Sunce je već davno zašlo,al još uvijek je bilo vruće i sparno…
Ona se ,u svojoj sobi ,već bezbroj puta presvukla…jer …večeras… izlazi s njim…
Ništa joj nije dovoljno lijepo,ništa joj ne stoji onako kako bi htjela….i u zadnji tren ,sjeti se svoje plave haljine …i da…odluči se za nju …iz samo jednog razloga…
….Haljina ima boju njegovih očiju…
Kosu je spustila niz ramena,obula najdraže sandale i …pomalo nesigurnim koracima krenula…njemu u susret…
U njoj je gorio vulkan…a on…je,onako neodoljiv…bez puno riječi,sa osmjehom na usnama ,jednostavno… samo ponudio da ga uhvati pod ruku .Znao je da...u njoj ,u tom trenutku ,nema ni jedne riječi …Znao je ,da joj treba vremena da iz onog vulkana ,što je gorio u njoj ,iziđe glas koji neće podrhtavati,zbog njegove blizine…Jer,svaki korak …s njim,za nju je bio… šetnja po oblacima…
On je, zatim počeo priču ,a ona je uživala slušajući ga …i kao i uvijek …nasmijavao ju do suza…
I nakon poduge šetnje…uhvatio ju je za ruku ,spustio svoje usne na njene i …odveo je u restoran…u kojem se…uz sve one svijeće,muziku i njegove poglede …posvuda po njoj…osjećala poput kraljevne…
Iz restorana su izišli polu zagrljeni…Njegove ruke oko njenog struka…bile su samo znak…da ona pripada njemu,a njen osmjeh odavao je zadovoljstvo zbog te istine…
I zbog te sigurnosti ,koje je osjetila u njegovim rukama,upravo njemu …ispričala je sebe…Pričala je ,bez kočnice…bez trunke straha…a on bi , s vremena na vrijeme prislonio svoje usne na njene i ,poljupcima dokazivao da…je sad sigurna i da ništa nije važnije ,od ovog trenutka ,kojeg imaju sad…
…Taj trenutak …su pretvorili u čaroliju ,satkanu od dodira ...i u sobi , koja je mirisala na njegovu nježnost…ona je…po prvi put udahnula ...LJUBAV…
...Jutro je stiglo prebrzo…Njegove ruke ,isprepletene oko njenog tijela …njen zagrljaj tih ruku …govorio je više od ijedne riječi koju su možda trebali izgovoriti…ali nisu…
Ostali su dugo dugo …u tišini sobe…u tišini ljubavi …u tišini novog trenutka…kojeg su imali tad …i zaista…ništa nije bilo važnije od… tog trenutka…