PRIMJEDBE UZ “VRIJEME ODUSTAJANJA”

                      dr.zlatan gavrilović kovač

Ova knjiga kolege Vijeke Santrića nastajala je kroz 1988 godinu uglavnom ali je štampana godinu dana kasnije. Autor ovih redaka na toj je knjizi radio kao jedan od konsultanata I kao anketar koji je u uvjetima terenskoga istraživanja dolazio do neophodnih podataka. Dakle između vremena štampanja ove knjige I mojih komentara prošlo je punih dvadeset godina. Međutim to nije dovoljan razlog da se ne pokušaju dati neke napomene I natuknice koje mogu biti od iznimne važnosti za istraživanje o kojem je riječ. Autor- iako sa distancije od punih dvadeset godina I iz distancije sasvim drugačijeg socijalnoga prostora kakav je Australijski I danas smatra da je riječ o sociološkom istraživanju za kojeg se slobodno može reći da je od fundamentalnoga značaja I da pripada sektoru fundamentalnih socioloških istraživaja hrvatskoga društva. Malo koje istraživanje koje je nastalo u 80tim godinama u bivšoj Jugoslaviji  moglo je za sebe reći da je od fundamentalnog značenja. To vrijedi dakako I za istraživanja koja su poduzimana od strane daleko vrsnijih sociologa nego što je u to vrijeme bio kolega Santrić koji se tada nalazio na početku svoje istraživačke karijere sa svega nešto preko 30 godina života. Međutim već je na prvi pogled zamjetno da su realizaciju ove knjige pratile brojne teškoće I to od onih ideoloških do onih financijskih tako da se danas čini uspjehom da je ova knjiga uopće I ugledala svijetlost dana. Njen opseg je negdje oko 200 stranica ali na sasvim sitnom tisku od 9 točaka ili možda I manje tako  je u nekim momentima gotovo nemoguće da se čita. Osobno mislim  da je ovakav sitan tisak imao izvijesne praktičke konzekvencije I da je izabran kao jedan od elemenata sabotaže istraživanja o kojem je riječ. Drugi momenat koji također upada u oči jeste naslovna prva stranica knjige koja je toliko provokativno opremljena da narušava ideju ozbiljnosti I strogosti istraživačkoga posla koje je tu poduzeto. I za ovaj elemenat također bismo rekli da je bio jedan od elemenata sabotaže istraživanja iza kojega je stajao CK Hrvatske  I Tihomir Bilandžić kao urednik biblioteke “Istraživanja”. Slijedeći momenat koji je jako usko u  svezi sa prethodnima jeste taj da ova knjiga iako je pripadala fundamentalnim sociološkim istraživanjima hrvatskoga društva nije doživjela ama baš nikakov publicitet među znanstvenim kao niti među drugim javnim djelatnicima Hrvatske . Ona je toliko bila ignorirana da je ta činjenica dovodila do gađenja. Izuzev napomena Sergeja Flerea iz Novoga Sada I Ivana Cifrića iz Zagreba nitko o ovoj knjizi ništa nije htio reći niti među partijskim ljudima mada je  bilo riječi o partijskom istraživanju ili bolje rečeno istraživanju kojeg je naručila sama partija kao niti znanstveni ljudi sa katedri sociologije u Zagrebu, Beogradu ili još negdje drugdje. Ova činjenica najbolje pokazuje kakav je odnos u Hrvatskoj bio prema mlađim znanstvenim naraštajem koji se nije pozivao na autoritete Praxisa kao I na autoritete ministarstava kao I  prema onom mlađem znanstvenom naraštaju koje je imalo podršku najvrsnijih sociologa kakav je na primjer bio Stipe Šuvara. Moglo bi se reći da nam je upravo takva pozicija u dobroj mjeri onemogućavala znanstveni rad kao što nam je pozicija Šuvarovih “pulena” I “komandosa” trajno zatvorila vrata političke I znanstvene karijere.

Koncem 80tih godina u Hrvatskoj je bilo relativno “mirno” mada je postojalo jako mnogo uzburkanih strasti posebno među mladim ljudima nezadovoljnima mogućnostima zapošljavanja, napredovanja u službi I na poslu, visinom nadnice…Ali je u cjelini prevladavalo konstruktivno stajalište da je na momente krize u jugoslavenskoj I hrvatskoj zajednici moguće odgovoriti na način da nije nužan konačni katastrofalni ishod niti bratoubilački rat, dakle totalnom destrucijom političkog I pravnog poretka države. Pa iako je tadašnje stanje u društvu bilo dijagnosticirano kao  stanje u kojem  se više ne može ni živjeti ni umrijeti Santrićevo upućivanje na to da više nema nikakovoga razloga zašto ljudi ne bi mogli ili trebali izaći na ulicu svakako da pogađa samu stvar. Jer pitanje I jeste u tome iz kojih razloga I motiva ljudi izlaze na ulicu. I ukoliko  je u Santrićevo vrijeme konca 80 tih godina bilo moguće da ljudi izađu na ulicu sa socijalnim I klasnim parolama to već samo godinu dana kasnije nije bilo moguće u nacionalističkoj euforiji u Hrvatskoj predvođenoj novom garniturom političara sa Franjom Tuđmanom na čelu ali, zapravo, starih I prastarih političkih I ideoloških nazora. Tako je pitanje nacije I pitanje nacionalne homogenizacije Hrvatskog naroda prepriječilo put daleko ozbiljnijoj raspravi o klasnom I socijalnom boljitku Hrvatskoga naroda. Nacionalno je postalo ključ razumijevanja svakog socijalnog fenomena dok je socijalistička ideja I ideja klasnog oslobođenja rada ustuknula pred agresivnim desnim radikalizmom kojem se nije bilo moguće oduprijeti. Samo istraživanje o kojem je riječ jeste zapravo longitudinalno istraživanje a ima u vidu izvorni rad iz 1969 godine kada su Caratan, Magdalenić I Šiber za potrebe partije sastavili rad o studentskom I omladinskom pokretu 1968 godine iznoseći stajališta da je  relativno raširena zabluda o popriličnoj apolitičnosti jugoslavenske I hrvatske omladine kao I njezino borbeno istupanje na našu političku scenu. "Bilo je to u potpunom neskladu s onim što se o tom razdoblju I mogućnosti njegova istraživanja moglo čuti u Zagrebu, sredinom sedamdesetih, na studiju sociologije.”  Ova rečenica kolege Santrića nalazi se na 11 stranici I u dobroj mjeri pogađa praksističku nebulozu o tome kako su snage države I državne sigurnosti godinama nakon pokreta 68 atakirale na slobodoumni Univerzitet sprečavajući svaku spontanu inicijativu studenata I omladine, o tome kako omladina nije zainteresirana za socijalne promjene niti da je zainteresirana da snosi odgovornost socijalnoga razvoja, da je apolitična a često čak I antipolitička I da istupa sa borbenim ciljevima tek u smislu desnih zastranjivanja. Međutim praktičko ponašanje naših ponajboljih socijalnih znanstvenika kao I partijskih ljudi u slučaju “zagrebačke frakcije” kojima je moja malenkost,da budem što skromniji, sačinila ime, najbolje pokazuje kako su ti I takovi  mladi ljudi kojima je bilo stalo do političkog angažmana u smislu ljevice bili primani I razumijevani baš od takovih faktora kojima je smetalo, kojima je jako smetalo da se još netko drugi pača u poslove kojima su tobože jedino “stručnjaci” dorasli. U kolege Santrića razmatra se omladina kao jedan segment cijelokupnog društva kod koje je zamjetna tendencija stvaranja “napuklina u determinacijskom nizu” posebno od kraja 70 tih godina kada dolazi do pucanja okvira ideoloških odnosa prema postojećem sistemu I kada dolazi do  jednog kritičkog osvješćivanja I razumijevanja vlastitog položaja I socijalne situacije. U ovakovoj situaciji dolaze do izražaja pojave I ponašanja koja sugeriraju podlijeganje mladih drugačijim ili čak suprotnim ideološkim nabojima što u budućnosti, kako smatra autor, može da donese neprijatna iznenađenja I ne lako otklonjive poremećaje. Odatle “vakuumske godine” kada se više nitko ne pita o pravednijoj društvenoj raspodjeli mogućnosti, uvjeta I rezultata rada. Odatle predviđanje da bi se politizacija omladine u Hrvatskoj I Jugoslaviji mogla razvijati na nacionalnim platformama s izrazitim nacionalističkim prizvucima. Ova tendencija pratila je I tendencija smanjenja interesa mladih prema legalnim institucijama društva koje je sebe proglasilo socijalističkim . Tako se u Srbiji na primjer odbojnost prema članstvu socijalističke omladine uvečavalo godinama 81 sa 7, 83 sa 4 na  22,  86 godine, odbojnost prema partiji sa 13, 81 godine na 43, 86 godine dok se odbojnost prema organima samoupravljanja uvečavala sa 21, 81 godine na 60,86 godine. Istovremeno učešće članova do 27 godina opadalo je sa 24,8 81 godine na 17,4, 84 godine. Jedan od razloga za ovakovu situaciju svakako se sastojao u onome što bismo mogli nazvati “umornom avangardom”. Avangardna partija koja je imala funkciju društvenog predvodnika svakako je vremenom slabila I sve su njene funkcije vremenom bile toliko oslabljene da se sa velikom sigurnošću moglo reći da je preostajala u rukama nekolicine metuzalema kojima su mladi ljudi jako smetali, nepodošljivo smetali. Tobože da ti mladi ljudi nisu znali kako I zašto neke socijalne situacije, tobože da ti mladi ljudi nisu bili u stanju sami rukovoditi I upravljati socijalnim mehanizmima već da su im bili neophodni  “stari kadrovi” ili “savjetnici”. Pri tome se zanemarivala činjenica posve nove I originalne socijalne I povijesne situacije koja je bila tako karakteristična od kraja 70tih godina. Avangardna partija postala je “vijeće staraca” koje je bilo umorno od starih trauma I novih situacija. Tako je avangardna partija postala “umornom avangardom” koja nije bila u stanju riješiti niti jedan značajan socijalni problem. A ako je I riješavala na nekakovi način onda je to bilo na neprimjeren način. Slučaj Predsjedništva Hrvatske sa gospodinom Carem kao Predsjednikom Države I  Hrvatske partije sa Špiljakom na njenom čelu to najbolje pokazuje. Partija se osula a najproduktivniji kadar te partrije, kadar koji je bio u stanju podnijeti odgovornosti socijalnoga razvoja I odgovornost za buduće vrijeme završio je u kazamatima primitivne socijalističke države.Ove socijalne tendencije pratio je jedan proces za kojeg bi se svakako moglo reći da je bio od kardinalne važnosti a to je proces osipanja članstva partije u nacionalnoj strukturi jugoslavenske zajednice. Prema podacima za 81 godinu prema indexima Crnogorci su predstavljeni indexom 25, Jugoslaveni 14, Albanci 9 , Srbi 16, Muslimani 14, Makedonci 14, Hrvati 10 a Slovenci 9. Prema tome najniža zastupljenost članova partije prema nacionalnoj strukturi bila je u zapadnim dijelovima  Jugoslavije dakle među Hrvatima I Slovencima. Nije slučajno istina da je I najveći otpor prema ovoj instituciji kao I drugim institucijama države bio baš u ovim sredinama. Stoga nije za čuditi da su glavni uzroci za ovakovu situaciju pronalaženi u nekoliko jako značajnih faktora. Prema percepciji najznačajnijih problema u jugoslavenskoj zajednici prema mišljenju ispitanika I to isto tako 69 godine  kao I 87 godine bili su nezaposlenost, birokratsko rukovođenje, stanje u međunacionalnim odnosima, privilegije I bogaćenje. Interesantno je spomenuti da je godine 85 među odraslom populacijom bio zabilježen index  od svega 2 za međunacionalne odnose dok je za nezaposlenost vrijedio index 28, privilegije I bogaćenje 17, ekonomsku stabilizaciju 10 itd. Odatle proizlazi da je u grupi odraslih slojeva stanovništva međunacionalni problem u jugoslavenskoj zajednici bio problem sa najmanje značenja.Budući događaji međutim posve su osporili ovo mišljenje. Za mlade ljude ovaj index je bio jedan od najviših I to podjednako 69 kao I 87 godine a kretao se od 12, 13 I 11. Drugim riječima ovaj problem međunacionalnih odnosa I njihovo stanje bio je barem pet puta značajniji mladim ljudima nego odraslima. I oni su bili u pravu. Isto tako odnos mladih prema marksizmu kao revolucionarnoj ideologiji radničke klase: 40% ispitanika smatralo je da je to napredna teorija ali primjerena drugim povijesnim uvjetima I da je treba bitno mijenjati, 20% ispitanika smatralo je da je radničkoj klasi bolje u onim zemljama gdje marksizma uopće nema. Isto toliko ispitanika smatralo je da je marksizam revolucionarna teorija radničke klase. Isto tako otprilike su vrijedili postoci za stavove ispitanika prema samoupravljanju: 36% ispitanika smatralo je da naše društvo još nije zrelo za uvođenje samoupravljanja, 20 % smatralo je da je riječ o ispravnom kursu razvoja, 18% smatralo je da samoupravljanje ne odgovara potrebama našega društva. Samoupravljanje je 1987 godine osporeno 55% sa dogmatskih pozicija, 23% sa liberalnograđanskih pozicija dok je svega 21 % ispitanika bio opredjeljen za samoupravljanje. Odnos prema samoupravljanju samo je donekle  korespondirao stavovima prema riješenju nacionalnog pitanja: za unitarni koncept 87 godine opredjeljilo se 18% ispitanika, za federativni 48% a za konfederativni 32%.

Prema tome ne bi se za samo istraživanje moglo reći da je bilo gubitak vremena. Posve suprotno - ono je na dnevni red postavilo neka jako značajna pitanja na koja su mjerodavni  politički faktori na vrijeme trebali dati odgovore. Ali nisu! Nisu jer nisu znali, jer ih nije bilo niti briga, jer su radili svoj posao I čekali bolja vremena itd. ukratko- odgovori nisu dati jer se na ništa nije trebalo niti odgovoriti. Barem su oni tako mislili. Novo će vrijeme međutim pokazati čija je odgovornost za nastalu situaciju bratoubilačkog rata I klanja u kojoj je nastradalo na stotine tisuća nevinih ljudi I djece.

Slijedeći momenat kojeg svakako valja naglasiti jeste onaj kojeg je kolega Santrić istakao u prvom poglavlju svoje knjige navodeći stajališta Beškera da je u studentskom pokretu 68 godine po prvi I jedini puta partija bila osporena sa lijeva. Ja osobno mislim da je ova pognoza pogrešna I da se ona zasniva na jednom nepravednom precjenjivanju značenja studentskog pokreta 68 godine. Istina on je imao jako značajne reperkusije koje se donekle osijećaju I dan danas. U Francuskoj na primjer studentski pokret 68 godine udružen sa radničkom opozicijom generalnim štrajkom doveo je do pada generala De Gola. Dakle istina jeste ta da je u mnogim elementima riječ o značajnom pokretu koji nastaje kao reakcija na rat u Vijetnamu, kao zahtjev za slobodnim Univerzitetom, kao glas crnačkog stanovništva itd. itd. ali u nekim jako bitnim elementima on nije predstavljao tako radikalan raskid sa kapitalizmom. Što se naseg slučaja tiče studentski pokret jeste istakao parole samoupravljanja , vlasti radničke klase I u tom smislu on je bio pokret koji je bio prihvaćen od naših lidera  Vlahovića I Tita posebno koji se u televizijskom obraćanju naciji obratio također I studentima smatrajući da su “studenti u pravu” ali da također u jugoslavenskoj zajednici postoje političke snage koje pokušavaju manipulirati ovim pokretom. Tim riječima Tito je unekoliko anticipirao događaje koji će se dogoditi 3 godine kasnije u takozvanom “hrvatskom proljeću”. Međutim jako je teško reći da je komunistička partija pokretom 68 po prvi I jedini puta bila dovedena u pitanje sa lijevih pozicija. Što se tiče našega iskustva partija je prvi puta bila ozbiljnije dovedena u pitanje sa lijevih pozicija koncem tridesetih godina u takozvanom sukobu na književnoj ljevici mada je također u okviru naše partije bilo njenih osporavanja I ranije. Ali ja mislim da Krleži pripada to prvenstvo da je partiju prvi osporio sa lijevih pozicija. I konačno Vrijeme odustajanja daje neke jako važne natuknice u pogledu nacionalne strukture hrvatskoga društva za koju je jako teško reći da je išla na štetu Srpskoga naroda  Hrvatskoj kao što se to navodi u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986 godine prema kojem je vidljiv procentualni  pad srpskoga stanovništva u ukupnoj strukturi stanovnistva u Hrvatskoj mada se smetnula sa uma činjenica  da se jedna trećina srpskoga stanovništva krajem osamdesetih u Hrvatskoj opredjeljivala kao Hrvati kao što daje jedan presjek stajalista mlade generacije u Hrvatskoj koja se opredjeljila u smislu novih promjena koje su koincidirale sa slabljenjem životnog standarda a za ljudsku slobodu i ljudsko dostojanstvo.