziranju ovog pojma pruzi bilo kakav otpor . To ubuduce nece ni biti moguce sve dotle dok je referentni okvir razumijevanja nacije predavanje sto ga je Ernest Renan odrzao na Sorboni ozujka 1882 godine pod nazivom Sto je nacija? Sve one poteskoce koje prate nerazumijevanje razlike "nacija" i "drzava", "nacija" i "narod", "narodna kultura" i "nacionalna kultura" sto su tako ocevidne u radu iz 1975 ( 1977 drugo izdanje) ponovit ce se i u prvom i drugom izdanju Jugoslavenstva danas...Pokazali smo teoretsku neodrzivost ovog pitanja razlazuci onaj povijesni proces konstitucije naroda kao "opce volje", kao suverena i drzave, dakle kao nacije.

Marxov je naum otvaranje smisla svijeta kao povijesne situacije izgradnjom znanstveno posredovane slike svijeta koja povijesno objasnjava apstrakcije posebnih znanosti kriticki ogranicavajuci njihovo znacenje. Supstancijalno tumacenje svijeta ovdje ne zavisi od dogmatskog nacrta buducnosti vec od moci "jedne znanosti" - kao ocitovanja ljudske biti- da sacuva koncept konacnog ratia , konacne temelje znanstvenog uma osporavajuci spekulativnu kreaciju koja prihvaca iracionalnost. Tek je tim posredovanjem nooloske refleksije

i njenim sustezanjem moguce osvijestiti cjelovitost prakticko-teoretsko-poetickog nacina ljudskog obitavanja u svijetu. Tek iz ove perspektive kritika moze ne gubeci snagu rasvjetljavanja povijesne situacije podvrci sebi tako intendirano misljenje koje priredujuci kulturu kao nesto "u stanovitoj mjeri relativno"......tim priredivanjem jos nije dohvatilo a kamoli prodrlo u bit onog realnog povijesnog dogadanja u kojem kultura biva ukljucena u proces produkcije kapitala. No najprije valja ispitati sto se zapravo podrazumijeva poimanjem kulture kao koncentrata " najbitnijih kvalitativnih elemenata koji nadilaze partikularnost i teze da se potvrde kao opceljudske vrijednosti". Nesumnjiv je dojam ucenosti sto ga ostavlja ova misao. Stovise gotovo da ona odgovara bitno religijskoj formi misljenja. Njena se efikasnost prepoznaje upravo u naporu da se kultura shvati kao samoocitovanje neke duhovne biti. Zapravo citavo se Matvejevicevo tumacenje kulture provodi u toboze diltajevskoj maniri. Kao karakteristike epohe uzimaju se kao u Diltheya vladajuce, velike , opce tendencije koje prozimaju vrijeme. Kultura tvori jedno unutrasnje jedinstvo u kome su povezani u cjelinu duhovni zivot individua , umjetnosti, religije, znanosti, filozofije u sklopu duha vremena. Povijesni je tok izgradnja tog duhovnog jedinstva i njegovo razlaganje. Neprekidnim djelovanjem opcih strukturnih odnosa koji odreduju sklop djelovanja cjeline otkriva se znacenje i smisao povijesti. Struktura jednog odredenog razdoblja pokazuje se kao sklop pojedinacnih djelomicnih sklopova i kretanja u velikom kompleksu djelovanja jednog doba. Tek se iz krajnje raznovrsnih i promjenjivih momenata stvara slozena cjelina koja odreduje znacenje tom razdoblju. "Stvaralacka energija" odredenog vremena , sve njene manifestacije odreduju jedno razdoblje i u tim razlicitim manifestacijama zivota valja sagledati jedinstvo odredenja vrijednosti i usmjerenosti svrha. Zivotne manifestacije gone te usmjerenosti ka apsolutnim vrijednostima. Kao i u Diltajevoj idealistickoj filozofiji tako bi i Matvejevic htio da mu "opceljudske vrijednosti" egzistiraju poput duhovnih moci koje su uzrocnikom sveg ljudskog, povijesnog zbivanja kao neprestanog ocitovanja nekog jedinstvenog nacela. Povijest se ovdje ne pokazuje kao uzajamno djelovanje prirode i duha, materijalnih i duhovnih potencija roda.

Od Kanta ideja moraliteta pripada kulturi a opce je mjesto filozofije kulture dualisticka shema: kultura nastaje u opreci spram prirode i kao tvorevina duha odvojena je ona od neposrednih zadataka ovladavanja prirodom.. Marxova je velika zasluga sto je sagledao zbiljsku strukturu povijesnoga zivota i rekonstruirao ono jedinstvo sto se raspalo diobom rada . S Marxom je sagledana prirodno-ljudska struktura svijeta i s njom povezana struktura misljenja. Analizom ljudskog praktickog zivota , posredovane kritikom ideologije, bit ce moguce pojmiti povijesnost same prirode i prirodnost same povijesti. Poimanjem proizvodnih procesa i uocavanjem uzajamne povezanosti svih sfera drustvenog zivota s tom proizvodnom osnovom omoguceno je povijesno dinamicko situiranje kulture. Egzaltacija nad kulturom kao "cistom duhovnoscu"...nad kulturom kao autonomnim procesom sto se odvija imanentnim zakonitostima sluzi podredivanju kulture specificnom, kapitalistickom, nacinu proizvodnje. No Matvejevic izgleda da ne zna da alternirajuci odnos spram prirode i pridavanje vaznosti i posebnog mjesta umjetnickom stvaranju uglavnom znaci napustanje Marxova razumijevanja duhovne proizvodnje koje pociva na radnom odnosu spram prirode. Jer ukoliko je rad i esentia i existentia covjeka, ono sto ga kao bice razlikuje od svih drugih bica tada nesumnjivo u radu - proizvodnji valja vidjeti rodno mjesto cjelokupne povijesti i svih manifestacija ljudskoga duha. Temeljna misao Marxa sadrzana je upravo u gledistu po kojemu je posebni oblik ljudskog povijesnog opstojanja moguce razumjeti jedino iz nacina na koji ljudi proizvode svoj zivot.. Kod Matvejevica problematiziranje kulture kao radom stvorene vrijednosti ostaje izvan sfere teoretskog interesa. Njegova su istrazivanja kulture mahom deskriptivnoga karaktera i odvijaju se izvan onog nastojanja da se kultura promotri kao dinamicka cjelina ovisna o cjelokupnom drustveno-povijesnom procesu.

Temeljno postavljanje pitanja o kulturi u socijalizmu izbjegava se na nacin neobaveznog i do fascinacije neupitnog izrazavanja apstraktnog kvaziobjektiviteta "kulture" koju se posto poto hoce integrirati u neki sada vazeci "drustveni odnos". Teorijski program "samoupravne kulture" kako je on zacrtan u radu Samoupravljanje u svjetlu kulture iz 1975 godine naizbjezno zavrsava u providnoj, banalnoj aporiji jer teoretski "projekt" konstitutivno prilijeze apstraktnom, jednostranom tumacenju. Cijelu je opsjenu kulture Predrag Matvejevic sazdao na najvecim dijelom ishitrenoj kontrarnosti stvaralastva i rada podmecuci kao toboznju opreku u kulturi dualisticku strukturu vlastitog misljenja ... Poreskoce koje proizlaze iz njegova razumijevanja i tumacenja kulture u socijalizmu sadrzane su u onom karakteristicnom neproblematiziranju rada i kulture. Matvejevic ne zna da zadrzati bit Marxove teorije znaci prije svega pitanje kulture smjestiti u povijest radnog ovladavanja prirodom, smjestiti i u povijest diobe rada tradicionalnog drustva. U gradanskom svijetu bivaju odijeljeni pojedini momenti rada , no unutar svijeta rada odjeljuje se, sektorira se posebna sfera kulture sa svim "na njoj temeljenim institucijskim derivatima" (Sutlic Vanja). Ukoliko je povijest diobe rada i na njoj temeljenog privatnog vlasnistva ujedno i povijest kulture, tada je zadatak socijalizma upravo njeno ukidanje kao uspostavljanje vlasti rada , "gospodstva rada u njegovu svijetu"( Vanja Sutlic) povratom onih potencija koje su radniku u dugom povijesnom slijedu bile otudivane . Tek se dokidanjem diobe rada , sjedinjavanjem djelatnosti, sredstava, predmeta i proizvoda , radom uspostavljenim jedinstvom cjelovitoga radnika, otvara novo povijesno vrijeme. Misaonim kozerijama poput ovih to naravno ne moze biti jasno........Sigurno je da princip partijnosti ne gubi svoj revolucionarni smisao sve dok je stajaliste proleterijata obligatan sadrzaj partijskog poduzimanja. Partijnost kao posredovanje izmedu teorije i prakse , kao princip tumacenja povijesnog procesa ne gubi svoju spoznajno-teoretsku funkciju. Ona pretpostavlja znanstveni interes ili naprosto znanje kao i imperativ djelovanja kako bi se ostvarile odredene drustvene svrhe. Partijnost zahtijeva svjesno ostvarivanje povijesnog procesa i spoznaju toga procesa koju treba pruziti filozofija kao jedinstvo teorije i prakse. Takva ona se razumijeva kao teoretsko otkrivanje uvjeta za revoluciju, za vodenje borbe progresivnih snaga u svijetu, ona otkriva volju za prisutnost u povijesti, za mudroscu, za otkrivanjem smisla svijeta kao povijesne situacije. Samo se gradanskim teoreticima poput Matvejevica koji su prvo unizili stajaliste proleterijata a potom osporili spoznajno-teoretske moci filozofije moze partijnost ciniti kao petitio principi koji obespokojava i prenerazava. Gradanski pogled na svijet koji je "progutao" subjektivni faktor prakse , iako se tek njime uspjeva posredovati teoriju, optuzuje filozofiju za mehanicku, metafizicku dogmatiku iako se zapravo radi o vlastitom dogmatizmu.

　

　

　

zlatan gavrilovic kovac