Bila je sretno rođeno djete. Živjela je djetinjstvo i početke mladosti nepoterećena tradicijom, slobodna u svom sazrijevanju u lijepu ženu. Dolazila je nasmijana u moju ordinaciju. Promatrala sam njeno savršeno građeno tijelo, njene predivne tamne oči i prašumu od kose dok mi je pričala o porijeklu, o dalekoj zemlji iz koje su njeni roditelji pobjegli tražeći sreću. Što li ju je dovelo k meni, pomislih osjećajući neku tajnu u toj ispovjesti. U zadnje vrijeme se budim sa jakim glavoboljama, rekla je obarajući pogled. Ne mogu otvoriti oči, boli me danja svjetlost. Svjesna da će se moje tijelo uskoro izgubiti u koprenama meni stranog vjerovanja, kožom osluškujem svitanje, kožom gledam izlaske sunca, kožom ćutim kako se objavljuje stvarnost koje se ustvari bojim. Oko mene izrasta neka nepoznata geometrija, arhitektura nepostojećih zagrljaja, miris nekog nestvarnog tijela koje me odnosi u pustinju osjećaja. Slijedeći tradiciju pradjedova, otac me je rođenjem obećao nekom dalekom nepoznatom djećaku. Znam da moram funkcionirati, znam da samoj sebi dugujem odluku, ali svjesna sam da je dugujem i rodoslovlju, tužnim glasom je zaokružila svoju nutarnju tišinu.

Hava je bila dijete iznjedreno iz koljevke nad kojom je lebdjela sudbina nekih tajnih obećanja, neizgovorenih obaveza. Vjerovala je da je krug kismeta raskinut, da je dohvatila slobodu o kojoj su njeni roditelji sanjali. Hikmet, mudrost njenih pradjedova je izronila u obličju nepoznatog čovjeka imenom Adem. Sunce je prestalo zlatiti njena svitanja, tmina je pružila svoje ruke i Hava osjeti kako joj je tamno u toj tami. Sa usana je nestao osmijeh, nestala žudnja za poljupcem, isušila se želja za dodirima. Oči su prestale dozvoljavati pogledu da odleti u dubinu smaragdnih očiju mladića kojeg je zavoljela u školskim danima. Morala ga je zaboraviti.

Krug nepoznatog se oko nje zatvorio. Došla se je oprostiti od mene u pratnji zgodnog mladića. Vidjela sam samo njene oči. Tijelo, kosa, usne sve je bilo skriveno iza odore njene budućnosti. Moja sjena pleše nepoznatim ritmom, titrajima nepoznate stvarnosti, šapnula je. Postajem Salome koja će skidati velove i za uzvrat tražiti darove, govorila je jezikom koji Adem nije razumio. Osluškujem glazbu iz dalekih sfera neotkrivenog kruga u koji svjesna odlazim. Tišinu nosim sa sobom u taj drugi prostor, u to drugo vrijeme. Možda ću roditi Kaina i Abela, možda ću slijediti siktanje nutarnje zmije i ubrati nedozvoljeni plod sa drva spoznaje, možda ću.....Nikada je više nisam vidjela.  Možda se ipak vratila u svoje pravo vrijeme, možda je taj krug nepoznatog ipak bio njen kismet, njena neizbježna sudbina, njena istina, njen sudbinski đenet.

http://velika-gala-predstava.blogspot.com