Ohhh, prožima me MORE-LJUBAV, kao inspiracija, prvo za sam život, a drugo, kao tema i motiv (ali ne u bukvalno pejsažnom smislu), već svojom pravom magijom opajanja, onim opajanjem koje je veoma teško ili neopisivo, a ispunjava grudi do bola, jecaja, pa i krika. Da, istina je prava, osjetih to bezbroj puta, a onaj (da ga tako grubo nazovem) sublimat, ili eliksir pokušah pretakat kroz boju i oblik u nešto materijalizirano, u crtež, u sliku. Majstor, ako je uspio ovladati temom, zna dobro dali je postigao željeni rezultat ili ne. Znajte sigurno, trečeg ili polovičnog nema, samo uspješno, ono koje opet zraći onom energijom koju je stvaralac uspio pretočiti snagom svog talenta. Uz more, za mene dodatnu vrijednost i specifikum imaju otoci, koje to isto more obgrljuje, kao majka svoje čedo. Jedan od tih meni dragih ostaje (trajna i čudna veza) Rab. E, tu sada dolazi do jedne nove poetsko-slikarske poveznice, a to je kroz briljantan putopis minijatura Matka Peića "Ljubav na putu", od Drave do Jadrana, iz 1984.godine. Rezultat je gornja slika.

 --  Zdravo RAB! Vidim tvoje zlatne kuće kroz djevojke koje mi mašu dugački "zbogom". Dignuo si se iz vode strastveno, kao što su se dizali gradovi na rumenim pompejanskim slikarijama, slikani davnim rukama, koje su bolje poznavale ljepotu djevojaka nego perspektivu.

    Gledao sam čas vodu, čas djevojke sve dok se ne pojaviše stijene Raba. Buknule su plamenom. Odjednom! Sa svim cvijećem, sa svim crkvama zakićene. Kamen se je pretvarao u cvijeće. Upravo se činilo da voda ili neka tajna u vodi (možda nimfa) rastvara rubove jedne ogromne vaze. I da slobodno cvijeće sada, poput rakete pršti i pluta uzljuljanom vodom. U rano jutro Rab je zbilja, vaza cvijeća, onog najrumenijeg. Zora je rasla. Djevojke su rumenile ružem usne. --

    P.S.  Ovo je ommage mojem dragom profesoru pov.lik.umjetnosti

           Matku Peiću, kod kojeg sam diplomirao na ALU, nakon povratka iz Pariza. Znao bi nam reći;

-- Manet et manebit, zapišite i krokirajte to odmah u mali bločić i ja tako radim.--