Ambasadorica bola

"Osnovat ću udruženje potlačenih žena." reče Ana jedne večeri ulazeći u terapiju. Ja sam upravo počela gasiti svjetla i spremala se da pređem u stan. U rukama je s mukom držala poklon za mene, velikog drvenog slona na kojem su blještali, zlatom iscrtani, ornamenti budizma. Skupljam slonove već godinama i svakom novom se jako veselim. Ovaj je bio nešto specijalno. Poljubila sam je preuzimajući od nje taj skupocijeni teret.
"Mislila sam da se spremaš u Lombardiu." rekoh stavljajući slona na pod pored pisaćeg stola.
"Dok sam crtala ove ornamente uspjela sam doživjeti svoju mandalu i ritual novog buđenja. Ušla sam u centar kugle mog postojanja i osjetila novi poriv u sebi." gledala je u slona na čijem se crnom čelu zlatila kružnica puna manjih i većih krugova koja me je u prvom trenutku potsjetila na vitraže u crkvama.
"Reci mi nešto o mandali, premalo poznam tu materiju da bih te mogla slijediti."
"Spontana pojava mandale je, po Jungu, znak specijalnog stanja svijesti, stanje u kojem je čuvarica svjesne spoznaje potisnuta i produkti nesvjesnog izlaze na površinu. To stanje se pojavljuje u snu, ali i u trenucima svjesne imaginacije. Mandala tada postaje izraz nesvjesnih impulsa i po Jungu ona postaje manifestacija tog stanja. To se često dogodi, piše Jung, u trenutku kaotične dezorjentacije duše. I ja se sada nalazim u tom stanju. Počela sam crtati svoje snove umjesto da pišem o njima. Ovo što sam nacrtala na slonu je san iz one noći kada sam bila kod tebe na večeri. Dok sam se vozila kući pokušala sam sebi samoj objasniti zašto još uvijek živim s Rudloffom. Nikada ga nisam voljela, a on je uporno kupovao moje postojanje u njegovom životu. Te noći je, u snu, zimski vjetar razbio prozor kroz koji sam gledala nebo i zavijao vučjim glasom kroz atelje. Ja sam sjedila u Volteirovoj stolici, zadnjem Rudloffovom poklonu i vidjela kako neki mladić prelazi neizmjernu čistinu i vjetar ga zaobilazi i ništa mu se ne događa. On samo korača i korača, oko njega pusta čistina i zavijanje vuka. Odjednom se iz crnila neba pojaviše zlatni krugovi i on ih je u hodu hvatao i slagao harmoniju kružnice u čijem sa centru odjednom nekom nevidljivom rukom donesena nađoh ja. Mladić je koračao i koračao u krug, vučje zavijanje je utihnulo i ja začuh frulu koja me pozivala u tamu noći. Mladića više nisam vidjela. Ujutro kada sam se probudila našla sam se u Migreninom carstvu i ostala ležati nepomično cijeli dan. Čula sam Rudloffjev dolazak, osjetila njegovu blizinu kada je ušao u sobu da vidi jesam li tu. Od straha da mi ne priđe, da me ne upita kako sam, počela sam ujednačeno disati kao da spavam. Tek sam se drugi dan digla iz kreveta kada je on otišao na posao i sišla u kuhinju. Na stoju sam našla poklon dijamantnu ogrlicu iz Tyffania i sjetila se da nam je jučer bila godišnjica braka."
Tek tada sam primjetila na njenom vratu nisku blještećih znamenja Rudloffove ljubavi.
"Od kuda ti ideja o udruženju potlačenih žena, ovo što si mi ispričala više sliči na potlačenog muža."
"Odlučila sam se osamostaliti u pozivu koji sam diplomirala. Postat ću ambasadorica boli, otvorit ću ambasadu za žene u radničkoj četvrti u kojoj sam odrasla i bit ću izlječitelj njihovih strahova i njihovih želja, branit ću ih od Migreninog carstva i žudnji za odlaskom u svijet glamura i lažnog sjaja. Učit ću ih kako da na vrijeme otkriju san koji nesvjesno žive. Mladić u snu me je frulom pozvao u zemlju mira i spokoja. Slijedit ću ga i tamo još jednom udahnut ljepotu koja se krije u mirisima čempresa i starih kestenova na blagim brežuljcima uz jezero, a onda ću povesti žene u borbu protiv bolova koje izazivaju vukovi koji u noćima zavijaju pred njihovim spavaćim sobama."
Slušala sam je bez riječi, jer stvarno nisam znala što da joj kažem. Stanje u kojem se nalazila je graničilo s ludilom u koje se nisam smjela uplitati. Shvatila sam da je ovaj puta u njenom snu bio stranac, a ne pravi Roland i da je ona odlučila otići u Lombardiju. Kada je završila monolog upitah je:
"Kada putuješ?"
"Sutra kada Rudloff ode na posao."
"Zna li on da odlaziš?"
"Još mu nisam rekla."
Otišla je ne dozvolivši mi da joj se suprostavim. Ostala sam još par trenutaka u praksi promatrajući zlatnu kružnicu na slonovu čelu. Odjednom vidjeh da me iz nje, spojeno u manje i veće krugove, gleda tijelo mladoga muškarca. Godinama sam joj pokušala približiti njene zglobove navodeći je da ih zamišlja kao malene krugove u kojima vlada harmonija. Anna je u svom snu konačno doživjela tu unutarnju harmoniju i projecirala ju na stranca iz Lombardije. Ambasadorica boli je jednom voljela Rolanda i izgubila tu bitku. Vezala se s drugim, ušla u pakao osjećaja i izgubila sebe. Onda je srela trećega i sada u njemu traži onog prvoga. Iz ove kružnice na slonovom čelu vapi njeno izgubljeno srce i moli pomilovanje.
"Nisam je smjela pustiti da tako jednostavno ode." rekoh suprugu pri večeri.
"O kome govoriš?"
"O Anna. Odlučila je postati ambasadoricom boli."
On me pogleda smješeći se:
"On je stvarno Leonardo da Vinci."
Večer poslije
Upravo smo završavali večeru kad je zazvonio telefon. Kada sam čula Rudloffov glas srce mi je počelo jače kucati.
"Znaš li gdje je Anna?"
"Ne znam." lagala sam
"Mislio sam da je možda kod tebe."
"Sinoć je bila tu."
"I nije ti rekla što danas smjera?"
"Ne." rekoh pokušavajući sakriti drhtanje glasa
"Nema je cijeli dan i sada sam u njenom ateljeu pronašao papirnatu bijelu ružu i pismo."
Šutila sam da dobijem navremenu, da smislim svoju obranu, a Rudloff mi je počeo čitati pismo:
"Čuvaj ovaj cvijet da te podsjeća na mene. Čuvaj ga i sjećaj me se, sjećaj. Neka uvjek bude tamo gdje ga nećeš moći zaboraviti. Stavi me negdje blizu, negdje gdje vrijeme više ne teče.
Vraćaj se uspomenama i čuvaj me u noćima koje duboko pamte, čuvaj me kao što noć sve čuva, jer u meni duboko je samo noć."
"Poznaš li tu pjesmu?"
"To nije pjesma to je oproštajno pismo." zavapi nesretan muškarac u njemu.
"Ne Rudloff, to je pjesma od Karla Sandberga. Pronađi njegovu zbirku i pročitaj pjesmu do kraja."
"Tko je taj Sandberg?"
"Pjesnik kojeg Anna jako voli, u njegovim pjesmama ćeš pronaći odgovor."
Spustio je slušalicu bez riječi pozdrava.
"Put kojim je Anna do jutros koračala je bio tamnica, a danas je krenula putem sudbine, ali taj put zaboravlja one koji osjećaju samo kožom. Zrak će joj pričati prošlost i buditi uspomene. Vratit će se nesretnija nego što je otišla, vratit će se onoga jutra kada se ponovo nađe u Migreninom carstvu."
"Kuda je otišla?" upita me suprug
"Tamo gdje vjeruje da je Arkadija. Otišla je jutros bez pozdrava i zbog toga će dalje patiti. Slušat će vjetar i čuti će opet samo uspomene i sjećat će se izgubljenih zvjezda i ruku koje su joj poklanjale mjesečev kolač."
"Maloprije te nazvao Rudloff?"
"Ostavila mu je paprnatu ružu i početak Sandbergove pjesme."
"Veliki trenutci?"
"Sada jadan Rudloff kopa po njihovoj biblioteci i traži za njega nepoznatog pjesnika da pročita kraj pjesme.............."
"I neće ništa shvatiti, jer on nije odrastao u predgrađu i nepoznaje jezik ulice."
Ponovo zazvoni telefon.
"Kako si rekla da se zove taj pjesnik?"
"Karl Sandberg"
"Našao sam knjigu, ali neznam o kojoj pjesmi se radi, nemogu je naći."
"Veliki trenutci."
Čula sam kako nervozno lista stranice i slušala sam njegovo uznemireno disanje.
"Našao sam pjesmu. Nazvat ću te kasnije" reče i spusti ponovo slušalicu
Istog trena telefon ponovo zazvoni.
"Jeli te nazvao Rudloff?" Anna je bila uzbuđena
"Gdje si ti?"
"U istoj onoj sobi iz koje je sve počelo. Gledam fresku na zidu kupaone i pokušavam ponovo postati dio nje."
"Rudloff će te sigurno tražiti."
"On nesmije saznati gdje sam. Obećaj mi to."
"Zašto si mu ostavila cvijet? Zašto mu nisi jednostavno rekla da odlaziš?"
"Znači već te je nazvao. Oprosti uplela sam te u tragediju koja se nije mogla izbjeći."
"Nazovi ga. Reci mu sama kraj pjesme koju on sada pokušava odgonetnuti."
"Znaš da to ne mogu."
"Sama si izabrala pjesmu. Sjećaš li se stiha, hajde da popričamo o tome potanko..."
"Ne mogu ga nazvati"
"Budimo ponosni što se zajedno ponosimo i zajedno ljutimo." nastojala sam je prisiliti da ga barem sada nazove, ne zbog njega nego zbog nje i njene savjesti.
"Ja se ne ponosim svojim činom, ali nemogu zaboraviti veliku samoću koja je sazdana od prolaznih trenutaka. Ona još uvijek lebdi u zraku oko mene."
"Nazovi ga bit će ti lakše podnijeti gubitak tih ipak vaših trenutaka."
"Ja ću sačuvati te trenutke i oni već sada, nekom nepoznatom snagom, kruže u meni, kruže." poslije tih riječi zavlada tišina i poznati zvuk prekinute veze.
Ponovo zvuk telefona.
"Pročitao sam tu pjesmu, ali moram priznati da ništa nisam shvatio. Kuda je mogla otići i zašto?"
"Ne znam gdje je, ali predpostvaljam da je otišla tamo gdje će se uspjeti konačno osloboditi glavobolje. Imaj još malo strpljenja, daj joj vremena da sama spozna uzrok koji je već godinama muči. "
"Platio sam joj najskupljeg psihoterapeuta, a kasnije omogućio da sama studira psihoterapiju. Zar to nije bilo dovoljno?" prekinuo me još uvijek na shvaćajući da je migrena kompleksan fenomen koji se ne može lječiti samo psihoterapijom.
"Jesi li joj ikada povjerovao da je boli glava?"
"Mislim da nju nikada nije niti bolila glava. Moje strpljenje ide polako kraju. Godinama čekam da prestane misliti na svoju prvu ljubav, godinama plaćam danak zbog one davne večeri kada sam zavolio njene tužne oči."
"Migrena ima jednim djelom uzročnike u moždanim impulsima, onim tajnim strujanjima i njihovom frekvencijom. U tim trenucima nastaje njena aura i tu je izvor bolova koji poslije te oluje osjećaja postaju nesnosni. Annana glavobolja nije izmišljeno nego istinito stanje. "
"Ali uzroci tih oluja u njenoj glavi su emocionalne prirode."
"Da Rudloff, emocije izazivaju u svima nama oluje. Treba pronaći u sebi ventile kroz koje se oslobađamo nagomilavanja energije. Anna je u principu jedan zatvoreni sustav u kojem dolazi do entropjie i nastajanja kaosa u njenoj glavi koji se manifestira migrenom. Možda je otišla da u samoći pronađe još neotkrivene otvore svoje duše, ona mjesta u svojoj podsvijesti koja ti nazivaš njenom prvom ljubavi."
"Umoran sam, ne mogu više misliti. Nazvat ću te kada se odmorim i smirim."