...Nakon prohladne šetnje po tvom gradu ,onako stisnuti jedno uz drugo,ušuljali smo se u toplinu,u toplinu male sobe...Kako je samo mirisala na tebe,na tvoj parfem koji je sada već bio posvuda u svim mojim osjetilima...

...Na samom ulazu sobe,uzimaš mi kaput i ja osijećam tvoj dah na mojoj kosi i shvaćam u tom trenutku da će većeras nestati sav moj svijet i da ću većeras biti samoo tvoja...

...Donosiš mi čašu slatkog vina i promatraš svaki moj pokret.Promatraš me ,a ja u tvojim očima vidim svoje i u toj savršenoj tišini...šutnjom razgovaramo.

...Tijelo mi drhti od želje za tvojom blizinom,tvojim rukama i ...ti to znaš.Sve bliže mi prilaziš ,a srcu postaje tijesno u grudima...Prislanjaš glavu na moje grudi ...Želiš ga čuti...Želiš čuti kako kuca...kako kuca za tebe.Ljubiš ga ...Ljubiš mi srce ,a niz moje lice u tom trenu spusti se suza...Nije mogla izdržati...Spustila se od ljepote tvojih poljubaca,od ljepote tvojih dodira...

...Sve je kao san...Ti...Ja...Tvoji poljupci...

...Bože!!!Tvoja li sam stvarno???

...Nisam znala da imam toliko toga lijepoga na sebi,toliko sitnica koje si poljubio...koje si oživio.I ...dok postajemo jedno...nestaje sve drugo,nestaje i vrijeme...

...U tom bezvremenskom trenutku postojimo samo mi,a moje traženje sebe nestaje...Nestaje jer sve što trebam je tu...

...I dok se u sobu ponovo vraća tišna,tvoje usne se još ne odvajaju od mojih i moje ruke su još zarobljene tvojima.Ali,polako iz ovog budnog sna ,tonem u onaj drugi ...san.Tonem i kao da nestajem...nema me...i nije mi važno što me nema...

...Ostajemo tako u tom bezvremenu do prvog jutarnjeg svjetla,koje se poput treptajućeg svijetionika probija kroz prozor i budi nas...Tu si...Još uvijek me čvrsto držiš uz sebe,a onaj parfem koji je sinoć bio posvuda po tebi,sada pripada meni...

...Gledam te uz to treptajuće svjetlo i tada poželim ostati...Ljubim ti usne,gledam te i..ne, ne mogu otići...Ostat ću...ostat ću još samo malo ,još samo malo ...a poslije..."o tom ću misliti sutra"