U praskozorju svijesti svaka se duša uspinje Jakovljevim ljestvama ka svome Raju, ka jutrenju sretnoga dana. U svakom jutrenju se nove dimenzije svjesnosti grle, uvijek u svitanju zore nova iskra sa sunčanog neba najavljuje beskrajno i bezvremeno skitanje fizičkoga tijela obroncima jave i uranjanje u nove spoznajne obzore, u nova uzbuđenja koja ka novim iskušenjima hrle. Na tananoj kopreni od misli tada izrasta osjećanja osjećaja međa, na njoj cvjetaju novog znanja cvijetovi, maglovita mrena staroga nepostojanja postaje sve rjeđa, a na horizontu uma se naziru novi svijetovi. Ljubičasti cvijetovi, svilenkaste vlati izranjaju iz misli, množe se i oblacima spoznaje kao lađe plove, drhtavi i kristalnoga sjaja oni duši pričaju osjećajne priče, sanjalici u dubini srca šapuću odsanjane snove, tijelo pozivaju na uzbudljive pustolovine u treptaju oka, u sretnom trenutka kada na obroncima snenosti nova java sviće. To je čas buđenja u nedosanjanom snu, treptaj oka u kojem treba osjetiti, spoznati, razumjeti, doživjeti apsurdnost postojanja u trenucima zbilje, naslutiti zagrljaj različitih svjetova, uroniti u dubine novih dimenzija, prepoznati sva njihova svjetlosna lica, oćutiti nebesku vatru, osluhnuti mirise, simfoniju boja i nicanje novih spoznajnih cvijetova. Zavoljeti dan u kojem se budiš, zavoljeti misli i sjećanja, dozvoliti srcu da diše i slobodno poletjeti u zagrljaj svjetlosti i osjećati se lagno, letjeti beskrajem lepršavo kao nebeska ptica. U tom sudbonosnom trenu, u novom svitanju, u zagrljaju snenosti i budnosti, u svjetlosnom zagrljaju mirnoće i lutanja, u iskrenju života, u cvijetanju novog životnoga smisla, u Prometejskom spuštanju nebeske vatre u dolinu jave, u Sizifovoj upornosti se zauvijek gubi osjećaj besmislenosti i nestaju pitanja o životnoj uzaludnosti.

U svitanju zore na horizontu svijesti iskri simfonija duginih boja, kristalni most na kojem se susreću san i java, most na kojem iskre uvijek nove dimenzije, čudesan svijet spoznaje u kojem se grle Prometej i Sizif i šapuću da sve što učinimo srcem nije uzaludno, da smo izjedreni iz nebeskog vretena da u toj vrtnji palimo uvijek nove iskre sreće i kotrljamo kristalnu kuglu postojanja trnovitim putevima ka zvijezdama.

http://sretan-trenutak.blogspot.com
http://pledoaje-emotivnom-umu.blogspot.com/2007/11/pledoaje-naem-emotivnom-umu.html
http://o-apsurdima.blogspot.com/