PREDGOVOR UZ MANUSKRIPTE KOZMOLOGIJE DIJANE JELCIC

Ime gospođe Dijane Jelčić Starčević nije nepoznato široj čitateljskoj publici Hrvatske. Godine 2006 ona je u Zagrebu objavila knjigu Umijeće svakodnevnog pokreta a znatno ranije 1987 i knjigu poezije  kojoj je predgovor napisao Jure Kaštelan. Sada pak imamo prilike upoznati se sa Kozmologijom nebeskoga vretena gdje su svi ovi aspekti autoričinoga spisateljskoga  rada sustavno predstavljeni u sinetičkoj kozmološkoj teoriji  koja unekoliko na jednom mjestu sabire višedecenijsko iskustvo. Autorica je otpočela u Zagrebu prije gotovo 4 decenije. Autorica se Zagrebu i vratila nakon dugih putovanja bespućima kozmološke poblematike. Bilo je međutim mnogih nesporazuma u pogledu ove kozmologije s obzirom da mnogi nisu vidjeli ili znali proniknuti u sve tajne teorije o kojoj je riječ zahvaljujući prije svega našoj dominantnoj kurentnoj filozofskoj teoriji koja je suvereno vladala hrvatskim prostorima kojoj je bila strana svaka pomisao na neku kozmologiju koja je razlicita ili drugacija od proklamirane. Tako se dogodilo da je Kozmologija nebeskoga vretena dugo  cekala ''bolja vremena''  u kojima će nepristrani čitatelj otkriti sustavnu sintetičku filozofiju ljudskoga bivstva i drame suvremenoga čovjeka u općem evolucionom kretanju kozmosa kao cjeline. Odatle se nadaje prvi pojam ove kozmologije a taj je ''dinamika'',  jer kozmos kao i cjelina bića u njemu nisu statični pojmovi nego više ukazuju na proces događaja kojima smo izloženi u općoj dinamici cjeline kojoj smo mi tvarnosni dio. Iz procesualnosti svijeta i kozmosa slijedi ''spiralna dinamika ljubavi'', zapravo igra sjene i svjetlosti u postornovremenskoj skali univerzuma. I taj prostor kao i to vrijeme nisu matematički pojmovi. Nipošto! To su više subjektivne psihološke kategorije kojima ''osjećam'' jedinstvo sa cjelinom svijeta. Odatle filozofija osjecanja osjećaja, zapravo jedna metaznanost koja proniče našu emotivnu dramu u našoj dinamici sa drugim bićima i sa svijetom u cjelini. Što je to centralno u ovoj metaznanosti? Pa centralan je zakon ''zlatnoga reza''. Sa filozofske točke gledišta za ovaj zakon važno je da ga shvatimo kao univerzalnu propociju svih stvari na svijetu a to će reći i čovjeka. Čovjek s obzirom na zakon zlatnoga reza jest savršena mjera ili omjer ili ukoliko gledamo kao stari Grci, savršena ljepota i savršeni poredak. Blisko ovome pojmu stoji grčki pojam logosa. Da je unekoliko sve na svijetu prema logosu znali su već predsokratici. Odatle je istina da gospođa Dijana Jelčić na svojevrstan način obnavlja problematiku stare grčke filozofije prema kojoj upravo po logosu, po nusu, osjećamo svu ljepotu i  uzvišenost kozmosa i čovjeka u njemu. Ali taj logos nije racionalna kategorija. I inače je velika zabluda logos poistovjećivati sa racionalnom znanošću. To je i kod starih Grka još uvijek mutno osjećanje životnih sila u prirodnom i povijesnom bitku. Odatle više više sklonost poeziji i glazbi nego racionalnoj znanosti. Slično se dogodilo i Nietzcsheu  na početku naše epohe. Ili izraženo stajalištima naše autorice logos se razlaže na ''pokret'', ''disanje'' i  ''smijeh''. S tim da je autorica pokretu pridala najviše pažnje. Ako je u Umijeću svakodnevnoga pokreta razmatrala pokret ljudskoga tijela u svakodnevnici ljudskoga života na način da joj niti problemi suvremene robotike nisu ostali strani to je u ostalim njenim radovima primjetan jedan iskorak  na način da je pokret razumijevan znakom ili ljudskim svjedočanstvom općeg kretanja kozmosa. To da je pokret postao centalnom kozmološkom poblematikom  svakako je novost suvemene hrvatske filozofije. Isto kao što kozmičke simetrije i asimetrije nisu matematičke kategorije koje se pripisuju Heisenbergu i Abdul Selamu nego su psihološki pojmovi. Dakle novost je u tome da je ovdje filozofija unekoliko prisiljena da odstupi od uvriježenih poimanja i krutih shvaćanja prema onome što bismo mogli naznati '' mekoj znanosti'' koja ne trpi kruta ograničenja. U tom smislu ovdje i jest riječ o jednoj fundamentalnoj kritici Descartesove slike znanosti za koju je vrijedilo načelo  Mislim dakle jesam. U ovoj slici moderne znanosti racionalni uvidi bili su alfa i omega znanosti uopće. Riječ je međutim o tome da se prirodnom i povijesnom bitku pristupi sa stajalista znanosti koju vodi načelo Osjećam dakle jesam. Naravno onda su mogući prigovori za jedan vehementni emocionalizam. I dok suvremena racionalna znanost vidi u stvarnosti logičke relacije dotle je autorica zadovoljna da simetrije i asimetrije u prirodi podvede pod  dovoljno načelo parnoga ili neparnoga. I ja se slažem da je to sasvim dovoljno.

I konačno metaznanost o kojoj smo govorili razlaže se na emocije, ljubav i dušu u jednom stupnjevanju bitka ili slojevima bitka od jednostavnijega prema složenom. Konačno čitava kozmološka zgrada biva prožeta svjetskom dušom u kojoj otpočinje i u kojoj se vraća čitav naš svijet. Tako je u panpsihizmu ili deizmu satkana čitava zgrada kozmologije nebeskoga vretena možda na isti način  na koji pauk prede svoju mrežu između malih grančica na stablu nekoga staroga hrasta.

Nema nikakove sumnje da Kozmologija nebeskoga vretena predstavlja novost suvremene hrvatske filozofije. I po toj novosti kao i po poetičnosti izraza ona predstavlja vrhunce literarne riječi na hrvatskom jeziku i ja osobno mislim da je Jure Kaštelan bio u pravu kada je za gospođu Dijanu Jelčić rekao da njena poezija jest njena ''pokora''. Tako bih i ja rekao da je njena kozmologija ''proviđenje''  koje nas cijeli život vodi nepoznatim putevima realnosti.

                                                                                          zlatan gavrilović kovač

                                                                                          u  Adelaideu 31.8.2012.