Plava planeta u našem malom univerzumu nas, ritmom disanja, podsjeća na sva tijela koja posjedujemo, podsjeća nas na iluziju, vječnosti i beskonačnosti, skrivenu u konačnosti naših prolaznih fizičkih tijela i na to da mi svojim svjesnim postojanjem sudjelujemo u nastajanju simfonije univerzuma.

Ta tvrdnja je uistinu izazov da se upustimo u pustolovinu čitanja novoga i pokušamo spoznati tajne o kojima znanstvenici sve poetičnije i poetičnije pišu.

Kvantna fizika nam je otkrila mikrosvijet u kojem se svijest, energija i materija ne odvajaju. Da li se foton svijetla ponaša kao čestica ili val ovisi od svijesti promatrača, ali mi još uvijek ostajemo u svojoj spoznaji vjerni Newtonovoj fizici i doživljavamo materiju kao nešto čvrsto, kruto i vjerujemo da se na to nešto može samo iz vana djelovati.

Pri tome jasno odvajamo svoju svijest od fizikalnog svijeta. Materija i duša su odvojeni, mislili smo godinama i dozvoljavali našoj patrijarhalno- materijalistički odgojenoj mašti da nas uvjerava da smo u stanju kontrolirati i mjenjati samo fizikalni svijet. Duša, ono naše mudro, filozofsko "Ja", je tako za nas godinama, ostajala nedodirljivo.

Promjenimo li obrazac u svojoj svijesti, krenemo li novim putevima svjesne spoznaje, tada osjećamo da tijelo bez duše ne može živjeti.

Pokušajmo svijesno čuti svoju podsvijest i ući u kvantni svijet svog postojanja.
Titraji se preobražavaju u dobropoznatu oktavu, do, re, mi, fa, so, la, ti, do. Oslušnimo i međutonove, titraji naše duše se spajaju sa tonovima velikog univerzuma i skladaju simfoniju našeg života.

Povežimo tonove linijama i odjednom se pred našim unutarnjim očima pojavljuju  uvijek novi geometrijski oblici iz kojih izrasta arhitektura naših misli i postaje vidljivi osjećaj.

Superstrune plešu svoj ples i iz njihovog titranja, uz tonove oktave oni prelaze u spiralne i rotirajuće pokrete koji se sljubljuju s pokretima našeg fizičkog tijela. Obasjano zrakama sunca naše tijelo blješti bojama sna. Duša univerzuma grli naše misli i tako se zatvara krug našeg istinskog  postojanja.

Na našem horizontu se pojavljuju oči neba, blještave zvijezde koje nam  pokazuju put ka podsvijesti, onom, još uvijek, gluhom kolu naših duševnih i fizičkih stanja. To je onaj dio nas koji još nepoznaje vrijeme i tek mišlju dotaknuto dobiva obilježja našeg vremena.

Naše unutarnje oči vide titraje koje mi još uvijek ne osjećamo. Zakoračili smo u  svijet kvantne energije. Tu na koordinatama spoznaje vidimo tri dimenzije i skakutanje najsitnijih čestica naše duše. To je naše prastanje, stanje koje je postojalo prije svih kasnijih stanja.

Najsitnije čestice se okreću oko svoje osi i na poznatim koordinatama postaju valovi iz kojih izrastaju misone slike.

Na tom putovanju u nepoznato, odjednom shvaćamo da neznamo od kuda smo došli i kamo idemo, ali tonovi koje naslućujemo nam objašnjavaju zašto nas glazba oduševljava i zašto nas neka stara pjesma navodi na plač.

Sve do sada naučeno se skupilo u ovaj trenutak spoznaje i mi osjećamo da jedino tu u dubini sebe samoga sve znanstvene istine postaju vidljive i razumljive. Tu su skrivene tajne dobra i zla, svjetla i tame, tek tu osjećamo punoću zbilje i oslobađanje energije i nastajanje neutrina koji neopterećeni odlaze i spajaju naš mali univerzum sa velikim.

Na granici između svijesti i podsvijesti se lomi svjetlosna zraka našega unutarnjeg sunca i obasjava kristale u kojima se zrcali spoznati život i trenutak.

S druge strane istine, u tamnoj strani doline našeg dosadašnjeg života, se još uvijek krije arhetip, stranac koji nas već godinama kao sjenka prati i tako skriven, pun još nespoznatih mogućnosti, ponekad određuje tijek našega života.

Podsvijest nije đavolje čudovište, nego biće u kojem se krije lumen prirode, koji tek spoznat, uz pomoć emocionalnog uma, može izaći na svijetlo naše svijesti.