Prividi

 

Moja se bit ne sastoji od  toga da imam sve što želim

Već da ne radim sve što želim;  radije se malom veselim.

Misleći da je cilj dobar, svoju želju nazivam ponos ili upornost,

Al kad cilj postaje loš, to postaje tvrdoglavost.

Ako želim biti u društvu, čini mi se da gubim

Dio svojeg dostojanstva, prisiljen  sam  prepoloviti

Svoja prava, a udvostručiti svoje obveze. Biti ili imati?

Nešto ću dobiti, nešto izgubiti.

 

Gdje sam izgubio prirodnu ćud, samospoznavanje,

Lutam kroz misli svoje, negdje daleko, kroz tamu

Ljudske povijesti. Tragam za prirodnošću,

Istinsko suosjećanje, a nalazim prevaru, samozavaravanje.

 

Sve prividi. Nasilje na sve strane. Lako je reći;

Ima nas puno, ko štakori u bačvi. Zašto je tako?

Gdje je prekinut prirodni lanac održanja sviju vrsta?

Tko je u prirodni poredak pomak'o?

 

Vidim daljine, našu vrstu u osvajanju svijeta,

Uz podršku novog mozga, takozvanog intelekta.

Mudrost? Konfiguracija sive tvari? Moć zapažanja,

Zaključivanje, promišljanje u simbolima?

Imamo nešto suvišno: nedostatak kajanja.

 

Znatiželja, nova htijenja, avanturizam?

Samo jedno: pohlepa, nova osvajanja.

 

Prirodni su lanci, čini se, promjenjivi. Iako

Je svaka karika jaka. Evolucija čini svoje,

Ostaju, tobože, snažni, oni što znaju za moje i tvoje.

 

Po čemu je naša vrsta superiorna? Nema kočnicu

Razmnožavanja, prirodnog neprijatelja,

Osim sebe same, okrutnog davitelja.

 

Naš je mozak tek četvrti po masi, ukupnoj težini,

(kora je nešto drugo), ispred nas su sisavci:

Delfin, slon i kit, vjerojatno divovska lignja, glavonožac,

(Ako je promjer oka mjerilo veličine mozga),

Zašto je onda opaka samo naša vrsta – dvonožac?

 

Čudna je igra prirode. Kako je došlo do sloma lanca

Živih bića? Kako od prijatelja, sebe samog, stvorit stranca?

Možda u vatri treba tražit krivca,

Njenoj fatalnoj moći! Čovjek je jedina vrsta

Što zlorabi vanjsku toplinu, a ima toplo tijelo,

Uz vatru gubi ranjivost, a stječe prividnu nadmoć.

Vatrom ne čini ništa dobro, već loše djelo.

 

Vatra je zakočila suživot, stvorila premoć.

Varku, privid, iluziju. Nove vulkane, otrovne prišteve

Na licu Zemlje, zagađenje, nerazorive tvari,

Klimatske promjene, globalno zatopljenje,

Opasnu, neodrživu, suludu, dvojbenu nadmoć.

 

Može li naša vrsta zaustavit zlo, prijetnju samouništenja?

Nema opravdanja, izlike, izvlačenja na lagodnost,

Kulturu i civilizaciju, znanost i tehniku,

 – Dolazi doba bolnog osvješćenja.

 

Svu mudrost svijeta treba okupit, hitno!

Prepoznat treba ono što je bitno:

Problemi svijeta galopiraju sve brže, jače,

Zadržat treba iskustva što plemenitošću zrače!

 

Na satu povijesti ljudske čuje se novo zvono,

Još ima nade za povratak prirodi, majci Zemlji.

Napustiti privide nastavka života

Negdje drugdje, izvan našeg Planeta.

Mi smo taoci naše prirode, ona se ne stidi svog djeteta.