POSLJEDNJI ZID SNA

Tako se opeta zove  zbirka poezije koja mi je  jutros uz knjigu naše Biby takoder pristigla na  adresu u Adelaideu a koja je potpisana samo sa imenom Sandi. Trebalo bi pojasniti da je u oba slučaja riječ o osobama koje su bliski prijatelji i između kojih vlada ljubav  pa  su obe knjige nastale na neki način iz potrebe da oba ova autora   saberu svoje najintimnije filozofsko blago koje je trebalo biti prijateljskim poklonima a nikako dostupna  široj javnosti. Zato na primjer u ovoj zbirci poezije nema niti brojeva stranica , niti predgovora niti pogovora, niti imena autora mada je riječ o jako lijepoj kolekciji od 72 pjesme  koja svakako može pobuditi zanimanje  literarne kritike. Prema Bibynoj metafori to su zapravo komadići razdrobljena zrcala koja su ponovo stopljena u cjelinu na način da su oboje postali jedno u drugome. To su dakle  dva srca od stakla!!! Dakle  riječ je o ljubavnoj poeziji  i sve se pjesme odnose na isti predmet- ljubav prema ženi.  I ta je ljubav vječna  kao što i autor piše: ''vječnost, u mojim pogledima, uvijek si tu...u mojem dahu, postojiš bez traga''. Dok se ta žene pita : ''Jesmo li...'' (Biby, Moje ispričane priče str.107) Te godine provedene sa njim  sastojale su se od Bibynog obožavanja  njega i njegovog ludila za njom, od bezbroj stvari  koje su radili zajedno a bile  su sve  dragocjene i svete  i vremena između njih  koje su morali provesti  odvojeni. Postali su ovisni jedno o drugome. Tjelesno, emocionalno, duhovno. Njemu se to sviđalo a nju je gušilo i više ju je davila njegova ovisnost o njoj, nego njena o njemu. Znala je to po njegovoj preosjetljivosti, o ranjivosti koju nije pokazivao nikom drugom. Znala je kada su mu oči blistale od radosti  a kada od tuge  i onda kada se trudio da bude raspoložen  ili ozbiljno neemotivno profesionalan  jer je upravo na poslu  gdje nema mjesta za svoje osobne krize. Znali su sve jedno o drugome  i osjećali su se stopljeni u Jedno: ''Naše dvije kapi, na zidovima istina  nalazi se moja kap, u mojoj se kapi nalazi moja duša, tvoja je duša u kapi, do kapi duše moje, na zidovima istina, dvije su se kapi stopile u život.'' Međutim tu se postavlja problem individualne slobode koju u dobroj mjeri treba shvatiti usamljenošću. Jer sloboda je svagda usamljena. I mi živimo  u jednom rascjepu totalnoga jedinstva sa Bogom na način da smo postali jedno tijelo i  osobne slobode koja nam omogućuje da budemo stopljeni sami sa sobom , sa vlastitim duhom, da je taj duh pri sebi, stopljen u jedno Jedinstvo subjekta koji vlada samim sobom i svim svojim manifestacijama. A to je iznimno teško. Ljubav je sa druge strane upravo pokušaj da oboje podnesu tu težinu svakodnevnoga življenja i bitisanja u svijetu koji je uglavnom neprijateljski usmjeren prema nama, da se taj svijet lakse podnese, da se ublaži patnja i bol. Odatle toliko zaklinjanje na ljubav.Naizgled je čitava ova  zbirka  i refleksivna ali postoji nekoliko zapisa koji su prožeti dubokom suptilnom erotikom da nam se čini da je Nietzscke u pravu kada kaže da je u tijelu više umnosti nego u svim našim umjetnostima. Jedan takav zapis izgleda ovako: ''Sjecam se kada sam ulazio u tebe, svojih prvih pokušaja, svakog prvog volim te, tebi.. i postao tvoj Tiumeni......'' Međutim to jedinstvo nije samo tjelesno da tako kažem, ono je takoder i  duhovne naravi i autor pise u pjesmi pod imenom Jedno: '' Sve  sam ti uzeo i sve dao, i ti meni sve si dala, tvoj dah, pogled, sebe, ja tebi kao i ti meni, moje su misli tvoje  kao i tvoje misli što su moje.......'' Ima dakle mnogo zajedničkoga sa filozofijom Martina Bubera i dobro  je da smo u ovome vremenu totalnoga nihilizma prožeti Buberovim egzistencijalizmom i  vjerom u čitav sklop božanskoga stvaranja i božanske prisutnosti u djelima čovjeka.

I konačno bih rekao par istina o obe ove knjige. Obe su knjige dragocjeni literani doprinos suvremenoj  hrvatskoj literaturi, obe su knjige skrivene od pogleda večine zainteresiranih subjekata pa se po svemu  čini da bi trebala uslijediti jedna  redakcija  teksta koji bi svakako trebao biti  dostupan širokom krugu hrvatskih čitatelja i konačno riječ je o knjigama hrvatskih migranata koji  žive i stvaraju izvan matice domovine pa bi svakako trebalo posvetiti posebnu pažnju ovim činjenicama  i uklopiti spomenute knjige u maticu literarnih zbivanja u domovini i na taj način premostiti jazove između domovinske i iseljene Hrvatske . Bez obzira kako te stvari stajale ja ne mogu a da ne spomenem istinu da sam gledajući knjige plakao o njihove ljepote.

Zlatan gavrilović kovač