naša članica
Mirjana Pejak (Peki) na Magicusu
pod nickom Peki17, izdala je svoju prvu zbirku poezije
ZRNA SLOVA MOJE MAJKE,
a promocija će biti održana dana
6.2.2015. u 19 sati
u prostorijama Udruge umjetnika
"Vjekoslav Majer",
Ulica Pavla Hatza br. 8,
u Zagrebu
o Mirjaninoj poeziji:
Tim čistim senzibilitetom Mirjana Pejak-Peki zaranja u refleksivno-meditativni svijet popločen tim lijepim zrnima slova i poziva nas da uđemo i osjećamo se dobrodošlima, osjećajući te titraje njene Duše, dok je pisala i lirski uobličila ovu zbirku stihova.
Kao uvijek, Ljubav je tema svih pjesnika, koji plove dalekim prostranstvima svojih inspirativnih trenutaka ne zaustavljajući se nigdje, dok ne puste na čitatelja svoj nebeski slap poezije, koji se zauvijek nastanjuje u našim dušama.
Iz IV
...duša života
putuje
u glasovima mora
budi se
šumovima valova
sniva
na obzorju jutra
ne poznaje
dubine
samo
tajanstvene obale i luke
odlaske i dolaske...
Duša ove pjesnikinje zaista putuje dubinama šumovitog oceana ne poznajući pri tome granice, ni odlaske ni dolaske, već onu vječnu poetsku nit, koja se proteže od lirske mekoće do trenutaka kad se u očima nakupe te suze bisernice kao putokaz do kud duboko su zaronili njeni stihovi u nečije srce.
I ljubav, ono što nikome još nije uspjelo, a ljubavi je uspjelo – uvijek i zauvijek nam se poklanja u svojoj uzvišenosti odabirući nas, poštujući nas, voleći nas.
Iz IX
u prvoj sekundi se odrekni mene
druga neka zaboravi prošlost
a treća
tako brzo će proći
dovoljno brzo
da zauvijek
sklopim oči....
Ovi bolni stihovi zazivaju neke druge razine proživljenog bola, onog teškog trenutka kad poželimo, da odjednom dođe kraj tom bolu, ali bol mora proći svoj proces, kroz bol se dolazi do dubljeg smisla, oči duše su osjetljive i puno više vide, od živih očiju razuma pa kao što se noć bori sa danom, tako se i bol bori sa ljubavlju, koja to opet sve prekrije i zaliječi.
I kako god se nebo okrenulo pa svojim čeličnim pogledom zarobilo pjesnikinjinu inspiraciju, toliko se toga otpustilo u tim stihovima, koji zovu na promišljanje i dublje introspekcijsko putovanje, da bi se tim posutim zrnima slova došlo do onog smisla, kojeg je pjesnikinja osjećala dok je pisala ovu ogrlicu od stihova.
Iz elementarnih uzoraka prikupila je te trenutke sna pa zagrljena maglom, opijena mirisom noći i zvukovima kišnih kapi, zakoračila je u maglu i noć, tu noć koja ima svoju moć i u kojoj se rađaju samo ovakvi stihovi, koje sad čitam.
Iz tih mračnih trenutaka, dok tama guta svjetlost na obzoru, osjećam se kao da sam zalutala u magli, izgubila se u toj pregršti poezije, koju nam autorica daje na dar i znam, samo kroz šapat lišća mogu čuti njeno srce, dok je posvećivala ovu knjigu svojoj mami.
Prepoznatljivo nepoznata, u valovima emotivnih naboja, ta poetska struktura me privlači toliko, da se ne moram pitati – što je pjesnik htio reći, već se pitam: otkud ti ta tajna, kojom pleteš ovakve maštovite uzorke rasplićući ih kao zlatnu mrežu, dobivajući moje srce zauvijek u svojoj poeziji?
Iz tog trenutka, kad sam se zaljubila u poeziju Mirjane Pejak-Peki, znala sam, da ću dobiti radost i veliku čast napisati svoj doživljaj pročitane knjige i da ću pozvati svijet, da zatvorenim očima potone u tu duhovnost i osjeti svu ljepotu izrečenog, kojeg nam daruje Mirjana.
Mirjana i dalje ostaje budnog in-spiro momenta, zaustavljajući se tek da okrene drugi list i nastavi dalje koračati tim prirodnim putem poetskog izraza, sa kojim se rodila i kojeg je posvetila najdražoj osobi – svojoj mami.
Ostavljam tu njenu tajnu zatvorenom, jer tajna mora ostati baš takva – tajna… da bi se iz te tajne i dalje rađali ovakvi poetski biseri i da bismo mi, čitatelji – opet doživjeli te jedinstvene trenutke susreta sa poezijom Mirjane Pejak-Peki.
Jadranka Varga
PRVIJENAC A TAKO VELIK…
Poprilično me iznenadilo kada mi je PEKI (Pejak Mirjana) poslala cijelu svoju zbirku «ZRNA SLOVA MOJE MAJKE» da bih o njoj napisao nekoliko riječi. Mnogi autori drugom autoru pošalju samo nekoliko pjesama – kao da se boje otkriti svoje misli ili osjećaje, da ih se ne bi sudilo ili savjetovalo prema obliku tih osjećaja. Meni je ova pošiljka dobro došla jer nisam od onih koji će autora spomenuti uzgred, zato što će više vremena posvetiti svojoj vlastitoj osobi, stvarati recenziju oko znanih izreka ili pak stihova «Velikih Autora», provlačiti neke prastare teorije o pjesništvu, one koje su naučili u školi.
Dakle posvetimo se našoj dragoj Peki!
Već prema prvim stihovima zbirke postavljam si pitanje : «poznajem li Peki? Znam li tko je Peki pjesnikinja, koji su i kakvi njeni osjećaji. Da je Peki posebna osoba, to već znam – čitajući počinjem vjerovati u posebnog pjesnika ili pjesnikinju. Hoće li postati «Veliki Pjesnik» u mojim očima, u mom shvaćanju i vjerovanju u poeziju?
Ako želim istinu – mogu li naći istinu? Moram dokučiti istinu! Ali, tko sam ja, da moje mišljenje bude mjerodavno? Morat ćete prihvatiti sve ovo što napišem kao moje osobno mišljenje ili kao traženje sebe samog u stihovima Mirjane Pejak PEKI. Zato se nadam da će svi oni, kojima će ova zbirka doći u ruke, tražiti sebe u pjesmama koje leže pred njim i neće se zamarati teorijama o poeziji ili pak tražiti zašto Peki ne piše kao Ujević ili Jesnjin ili Lorka. Možda samo zato jer je ona PEKI, svoja… Čudi li vas to?
Meni je samo čudno, recimo, kako pojedini pjesnici jednostavnim riječima mogu potaći pažnju čitatelja, da za to ne trebaju nikakve izmišljotine, ne trebaju čak ni tuđice; ne traže nikakve stilske figure – jednostavno pjevaju osjećaje svojim svakodnevnim riječima. To je prvo što mi je privuklo pažnju u ovoj zbirci, prije nego sam počeo čitati «između redova» - ne bih li počeo otkrivati autora, bolje reći autoricu. Očekuje me pozamašan posao. Zasukao sam rukave!
I već u prvoj pjesmi otkrivam osjećaje koji pripadaju samo rijetkim pjesnicima i zato ih oni jedini mogu ispjevati točno, jasno, nedvojbeno. NESEBIČNO!!!!
...neka mi se oči odmore
na tvom pogledu
još malo
dok sunce ne krene prema zalazu
A kad Peki traži pogled koji odmara «još malo», još koji trenutak, ne govori li to o blagom pogledu svoje majke, kojeg je razumjela, na koji se uvijek mogla osloniti sve do kraja: «dok sunce ne krene prema zalazu». Ogromno, a ipak rečeno tako jednostavno! Da bi skrila svoj jauk a time, možda, utjelovila u nama cijelu sliku – nadovezuje:
samo me pusti da zrna slova
šapću poeziju...
Sve se ovdje čini krhko a toliko snage ima. Hoćemo li reći «ženska poezija» jer mi muškarci kao da nismo u stanju podnijeti niti blag zalazak sunca a niti ljetnu oluju. Imam li pravo?
Kada autorica govori o majci, misli li na sebe, na svoj vlastiti život ? Pjesnikove su misli ponekad nedokučive – ma da mnogi smatraju kako znaju što je i kako je htio reći, čak ga i ispravljaju u njegovim namjerama, njegovom mišljenju «jer to je tako, Lorka bi tako, Ujević ovako a Jesenjin… Oni znaju kako treba pisati! Pjesnik sam, možda zato ne mogu suditi drugom pjesniku, niti mu davati savjete. Čitam ovu zbirku – možda me vrati u djetinjstvo! Kud li samo smjera?
Tražim opipljive dokaze, u sebi, a i protiv sebe, sve ovo me vodi razmišljanju, tjera me da nađem u sebi čovjeka i pjesnika ili dijete koje sam bio. Peki kaže, uzbuđena, možda shrvana tugom, kako ničija duša:
ne poznaje
dubine
samo
tajanstvene obale i luke
odlaske i dolaske...
…
...ne priznajem da boli
ovo malo duše
što vjetar odnosi
Mi, čitaoci, puštamo li našu dušu u nepoznate krajeve, u neku tajanstvenu luku, prati li tamo dolaske i odlaske ili boluje rastanke ili svetkuje ljubav? Imamo li dušu u očima ili srce u rukama? Nježnost? Hoće li nam dušu odnijeti vjetar ili ljubav kao u ovim stihovima:
kada ruke nisu znale
da postoji i nešto više
od slabosti prema tebi....
Ali, Peki, autor, pjesnikinja – tko je ? «Posuta prahom želje i htijenja...» čuva li zauvijek u srcu crnu boju «za sve prošle dane», zna li još uvijek voljeti «nevino sa suzama»? A čini se da ona sve može, pada i uzdiže se, trpi i prkosi.
...danas
kupujem prazninu
jutrom
Ništa nije jednostavno a čini se tako obično, tako sitno, kao da može u šaku stati, skriti se u kapi vode, biti ispisano u vjetru. Sve je tu, na «dohvat ruke». Sreća, da li ona cvate u cvijeću nepokošenih livada, poji li se rosom ranog jutra? Koju to onda prazninu Peki kupuje i kojim jutrom ju plaća? Nemam nikakav odgovor, počinjem iznova «slagati kockice», ne bi li se sve malo svrstalo «u vojsku», izbrojilo «na parove razbroj' s'», da slijedim neku nit. Kad mi se čini da sam uspio u svojoj namjeri, da sve «teče kao bistra voda», slijedi ovo:
I hoće li oči prepoznati lik u okviru…
Sada stvarno ne znam o kome se radi iako stihovi koji slijede mogu potkrijepiti misao da pjesnikinja govori o sebi:
jesam li nestala u letu ptica
što odlaze na jug
a rijetke od njih se vrate...
Nije to pogubno – to je tek potraga za samim sobom jer «jug» je ona topla strana svijeta u kojoj «postoji raj», lete šarolike ptice. Teži li Peki nepoznatoj ljepoti, velikoj ljubavi?
Ne znam, bih li znao reći. Naslućujem samo nemir :
...otputovat ću šutnjom
daleko od svega
i sjećanja:
...čuvam dane prošlosti
u kutijici snova
pored dvije suze zapisane srcem
Eto, Peki, pjesnikinjo, ne ljuti se, vjerojatno nisam ni ja uspio otkriti «tvoju pjesničku dušu». Ipak ne brini, čitatelji će znati ocijeniti kojim putom putuješ, što si im htjela reći jer si im ostavila poruku kako cijeniti tvoju knjigu :
...nosi me u džepu kaputa
pored srca
nosi me svakim korakom
da otjeram
tvoj strah i zebnju
Tvoja knjiga ni u čijem džepu neće biti teška! Sretno ti, prijateljice!
U Toulouse-u, 24.05.2014.
Zlatko MARTINKO, književnik
bglavac
irida
edin.kecanovic
