Povratak u tijelo

Ne mogu govoriti za druge ljude, ali ako postoji išta teško za moju Dušu, onda je to boravak u tijelu, a svjesni povratak u njega graničio je s užasom. Barem sam se ja tako osjećala u onom trenu prije „povratka“. Od tada s povremenim prisjećanjem na savršenu i za sada izgubljenu ljubav kročim ovim, u mojoj svijesti, više negostoljubivim nego gostoljubivim planetom. Koji su to poslovi koje ovdje trebam obaviti? Ne znam jesu li vrijedni onog bola i patnje koju sam proživjela s povratkom u tijelo. Nemam osjećaj da sam do sada ičim značajnije pridonijela da se nešto promijeni u svijetu ili svijesti ljudi oko sebe. Ostvarila sebe jesam, ali toliko je još ljudi, ili njihovih Duša, koji plutaju u moru ovog života i koji tek u snovima mogu dotaknuti ovaj mir koju sam ja na javi ostvarila. Zahvaljujem se svima koji su sudjelovali u tom dijelu mog životnog puta, poznatima i nepoznatima, vidljivima i nevidljivima, a nadasve Svevišnjem stvoritelju, ocu našem.

Sada, kad sam nakon toliko godina napokon ispričala, napisala ovu priču, pitam se zašto sam je uopće tajila od javnosti četrdeset i pet godina. Jedan od odgovora je što sam svojoj majci obećala da to više nikada neću spominjati…

Odmah po povratku u svoje zemaljsko tijelo i sedmodnevnom oporavku počela sam pričati svojoj majci što sam doživjela na tom neobičnom putovanju. Cijelu bilježnicu sam ispisala imenom Krsna. Krsna, Krsna – ponavljalo se unedogled. Još dugo sam se prisjećala Boga i veličanstvenog osjećaja u sebi, i teško mi je bilo ne povjeriti se najboljim prijateljicama. Zašto sam ga kasnije „zaboravila“ i učinila mnoge bedastoće kroz život (nekih bih se doista mogla posramiti), ne znam. No znam jednu sigurnu istinu: obećanje dano majci i njen očiti strah da neću biti prihvaćena u svojoj okolini i da će me ljudi čudno gledati, dva su razloga. Bila.

Danas imam dovoljno snage stajati iza svoje istine. Ma kako me ti, dragi čitatelju, ocijenio, potpuno mi je svejedno. Ova priča istina je koja se dogodila mojoj Duši. Kakve sve biserne istine tisuće ljudi nose u svojoj Duši, ali o svojim spoznajama šute? Zbog koga? Zbog čega? Zbog straha da ih drugi neće shvatiti i prihvatiti?  Dok god se snagom istine ne oslobode tajne Duše, ma kakve one bile, ne mogu se otvoriti kanali slobodi Duha. Ja sam svoju Dušu oslobodila i njene tajne podijelila s Vama, dajući mogućnost Duhu da se, oslobođen, očituje.

Hvala Vam što ste svoje vrijeme podijelili sa mnom i s mojom Dušom. Danas razumijem sve one ljude koji vjeruju i one koji ne vjeruju u Boga. U svom viđenju i povremenom prisjećanju, mnogo puta porekla sam svojim življenjem Božje očitovanje. Kako da u Boga vjeruju i svojim postupcima ne griješe oni ljudi koji o ovakvim spoznajama ne znaju ništa, kada sam ja, sa svim ovim proživljenim spoznajama, toliko griješila? Osvještavanje kroz samorazvoj pomoglo mi je da se vratim na put istine koju u svojoj osobnosti više ne mogu poricati. Žao mi je što sam to do sada činila. Kako bi moj ili Vaš život izgledao da je slobodan, bez tajni? Tajne su te koje nas drže u zarobljeništvu i osjećaju nepotrebne krivnje u njihovom sudjelovanju. Je li ova priča moj konačni odgovor na pitanje otkud dolazim? Je li to neka poveznica moje svijesti koja će me osloboditi krivnje zbog dosadašnjeg duhovnog neznanja u zemaljskoj zajednici? Na to pitanje još nemam odgovor. Nadam se da ću ga jednog dana dobiti.

http://angelija.blog.hr/