Pojedinac u obitelji

Zašto nam se u ovolikoj mjeri obitelji raspadaju? Je li to nedostatak ljubavi u samoj obitelji ili je to kolektivni nedostatak ljubavi u društvu? Odgovori na ova pitanja se nalaze u osobnom sustvaranju postojećeg međuodnosa supružnika i njihove djece. Odgovornost svakog sudionika u braku je put održavanja sklada u bračnom međuodnosu, a tim činom usklađuje se i društveni međuodnos. Na koji način bi društvo moglo dati svoj doprinos da bračni odnosi bolje uspiju, o tome sam već govorila.

 

 Poruka pojedincu u društvu

 

Ta ljepote od svijeta ovoga,

kad na svijetu nemaš ničeg svoga…

Ono „svoga“ iluziju stvara,

ovaj svijet u ropstvo pretvara.

Misliš ovo il' je ono tvoje,

ali nisu, nažalost, oboje.

Na svijetu nemaš ničeg svoga,

sve je ovdje od samoga Boga.

Dano ti je sa svrhom nekakvom,

To razumjet' nije uvijek lako…

 

Možda bi ovi stihovi pojedincu u obitelji i društvu mogli olakšati put da lakše korača svijetom i kapitalom u njemu. Kapital se uvijek iznova pretače i iluzorno stvara uvjerenje o imanju i nemanju. Tek nekoliko poglavlja unatrag tvrdila sam kako mi, građani suvremene Hrvatske nemamo dovoljno za bitne potrebe poput zdravstva, samoobrazovanja i sl. Stojim iza tih riječi, no reći ću i nešto što je naizgled potpuna suprotnost: iluzija je da nemamo. To jednostavno nije istina. Većina ljudi ima krov nad glavom, štednjak, krevet i dostatne potrepštine za preživljavanje. Paradoks: imamo, a nemamo ipak djeluje i mi svakodnevno živimo obje ove suprotnosti.  Kakva to iluzija stvara ljudsku svijest po kojoj ona uvijek, bez obzira na imanje, ostaje gladna? Tvrdit ćete da ima onih koji nemaju i onih koji ne znaju „što će s onim što imaju“. To je točno. Ali mnogo više ima onih koji imaju i više nego što im stvarno treba, pa se svejedno žale da nemaju, stvarajući takvim uvjerenjem nesklad između siromaštva i bogatstva. Donedavno sam i sama bila među njima. Što znači biti siromašan ili bogat? Imati puno stvari? Koliko je dovoljno da nestane psihološke gladi? Bojim se da s postojećim stanjem svijesti nema granice – uvijek je malo jer uvijek postoji više. Pravo je pitanje zapravo: Koliko mi stvari, matrijalnog, treba za normalan život? A kad to dobijem, što je to što mi i dalje nedostaje, pa nastavljam, manje ili više nesvjesno, gomilati nove, često nepotrebne, stvari? Jeste li ikad u svojoj okolini upoznali čovjeka koji ima manje od vas, a zadovoljniji je, recimo bar tri puta? Jeste li se ikad zapitali kako mu to uspijeva, glumi li samo zadovoljstvo ili ima neku osobnu „tajnu“? Svakakvi su odgovori mogući, no kod onih iskreno zadovoljnih ili bar od većine zadovoljnijih ljudi „tajna“ se krije u drugačijem načinu razmišljanja. Tu smo stigli do prastare mudre doskočice o tomu je li čaša napola prazna ili napola puna. Svijest o imanju i nemanju ono je što čovjeka čini sretnijim ili manje sretnim u jednakoj objektivnoj materijalnoj situaciji. Pa kako se to u današnja vremena stvara opći, rekla bih masovni stav da se nema? Jesmo li svi mi zaraženi nekim nepoznatim mentalnim virusom? Hoćemo li malo o tome razmisliti? Možda bude i zabavno, a zasigurno ćemo barem nečega biti svjesniji i vi ja…

Na prvom mjestu, zbog viška proizvoda i njegove ponude stvara se pogrešan osjećaj da nešto trebamo, a to ne možemo kupiti. A da li nam to što se nudi stvarno treba? Otkud nam navika da se žalimo? Što ako je to propaganda onih koji imaju višak proizvoda, pa nas „kukanjem“ preko medija danonoćno uvjeravaju kako to nešto što su oni proizveli naprosto moramo imati. A onda mi u nemogućnosti realne konzumacije svakog od tog neprekidnog niza ponuđenih proizvoda, često bez ikakvih kriterija, počnemo omalovažavati sami sebe jer nemamo novca za kupnju onoga što nam u biti najčešće i ne treba? Potpuno se slažem, dakle, da čovjek u društvu u kojem živi treba imati posao koji donosi dostatne prihode za normalan život. Nedostatak posla i njegova potplaćenost (koja je kod nas, nažalost, postojeća konstanta) ne bi trebali postojati i stvarati nesigurnost svakodnevice i strepnju za budućnost. Međutim, i mi bismo trebali svakodnevno preispitati svoje potrebe i razmisliti kod svake koliko je ona realno bitna za bolji život, a koliko se eventualno radi o umjetno stvorenoj „propagandnoj“ potrebi. Pri tom, naravno, nikad nije loše razmisliti i o mogućnostima za dodatne prihode. Odgovore na ova pitanja lako ćemo dobiti ako vidimo što imamo i kako s onim aktivnostima i kreativnostima koje znamo možemo upotpuniti postojeći budžet. Zašto nemamo moć da vidimo koliko smo doista bogati i moć da živimo u svekolikom blagostanju? Razumijem one ljude koji su u životu uistinu bili gladni, bosi i goli, ali ne i one koji ni ne znaju što znači biti gladan, bos i gol. Bogatstvo našeg društva je neizmjerno. Za to bogatstvo bore se velike sile i razne svjetske korporacije, a mi, koji smo bogataši, to ne vidimo. U Hrvatskoj ljudi ne bi mogli biti gladni niti kada bi htjeli, a kada bi njezini imućniji građani koji imaju kapital bez straha ta sredstva mogli povući iz stranih banaka i položiti ga u Hrvatske banke ili čak njime pokrenuti nove firme, gdje bi nam bio kraj? Gdje bi u tom slučaju bio kraj svekolikom obilju? Naša privreda bi procvjetala, a pozitivnost bi krenula u sve širem krugu. Za to, naravno, treba promijeniti postojeću klimu zakonskih propisa, ali i korupcije…

„Nemoj gledati druge, gledaj sebe i spoznat ćeš najveće istine o samome sebi, a tek tada o drugome i ne dozvoli da put istine bude tvoje trnje koje zaslužuješ.“

Prijatelj mi je dao ovu  mudru misao koju je on dobio od svoga duhovnog učitelja. Taj mi je čovjek svojom sviješću najviše pomogao na putu osvještavanja. Hvala Ti, Ante... Misao mi je pomogla iako se na početku svoga puta u svjesnost nisam s njom baš slagala. Osobito s onim dijelom, kada je trnje u pitanju. U to vrijeme, obuzeta samosažaljenjem, gledala sam samo one ljude koji su me u životu povrijedili. Hvala svim ljudima, poznatima i nepoznatima, prijateljima i učiteljima koji su mi dali do znanja koliko su bogati u svojoj intelektualnoj i kreativnoj  nesebičnosti, i time i mene učinili bogatijom na mnogim područjima ljudskih međuodnosa sustvaranja u znanju i kreativnosti. Oni su me potaknuli da ostvarim svoje nedosanjane snove. Hvala im, od sveg srca!

Danas kada budna gledam svijet, iščekujem veličanstveno buđenje pozitivne strane njegove osobnosti. Kada bude na djelu ljudska i svjetska čovječnost, kakav će to zamah biti našem životu i svekolikom obilju u njemu! To je put prema kojem svi ubrzano koračamo i na kojem će svaka ljudska Duša zablistati osjećajem sreće.