Da bi dobio izražajnu ljepotu , pokret moramo ustrojavati po odgovarajućim djelotvornim načelima. Kod stvaranja nove tehnike pokreta, moramo se usredotočiti na dva osnovna, fizikalna načela, postojanost zgloba i gipkost mišića.

Služeći se tim načelima uključujemo u pokret  tjelesnu težinu i masu pa ih tjelo koristi, koristeći u isto vrijeme i silu teže. Ta metoda je proizašla iz istraživanja o našem osnovnom obliku kretanja, hodu, a uspješno se primjenjuje pri vježbanju pokreta kod slijepih osoba. Svaki korak je stalno padanje tijela, pod uticajem sile teže, koje se spriječava idućim korakom.

 Prepuštajući se ritmu pokreta tijelo slijepe osobe osjeća granice svoje ravnoteže, osjeća svoje tijelo u prostoru koji ne vidi, sve to pamti kao misaone slike koristeći se jednim od oblika svog osjetilnog pamćenja. Pri tome ona upoznaje prostor svojih zglobova i prirodni tonus svojih mišića, spoznaje njihove mogućnosti i njihovo djelovanje..

Tijelo, svjesno svojih mogućnosti, postaje tvorac, iznalazi nova stanja, stvara nove oblike i jednostavniji put ka ostvarenju konačnog cilja.

Stvaranje osobne vještine pokreta obogaćuje naš unutarnji svijet i naš doživljaj tijela. Pokret tako postaje vještina, umjeće svakoga od nas.

Koreografija svakodnevnog pokreta  treba postati, samo, poticaj za vaše daljnje razmišljanje, za stvaranje osobnih misaonih slika, poticaj za vašu zaboravljenu misaonu tjelovježbu.

 

Pranje prozora

Jedan od prozaičnijih poslova u svakodnevnom životu je pranje prozora. Da bi taj posao priveli kraju prisiljavamo naše tijelo da izvodi vrlo složen niz pokreta. Na koncu, kad prozori zablistaju, ono je umorno i bolno, a cijeli učinak svršenog posla gubi na vrijednosti.

Misaonim dijalogom, usmjeravanjem osjećaja i složenim tehnikama pokreta postižemo učinkovitost korištenja energije i ostvarujemo djelotvornost pokreta. Tako smanjujemo opasnost od nagomilavanja neiskorištene kinetičke energije, nepotrebnog grčenja mišića i nastajanja  umora.

Ovako razmišljati bi trebali početi već kod punjenja posude vodom i njenog nošenja prema prozoru, spuštanja na pod ili dizanja na stolicu.

Tijelo koristi svoju težinu kod saginjanja. Pravilno držanje tijela s pravilnim položajem zglobova,omogućavaju besprijekoran rad mišića. Pokret saginjanja tijela počinje pomicanjem zdjelice u kukovima. Stopala su stabilna i cijelom svojom površinom na podlozi. Koljena slijede pokrete kukova, a kralježnica čvrsta u svom križnom dijelu slijedi pokret zdjelice. Rameni pojas i prsni koš, postojani u svojoj dinamičkoj ravnoteži, omogućuju pravilan pokret ruku iz ramenog zgloba. Točka težišta tijela se pomiče naprijed ili nazad ovisno o pravcu kretanja i ono ne gubi ravnotežu.

Ponovno podizanje i uspravljanja tijela makinalno uključuje  suprotstvaljajuću grupu mišića i tijelo se ispravlja. Za njihov pravilan rad je isto tako važan pravilan položaj zglobova. Ruke čine spiralne pokrete iz postojanih ramena, tijelo se na početku u izvijajućem pokretu prema gore rasteže u osobnom prostorui, a onda taj prostor širi prema potrebi i veličini prozora. Stopala ostaju čvrsto na podlozi, skočni zglobovi su gipki, koljena se ispravljaju, a kukovi i zdjelica svojom postojanosti omogućavaju kralježnici i glavi slobodu kretanja.

Ja mojim pravilnim ritmom disanja održavam pokrete rebara i time potičem pravilne pokrete prsnog koša. Ispravljam torzo iz zdjelice, rastežući trbušni mišić i mišiće struka.

Pokret ruke polazi iz ramenog pojasa, rastežući prsne mišiće i savijače podlaktice. Šireći tako moj osobni prostor ja mogu bez velikog naprezanja dotaknuti sve dijelove prozora. Kod ponovnog saginjanja opet koristim težinu tijela i silu teže opuštajući pri tome mišiće ispravljače, da bi oni kasnije, potaknuti novim poticajem okretanja i podizanja mogli pravilno, svrsishodno i usklađeno djelovati. Šake i dlanovi su pri tome samo izvođači radova,   produžetak mojih misli, a ne potrošači snage. Njihova snaga proizlazi iz pokreta ruku i tijela. Pridržavajući spužvu moja šaka radi kružne, vodoravne i horizontalne pokrete po staklu, proizašle iz mog osobnog ritma. Ne tvrdim, da nisam umorna poslije završenog posla, ali tvrdim da u mojim mišićima nema neugodne napetosti, da su moja ramena opuštena, a kralježnica pokretna.

Glačanje

Glačanje je, za mene, najdosadniji posao koji u svakodnevici, ipak, moram obaviti. Pošto cijeli tjedan radim, nedelja ujutro je jedini termin koji s vremena na vrijeme uzimam za glačanje. Obično se tada događa da je koš s neoglačanim rubljem pun. Nakon prve jutarnje kave, postavljam dasku  za glačanje na najsvjetliji dio dnevne sobe, prostora u kojem se osjećam ugodno. Izabirem i glazbu koja odgovara mom osobnom ritmu i predajem se tom nemilom poslu. Glačalo je lagano i njegovo pomicanje po  košulji ne zahtjeva snagu, nego spretnost . Motivacija je u tom trenutku pokret, a ne dobro izglačana košulja. Glazba, kao pozadina tog prozaičnog nedeljnog jutra, budi u meni dobro poznate ritmove iz mladosti. Tijelo, svježe otuširano, probuđeno misaonim slikama vodoskoka[1] i fontane svjetla, zauzima makinalno neutralni položaj, spremno za sva buduća opterećenja. Košulja na daski, glačalo u ruci, muzika i ritam, moj osobni ritam bude dinamiku pokreta u meni. 

Mislima lutam po tijelu, pretvaram se u djevojku koja je voljela ples. I onda ja više nisam u dnevnoj sobi, plesni podij se nalazi na otvorenom, negdje u uvali moga djetinjstva. Tamo je more i pjesak i miris Mediterana, ali i ljepota i tišina ravnice, buka i vreva velegrada, tamo su moji djetinji snovi i početak moje zrelosti. Puštam korjenje i postajem breza na vjetru, vrba na obali rijeke, maslina u kamenjaru. Vjetar pokreće moje grane, treperi lišćem i ja plešem ritmom mojih misli sjedinjena s ritmom glazbe koju slušam. Moje se cijelo tijelo, u skladnom odnosu svih njegovih djelova, nalazi u jednoj jedinoj točki postojanja. Sve moje želje, snovi, nade i ovaj stvarni trenutak izviru iz te točke i postaju moj pokret. Lutam sjećanjima u kojima sam kao djete vjerovala u božju snagu, povezujem ih s današnjim znanjem o velikom prasku i njime oslobođenoj energiji. Slavim tri kralja u sebi, obnavljanje, skladnost i samosvijest, a s neba se spušta svjetlost spoznaje, moje svjesne spoznaje života koji svojom energijom stvaram. Misaonim promatranjem sam uspjela ostvariti epifemiju, bogojavljanje u sebi, oživjeti uskrsnuće, osjetiti beskonačnost u jednom prozaičnom nedeljnom jutru.

Ponovo se vraćam stvarnom trenutku. Stojim pored daske za peglanje. Iz stopala struji ritam i širi se preko koljena, kukova, zdjelice pa preko kralježnice do glave.

Rameni pojas omogućava ruci pravilan pokret. Misao, izazvana mojim ritmom, vodi ruku, koja šakom glačalu određuje pravac. Cijelim tijelom treperi kinetička energija, glačalo jednostavno slijedi taj ritam. Šaka slijedi ritam  tijela i vođena mojom misaonom slikom vala, širi pokret, oblikuje prostor u kojem zgužvana košulja dobija novi oblik. Desno, lijevo, naprijed, natrag, pa opet sve ispočetka, u ritmu koji se širi cijelim tijelom

Tango

 

Tango nije samo ples nego igra dvaju tijela sjedinjenih ritmom i dinamikom pokreta. On je izazov, osvajanje, opijanje, uzbuđenje, privlačenje i odbijanje u isto vrijeme. Tango je korak koji poziva na susret, umjetnost dvojstva, energija sjedinjenja materije u ukras i čisti izazov samoosjetilnosti. Tango nije samo muzika, on je treperenje srca, ritam i mudrost života Argentinaca. Katolička crkva ga zabranjuje proglasivši ga bestidnim.

Usprkost toj zabrani tango se pleše i stiže u Europu. Crkva nemoćna pred tom provalom ljepote povlači veto. Tangogroznica se širi, ali njegovi početci u emocionalnom umu argentinca, nažalost u misaonom umu europejca ne pronalazi isti odjek. Europejac uči tehniku i korak, ali za istinski osjećaj plesanja tanga potreban je sklad osjećaja, potpuno stapljanje u emociji koja postaje vodilja i ritam plesa. Istinski tango plesač kaže: "Ja ću plešući umrijeti i bit ću pokopan plešući i plešući ću doći u nebo jer sam plešući rođen da bih plesao."

Tango nije samo osjećaj za ples nego svaki osjećaj koji se u meni rodi, on je tužna misao, melankolija, ljubavna bol i zanos i sreća u isto vrijeme. Tango je sposobnost spoznaje svijeta i sposobnost skupljanja iskustava koji onda postaju stvarnost života. Tango postaje pokretna misaona slika u kojoj prepoznajem sebe, tijelo i pokret.  

Plešem ples zaborava i sjećanja u isto vrijeme. To je put u dubinu tijela, do onog mjesta gdje sve počinje i završava. Plesni podij je moja misaona slika, ispunjena muzikom i ritmom, u kojoj srećem samu sebe. Zamisao trenutka u kojem je tijelo pokret koji ne prestaje. Sve ono što sam željela reći postaje pokret u ritmu glazbe koje nema, glazbe koja je samo tonska slika u mojoj glavi. Slijedeći njen ritam osjećam korak i okret tijela, nevidljivu ruku koja me nosi i savija. U zanosu tog nestvarnog trenutka ja neprestano rastem dinamikom mojih pokreta. Tijelo se okreće na jednu, a glava na drugu stranu dvorane prepune sna o umjeću pokreta. Nekoliko koraka naprijed, okret tijela, isto toliko koraka natrag pa opet okret. Tango je specijalni jezik, govor tijela, moj dijalog s njim u kojem mi tijelo otkriva svoje slabosti, očekuje pomoć i podršku.

Plešući misaonu sliku tanga ja otkrivam zatomljene emocije, one koje nikada nisu postale spoznati osjećaj. Spoznajem da je tango najljepši oblik hoda, sjedinjenje djelotvornosti i ljepote. Vidim sliku nepoznatog autora i postajem viola vođena ritmom ruke mog zamišljenog partnera.Tijelo mi šapće:

"Počni s potrebnim pokretom. Tada čini on što možeš. Pronađi ritam, osjeti dinamiku pokreta, spoznaj osjećaj."

Tango postaje osjećaj i spoznaja. Odjednom korak postaje drugačiji, lakši, tijelo savitljivije, ruke lepršavije, glava slobodnija. Moj pokret prelazi iz do tada potrebnog u onu, dugo vjerovanu mogućnost nemogućeg.