Naziv "luda" potiče iz davnih mitova koji njoj "ludi" još uvijek daju značenje životne istine, pa luda tako ostaje vječno sjećanje na stvarnost vremena koje je predstavljala.
Luda još uvijek živi, ona je uvijek tu u svakom vremenu i prostoru, ona je dio naše stvarnosti dio nas samih, ona se zrcali u Tarot kartama, njome poznavaoci tarota gledaju u ljudske sudbine.
Luda u nama reprezentira snagu univerzuma našega uma, ona je simbol za smjeh koji s ničim nije povezan ali povezuje sve.
Pronađimo i oslobodimo "ludu" u sebi, ona će nas uvesti u istinu života, luda je nekorumpirana, odlučna, zaigrana, slobodna i užasno živa. Luda je naš tajni saveznik, ali u isto vrijeme širi oko sebe strahopoštovanje.
Povijesno skrivena u mitovima i legendama, luda je živjela u hrabrima i prikazivala se u različitim oblicima.
Till Eulenspiegel je bio moralna instanca koja je takozvane "dobre građane" razotkrivala u njihovoj škrtosti, njihovim strahovima, njihovim slabostima i gluposti. Probudivši ludu u sebi Till je spoznao sve svoje i sve ljudske slabosti i s ludom u sebi ih je pretvarao izgovorenu riječ koja se kao dobročudan virus širila tadašnjim svijetom.
Nasruddin je bio mudrac arapsko-perzijskog svijeta.
Dvorska luda je simbol istine, mudro zrcaljenje njenog samopoimanja i fenomenološko otkrivanje i duhovito predstavljanje kraljevih slabosti. Njene šale su bile uvijek odjevene u ruho jednog od dvorjana, no ipak ciljano prepoznatljive, pa je zbog toga dvorska luda rijetko preživjela kralja.
Pierott i Harlekin imaju u narodu dugu tradiciju, ovisno o kulturi u kojoj su živjeli. Oni su pjevali život onakav kakav on uistinu jest. U njihovim zrcalnim neuronima se smješila budna luda i ohrabrivala ih da svoje skrivene emocije pretvaraju u osjećaje i sinstezijom svojih osjetila ono ružno i nedostojanstveno u čovjeku pretvore u balade o čovjekovim svojstvima.
Cirkuski Clown s crvenim nosom se pojavio u 18-om stoljeću u pauzama artističkih predstavljanja. On traje i pojavljuje se uvijek iznova, on živi s nama i poklanja nam smijeh i uči nas istinskom životu. Clown tužna lica, igrajući smrt, umire osmjehujući se.
Luda u Clownu nema moć, ona djeluje svojim bićem da, svojom sposobnosti, da ljude svog vremena, zarazi smjehom. Ona pretjeruje, parodira, svojim tijelom i svojom igrom, svete simbole trenutačne vlasti.
Luda i clown se zajedno igraju s trenutkom u trenutku, trenutkom vječnosti koji ih povezuje s ljudima i njihovom srećom, trenutak koji otvara put snage ka srcima i najljepšem svojstvu ljudske prirode. Oni postaju simbolom iskonske čovjekove naravi, njegove kreativnosti i sposobnosti igranja iz čega na koncu kao erupcija vulkana izlazi smijeh.
Luda je nula, ono ništa u nama, ono što uvijek stoji iza naših naučenih životnih uloga i granice života. Ona je u isto vrijeme, trenutak opuštanja u nama, trenutak u kojem smo sami sebi vjerni i identični sa samim sobom. Četverodimenzionalnim poniranjem u sebe ja spoznajem trenutak u kojem počinje autentična, slobodna životna igra, trenutak u kojem se luda u meni budi i uvodime u fenomenologiju moga sna.
Luda nam u nama priča priču o stvarnom životu, o igri ozbiljnosti koju naučeni igramo, o neuspjesima i nesigurnostima naše umorne duše. Ona budi sposobnost duhovitosti, uzburkava rijeku kreativnosti i smijeh prelazi u snagu, koja nije tehnika nego izraz naše čovječnosti, snaga koja postaje odmor našem utjelovljenom umu.
Biti Clown, Clown bez maske i crvenog nosa, znači izgubiti strah od života, znati se odlučiti i učiniti pravi korak na pozornicu života. Sloboda lude, koja se u nama budi, je u slušanju svog srca, u oslobađanju od okova etabliranih pravila reda i ponašanja, unutar kojih postajemo nevjerni samome sebi, izdajemo samoga sebe i stvaramo jednu novu vrstu nereda o kojoj nitko ne razmišlja.
Dok ne spoznamo i ne probudimo ludu u sebi stavljamo masku na lice, da bi zaštili svoju ranjivost. Ta maska, koju nitko ne primjećuje na našem licu, nas sve više i više udaljuje od nas samih. Upravo zbog toga čovjek, koji se rodi kao unikat, umire kao kopija.
U dubini svoje duše svi smo mi lude, svi smo povezani sa pravim životom, svi smo u svojoj jezgri zdravi.
U svijetu u kojem živimo je najveća hrabrost biti autentičan, veliki riziko je početi se, javno i "bez razloga", smijati. Smijeh tada postaje lijek, dobročudni virus koji se širi i uništava tugu, nesreću i depresivna duševna stanja.
Mudrac, obrazovana luda univerzuma, je ona nula, ono ništa u nama koja se bori protiv osjećaja straha.
Ono čega se dobri građanin, pa čak i demonstrant mašući zastavom boji, za ludu postaje istinski izazov.
Luda postaje djete, nedužno i bez predrasuda. Ona je spremna gledati u oči osobnoj katastrofi i boriti se sa sjenama osobne stvranosti. Luda shvaća život, a ne pravila i zakone koji ga čine, kao obavezu.
Upravo zbog toga se smijemo Clownu na pozornici, on čini upravo ono čega se većina nas boji. On se predaje igri i osjećaju, on zapinje, on se blamira, on neuspjeva, on zakazuje, ali nikada ne gubi svoje dostojanstvo i svoj humor, pa upravo zbog toga ne gubi niti svoju duševnu ravnotežu.
Naša najopasnija bolest je zavaravanje samoga sebe. Terapija protiv te laži je ujedno i prilika da svoju istinu bez ostatka, dosljedno i iskreno, izrazimo. Lažna vjernost nametnutim istinama i prisilni lojalitet nas sputavaju u doživljaju sebe samoga. Rezultat takvih stanja je često osamljenost, dosada i besmislenost života.
Doživimo fenomenologiju sna, samopoimanjem otkrijmo svoje slabosti i prepoznajmo svoje hrabrosti i svoje mogućnosti. Spoznamo li svoje slabosti i zavolimo ih u sebi možemo se sa njima i šaliti, možemo ih predstavljati kao svojstva kojih se ne stidimo. Za taj korak u samoosjetilnost je potrebna hrabrost. To je skok emocionalnog uma u dosad nepoznato područje sebe samoga, u dubinu velikog mora naše duše iznad koje viri, kao vrh sante leda, naša svjest. To je skok pri kojem se nesmije dugo razmišljati, potrebno je samo poželiti skočiti.
Tako ulazimo u pravi svijet svoje osjetilnosti i osjećajnosti, u svijet suprotnosti, koje ostvaruju našu duševnu ravnotežu. Tek tada osjetimo da sve ono što smo do tog trenutka shvaćali kao pravi smisao života mora proći kroz prizmu lude u nama. Naše unutarnje svijetlo se zrcali u prekrasnim nijansama dimenzija univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u nama, naše istinske stvarnosti.
Tim svjesnim činom, razotkrivanja naše podsvjesti, mi spoznajemo da se cijeli život sastoji od suprotnosti:
svjetlo- tama,
visina- dubina;
očinioc- žrtva,
ali u isto vrijeme nam postaje jasno da i u nama samima, u našoj samosvijesti postoje suprotnosti:
samosvjest počinitelja i samosvjest žrtve.
Misao u tom trenutku, sputana još uvijek nametnutom nam napetosti duše, samo zrcali davno potisnuti osjećaj, istinu po kojoj se ta svojstva u nama boje jedno drugoga, ali nastupajući sjedinjena ona više ne osjećaju strah.
Smijehom se oslobađamo unutarnje napetosti i ujedinjujemo suprotnosti, pa tek onda osjećamo kako te dvije, naizgled suprotne, svijesti jedna drugoj služe.
Tada tijelo postaje zrcalo lude u nama, jer u njemu su programirane sve naše životne igre, svi naši stavovi. Mi se po njima krećemo, govorimo, mislimo, osjećamo ili ne osjećamo. Luda se u svojoj igri koristi tim svojstvima i onda ih polarizira lašti i oblikuje. Ona otkriva naše želje i nadanja, luda je iskonska emocija i njen stav, luda istražuje ono što smo davno zatomili negdje duboko u riznici postojanja, luda misli za nas i pretvara emociju u osjećaj, u duhovitost naše osobosti.
Tada otkrivamo i filozofiju lude u nama, mudrost koju je švicarski filozof Roland Schutzbach, po nazivu Narr, dvorska luda, nazvao Narrosophie.
To je filozofija trenutka, filozofija koja ne pozna dvoumljenje i traženje, filozofija kojom živimo vječnost u stvarnom trenutku postojanja. U isto vrijeme je to nova filozofija smijeha u kojoj je upravo smijeh izvor mudrosti.
Smijeh, kao dimenzija sreće, je osnova te filozofije, a " Smijeh bez razloga" njen moto.
Na taj način narosofija tvrdi da je smijeh osnovna struktura u stvaranju svijeta, kao što su davno vjerovali gnostičari. U smislu novonastajuće znanosti, promjenom paradigme u fizici, narosofi za razliku od gnostičara, smijeh nazivaju, radosnom energijom koja prelazi u vatromet stvarnog postojanja.
bglavac
irida
edin.kecanovic
