Jednog je dana nenajavljan u moju ordinaciju došao čovjek s bjelim papirom u ruci.
"Molim vas sjednite u čekaonicu i pričekajte par minuta dok završim obradu sa pacijenticom"
Čovjek je bez riječi sjeo i zatvorio oči. Na njegovom licu se ocrtavala bol koja ga očito već dulje vrijeme muči.
Pacijent, mučen bolovima, nije više u stanju svjesno spoznati realnost svakodnevnog života. Ja se uvijek pitam što je za njega treptaj oka, a što stvarnost? Obično mi se pričinja da za pacijenta stvarnost u njezinoj punoj ljepoti uopće ne postoji, jer živi u sjećanjima na bol i projicira ih u svaki novodolazeći trenutak.

Dijagnoza koja je pacijenta dovela u moju ordinaciju je glasila:
"Sindrom boli sustava za pokretanje još uvijek ne pronađenog i ne objašnjenog uzroka."
P.S. Primarno bolovi u prsnom košu koji kod pacijenta izazivaju strah od mogućeg srčanog infarkta. EKG je uredu.
Pozvah ga u prostor za kineziterapiju. Predamnom stoji pogureni muškarac srednjih godina. Promatram ukočeno držanje njegovog tijela i već pri prvom pogledu zaključujem da se njegov prsni koš ne pokreće. Pacijent je zbog bolova izgubio urođeni ritam disanja i počeo nesvjesno kratko udisati i još kraće izdisati. Pri prvom susretu s pacijentom ja obično upitam:

"Što vas je dovelo k meni?" ali kod ovog pacijenta sam po izrazu njegova lica shvatila da bi to pitanje bili neumjesno.
"Kako se osjećate?" postavih nerado postavljano pitanje
"Sve me boli"
"Kako se osjećate sada?"
"Boli me."
"A kako se osjećate sad?"

Pacijent me nesigurno gleda i ja da bih ga umirila počnem o dimenziji vremena:
"Tek što smo spoznali stvarnost ona prelazi i prošlost. Možemo li uopće razgovarati o stvarnosti kada još nitko nije spoznao kada ona počinje i koliko uistinu traje? Zamislimo stvarnost kao točku na liniji našeg vremena koje se uvijek kreće u pravcu budućnosti i uvijek nalazi točno između prošlosti i budućnosti. Sada nam se samo od sebe postavlja drugo pitanje: Što je prošlost?
Na to pitanje je još teže odgovoriti jer ni prošlosti ni budućnost ne pripadaju nekom svjesno spoznatom i proživljenom vremenskom trenutku. Prošlost je ustvari skupina podataka koju smo s godinama pohranjivali u naše pamćenje, a njeno nastajnje je uvjetovano spoznajom trenutka u kojem trajemo. Paradoks leži u nama samima jer mi uvijek tražimo objašnjenje za sam pojam "stvarnosti", a sa objašnjenjem pojma "budućnost" imamo još više problema. Budućnost je ustvari logični nastavak onoga što je u nama ostavila prošlost i svjesno spoznati trentak nešeg trajanja u vremenu. Naša budućnost proizlazi iz kakvoće naših iskustava, i ja osjećam da su se u ovom trentku u meni sjedinile moja prošlost, sadašnjost i budućnost"

"Ne razumijem što time želite reći"upita me pacijent nesigurno

"Koliko traje najkraći trenutak ovisi o promatraču. Znanost nam tvrdi da apsolutnog vremena nema pa je po tome možda i nepotrebno razmišljati o dužini trajanja trenutka. Pođemo li od tvrdnje da se svijetlost širi najvećom brzinom, onda bi se možda moglo tvrditi da je trajanje trenutka onoliko koliko se jedan djelić svjetlosti zadržava na istom mjestu. Duljinu tog trajanja je nemoguće izmjeriti, jer nam to nedozvoljava kvantna fizika, a o zadržavanju djelića svijetlosti na jednom mjestu se tako i tako nemože ragovarati. Na koncu nam ne preostaje ništa drugo do mogućnosti da lijepe i sretne trenutke pamtimo, a ružne zaboravljamo."

"Odkako me bole leđa u mom životu nema lijepih trenutaka"

"Molim vas legnite na trbuh" predlažem pacijentu da bih mogla početi s terapijom.
"Udahnite polako i duboko."
"To boli" odgovara pacijent bez da je i pokušao udahnuti.
"Kako znate da boli?"
"Uvijek boli." tvrdi pacijent
"Što sada osjećate?"
"Ništa."
"Opišite mi to ništa."
"Nemogu, neznam."
"Gdje se nalaze moje ruke?"
"Na mojim leđima."
"Gdje na leđima?"
"Između lopatica."
"Gdje vas sada boli."
"Nigdje."
"Ovo je pravi, vaš sretni trenutak. Pokušajte ga doista iskoristiti da bi svjesno spoznali svoje tijelo i pokrete. Udahnite polako i duboko."

Iznenada pacijent slijedi moju naredbu i udiše polagano i duboko.
"Jeli vas bolilo.?"
"Nije"
"Dišite istim ritmom i pokušajte svjesno spoznati prostor vašeg prsnog koša."
"Prostor?"
"Opišite mi širinu, duljinu i dubinu vašeg prsnog koša pri udisaju."
"Prsni koš se širi."
"A kod izdisaja"
"Sužava se."
"Što je s bolovima?"
"Ne boli."
"Dotaknite Kairosov pramen kose i probajte ovaj trenutak, u kojem vas pokret nije zabolio, zadržati u vašem sjećanju."

Treptaj oka svjesne spoznaje ugode u tijelu i pri pokretu je spoznaja i četvrte dimenzije našeg trajanja u životu.
4-D samomobilizacija je tehnika koju svatko od nas sam na sebi razrađuje.
Tehnika 4- D samomobilizacije izrasta iz 4- D samopoimanja, svjesne spoznaje prostora 4- D samostabilizacijom stabiliziranih zglobova u kojima se krije zakon zlatnog reza iz kojeg proizlazi zlaćana spirala i spiralna dinamika svih pokreta koji se iz zglobova razvijaju.

"Što se događa pri udisaju u zglobovima vašeg prsnog koša?" pitam pacijenta
"Tu nema zglobova." tvrdi pacijent
"Kako si onda objašnjavate njegovo širenje i sužavanje?"
Pacijent udiše još jednom, pa još jednom koncentrirajući se na pokrete njegovog prsnog koša.
"Zglobovi se nalaze između rebara, prsne kosti i kralježaka." zaključuje pacijent i nastavlja "pri udisaju kližu međusobno podudarajući zglobni djelovi jedan preko drugoga, a prostor svakog zgloba se širi." iznenada reöe pacijent.
"Dali vas u ovom trenu nešto boli?"
"Ne boli."
"Sada se podignite u sjedeći položaj, ali nemojte zaboraviti duboko udisati i dugo i polako izdisati."

Pacijent se počeo pažljivo okretati na bok i uspravljati u sjedeći položaj.
"Vrti li vam se u glavi?"
"Da" odgovori mi pacijent zatvarajući oči
"Otvorite oči i uperite pogled u moju ruku" izgovorih, podižići ruku u visinu njegovih očiju.
"Prestalo mi se vrtjeti u glavi." njegov glas je zvučao mirnije i prvi put se na njegovom licu naslutio osmjeh.

"Znate li zašto Mujo ponese jednu praznu i jednu punu čašu vode kada krene spavati?"iskoristih taj trenutak njegova opštanja.
"Ne znam" u njegovom glasu i pogledu se osjećalo čuđenje.
"Za slučajeve aku po noći bude žedan ili ne bude žedan." odgovorih mirno sakrivajući osmjeh na svom licu.

Trentak tišine ispuni ordinaciju. Treptaj oka u koje me je pacijent promatrao mi se pričini užasno dugačak, a onda kao erupcija davno uspavanog vulkana iz pacijenta se prolomi smijeh. Njegovo tijelo se treslo, njegov prsni koš širio i skupljao, oči se zaklile od suza.
Kada je erupcija prestala na njegovom licu je ostao osmjeh.
"Je li bolilo?"
"Što?"
"Leđa, prsni koš, lijeva ruka."
"Ništa me nije bolilo" iznenada je njegov glas izgubio monotoniju bolovima mučenog patnika.
"Sada se doista se nalazite na vratima vremena iza kojih se širi mogućnost da četverodimenzionalnom samomobilizacijom svih vaših tjelesnih struktura pokrenete proces salutogeneze u sebi."
"Što je salutogeneza?"
"Dinamički proces nastajanja i održanja zdravlja, četverodimenzionalna samomobilizacija kojom ćete sigurno uspjeti ponovo osmisliti svoj život i početi spoznavati lijepe i sretne trenutka vašeg postojanja."