Stojim u sunčanom zenitu na obali rijeke vremena koja dolazi iz ništa u ovaj trenutak i odlazi pononovo u ništa.
Ne vidim je, ali osjećam kako dugačka i nezaustavljiva protiće pored mene, puna prošlih tuga, strahova i neostvarenih želja. U nepovrat odlaze trenutci koje nisam svjesno spoznala, trenutci koje nisam svjesno živjela. Osluškujem žubor te nevidljive vode i čujem glas istine, rijeka je vrijeme, a voda je izvor života.
"Sjedini rijeku i njene kapljice u sebi!"
Glas dolazi iz dubine njenog vrtloga. Sunce je još bilo u zenitu kada se iz kapljica vode u tračku sunca, pjenom sreće ogrnuta, potpuno neočekivano, ukazala ljepotica trenutka, duša vode.
"Tko si ti?" upitah zasljepljena ljepotom priviđenja
"Kraljica vode, vila kapljica koje život znače, morska djevica i sirena Odisejeva sna."
"Ti si mu spriječavala povratak na Itaku"
"Ne, ja sam ga pozivala u san da prije stigne do Itake"
"Tko si ti?"upitah nesigurna u ono što vidim
"Ja sam anima, arhetip početka, uzrok nastajanja evolucije. Dođi sjedini se sa mnom u ovom trenutku spoznaje."
Uranjam u pjenu sreće, sljubljujem se s kapljicama koje me dotiču. Osjećam, to je klasična spoznaja vremena, ono uistinu protiće pored mene. Svaka novo nadošla kapljica je obasjana novim tračkom sunca koje odlazi ka izvoru u tamu noći koja u sebi skriva sve još neriješene zagonetke spoznaje. Rijeka odlazi bez povratka, ali ja odjednom u sebi osjećam sreću postojanja u trenutku. Ljepota tog osjećaja je u nadanju da će nove kapljice blještati još ljepše iako će biti drugačije boje.
Okrenuta prema zalazu sunca, svjesna da zenit života polako prestaje, da je davno jutrenje samo lijepo sjećanje, kupam se u dolazećim, uvijek ljepšim, kapljicama nadolazeće vode.
Trenutak se budi, vidim njegove konture, osjećam njegovu snagu, prelazim rampu pozornice i iznenada postajem sudionikom vremena i života.
Misli, osjećaji i spoznaja se stapaju u dramu koju svijesno živim. Dinamika misli postaje koreografom trenutka, a osjećaji plešu svoje gluho kolo. Svijetla svijesti otkrivaju sve skrivene uglove pozornice, podsvijest razgolićena i posramljena oblaći blještavu haljinu spoznaje.
Odbacujem sve ono što mi čisti razum diktira, svo namjerno uljepšavanje, zaboravljam hotimične i tražene slike i poštujem tijek misli iz kojih se rađaju osjećaji koje ću pamtiti. Promatram svijet neposrednošću djeteta i vidim sebe u bojama impresionističkog slikara
.
Trenutak zasja u sljezovoj boji, u njemu prepoznajem ljubičaste cvijetove kako se izdižu iz pjene boje jorgovana i osjećam kako odjeljujem prazninu. Pužam ruku i osjećam dodir trenutka i pokretom ga pretvaram u čipku boje sedefa, u prostor s kojim se sljubljujem. Moje unutarnje svijetlo, kao reflektori svijesti, luta tamom pozornice i mijenja izgled predmetima.
U toj igri tame i svijetla spoznajem magičnu moć čvrste materije u svijetu oko mene. Vođena svjesnom spoznajom i vjerovanjem u znanje otkrivam, neka nova još nepoznata, agregatna stanja tvari.
Pred mojim unutarnjim očima pozornica postaje beskrajno ljubićasto more u kojem se trenutak širi i postaje Pegaz na čijim se leđima uzdižem do sljedećeg trenutka. U njemu vidim mirise, čujem boje, mirišem zvukove u nekom novom prostoru.
To je dnevna soba mojih djedova, puna zraka i mora, namirisana lavandom, dunjama, žalom i školjkama. Očaravaju me stotine mirisa što ih u sobi šire vrline, mudrost, navike, čitav jedan tajnovit, nevidljiv, etičan i moralan život kojim odiše cijela atmosfera.
Sjećanje stvara novi trenutak u kojem moji dlanovi idu prema licu starca koji miriše na djetinjstvo, pečeno kestenje i košaricu sviježe ubranih šumskih jagoda.
Proživljeni trenutci se vraćaju, ne rijekom bez povratka, nego rijekom sjećanja i uspomena, rijekom sreće, rijekom oživjelih osjećaja, jedinom rijekom s povratkom, rijekom koja nesmetano teče u dva smjera.
Misaone slike se redaju u galeriji sjećanja. Na pozornici trenutka se odigrava velika gala predstava cijeloga života.
Pitam se što je to što vidim, koja energija, koja moć mi to omogućava?
Što je moć sadašnjeg trenutka?
Je li to Svijest, Sobost, Sobstvo, Sebstvo ili Jastvo, ona tajnovita energija kojoj još nismo otkrili ni izvor ni svojstva?
Je li to ona čudesna tamna energija koja širi univerzum? Ili je to možda tajnovita Božja iskra koja iskri u svakome od nas?
Pitanja ostaju bez odgovora. U ljubičastoj boji svijesti naslućujem tu čudesnu snagu koja još uvijek izrasta iz tajnom ovijenog izvora, omogućava da osjećamo sami sebe u djeliću vremena kojem neznamo svojstva, tajnovitom treptaju oka bez mirisa, zvukova i okusa, alkemijskom trenutku našeg stvarnog postojanja.