Pričat ću ti jednog dana o izgubljenom Suncu u sjeni Mjeseca i lutanju neprhodnim puteljcima vlastite nemoći.
Miris lavande širio se poljima, toplina je zagrijala hladni dah iznad usana.
U tom trenu je i Svemir zadrhtao.
Još nikad nisam toliko osjetila taj drhtaj cjelokupnog postojanja, kao tog trenutka.
Pričat ću ti o danu kad se Sunce izgubilo i zalutalo u sjenu Mjeseca.
To su bila vremena mlade sudbine i potrage za srećom.
To je bilo vrijeme zanesenjaka, mistika i duševnih pustinjaka.
To su bili dani, lijeni, sneni, neprolazni.
U tim trenucima, živjela sam kroz više svjetova, a sjena Mjeseca privlačila je kroz vatru svog postojanja, odbijala kroz led svog srca i zarobljavala kroz istinu svoje istine.
Ruže su se povijale tamo gdje je njegova duša zastala, a izvor nije izbistrio kapljice, dok se njegove plave oči nisu otvarale.
I Sunce je zastalo na tren privučeno sjenom tog poluludog Mjeseca.
Izgubilo se, zarotiralo je nemir iza mirnog čela i opet je Svemir zadrhtao.
Mirni oceani želja ostali su premirni, da bi se osjetili u pulsiranju dalekih zvijezda.
I dalje se osjete tektonski pomaci nemira iz Svemira.
I dalje se osjeća vlastita nemoć, puteljici nisu zarasli, lutanja zovu umilnim pjesmama nevidljivih sirena.
Ruže su uvenule.
Njegova duša stoji.
Izvori su mutni.
Njegove oči su zatvorene.
U tom trenu, sa svog izvora razbistrila sam pomućene kapljice, a ruže su ponovo zamirisale, jer su se druge plave oči otvorile.
https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=31913
http://www.digitalne-knjige.com/varga5.php
bglavac
edin.kecanovic
