Quodvoldeus u Dublinu

   "Quodvoldeuuuuuuuus! Quodvoldeuuuuuuuus!" Dozivao sam svog prijatelja kada sam se ponovo našao na prostranom travnjaku ispred hramske zgrade. Tek kada sam bio nadomak plutajuće platforme za vezanje čamaca, sa svoje desne strane primijetio sam kako se savija trava pod njegovim nevidljivim koracima.
   "Hej, gdje si Quod?"
   "Evo me; tu sam!"
   "Drago mi je što te vidim; hoću reći, što te čujem." Bio sam nestrpljiv da čujem njegovu verziju priče, pa sam sjeo na drvenu platformu lagano klateći nogama iznad površine jezera. Bila je to idilična prigoda. Sunce je bilo na svojoj silaznoj putanji, ali još uvijek prilično visoko. Površina jezera bila je mirna kao ulje, a iz neposredne blizine dopirali su glasovi barskih ptica.
   "Quod, koliko ti imaš godina?"
   "Dvjesto sedamnaest."
   "Čudan si ti svat. Imaš dvjesto sedamnaest godina, a ponašaš se kao neki klinac." Vragolastim smiješkom sam pogledavao u smjeru odakle je dopirao Quodvoldeusov glas.
   "Ahaaaaa! Čuo si o nestanku teglice s medom?" Samo sam smiješkom i klimanjem glave potvrdio njegovu izjavu.
   "Uh, kada si ti otišao, ja sam ostao na hodniku, a ona velika žena je počela vaditi neke teglice iz kutije i stavljati ih na stol. Pročitao sam da je u njima med. Baš me zanimalo je li tako dobar kao onaj naš iz Fenore. Htio sam samo probati. Nije mi bila namjera da ukradem. Ali, taman kada sam skinuo poklopac i stavio prst u usta, primijetio sam kako se ona vratila i stajala je iza mene. Ostatak vjerojatno znaš, zar ne?"
   "He, he... Znam. Gledaj da ubuduće ne upadneš u takvo iskušenje. Evo, donio sam ti kutijicu sa slatkišima. Smaži to, pa idemo u Dublin."
   "Samo da znaš; tu teglicu s medom nisam ukrao. Doduše, nisam je odmah vratio na stol jer sam bio uplašen njenom iznenednom pojavom. Ostavio sam je ispod drvene klupe na verandi, što će ona vjerojatno primijetiti kasnije."
   Bilo je oko 18 h kada smo stigli natrag do auta. Kada sam upalio mobitel koji sam zaboravio u spremniku ispred suvozačkog mjesta – pokazivao je dvadesetak propuštenih poziva i otprilike isto toliko primljenih poruka. Dvije su bile od mojih roditelja iz Hrvatske. Prije negoli smo krenuli u Dublin, poslao sam im poruku da sam dobro i ispričao se zbog dugog nejavljanja.
   "Quod, kako si doživio svoj posjet Hare Krišna otoku?", upitao sam s velikom radoznalošću.
   "Oh, izvrsno! Osjetio sam neku neobično pozitivnu energiju."
   "To je zbog toga što ovdje žive duhovne osobe koje imaju razvijene mnoge božanske odlike. Na žalost, takvih osoba u Lobhadomhanu ima jako malo. Kada stignemo u Dublin, bit će ti jasno o čemu govorim, ali, ne boj se. Uz mene ti se ništa loše neće dogoditi. Pa ipak, siguran sam da ćeš sa sobom u Fenoru ponijeti mnoštvo iskustava o kojima bi i ti mogao napisati knjigu."
   "Hm, o tome još moram razmisliti", odgovori on.
Pomislio sam kako bi se ta knjiga mogla nazvati 'Užasi bezumlja', ali nisam ništa rekao Quodvoldeusu kako ga ne bih uplašio.
   Dok smo se vozili prema Dublinu, Quodvoldeus je uglavnom spavao. Probudio se tek desetak minuta prije ulaska u naselje Clonee gdje sam živio.
   "Hej, odspavao si skoro sat i pol vremena. Mora da si bio umoran."
   "Bio sam. Ovdje u Lobhadomhanu, mi Leprechauni brže gubimo energiju, jer je vaš svijet sazdan od mnogo grublje materije."
   "Da nisam bio kod vas u Fenori, ne bih znao o čemu govoriš."
   Kuća u kojoj sam stanovao na adresi Ravenswood Rise br. 6, pripadala je mojem prijatelju kojemu sam plaćao tek simboličnu najamninu. Dijelio sam je još sa dvojicom vaišnava koji su za vrijeme Quodvoldeusovog gostovanja bili u Poljskoj posjetiti svoje roditelje. Imao sam svoju malu, ali ugodnu sobicu na prvom katu. Njega sam smjestio u sobi do kupaone, koja je obično bila namijenjena za goste. Te večeri se nije dogodilo ništa značajno osim što je Quodvoldeus čitao Bhagavad-gitu dok sam ja zapisivao svoje misli i dojmove nastale iz nedavnih događaja.
   Narednog jutra me budilica probudila u 4.30 h. Kroz otvorena vrata sam vidio kako je Quodvoldeus još uvijek bio u carstvu snova, ili tko zna gdje. Probudio se tek oko 7.30 h, što mi je odgovaralo jer sam uspio u međuvremenu obaviti svoje duhovne obaveze.
   "Znam da možda previše tražim, ali imaš li kojim slučajem neku čistu odjeću moje veličine?", svojim pitanjem me iznenadio Quodvoldeus dok sam zapisivao listu stvari koje trebam obaviti u gradu.
   "Aha! Nisi bio spreman za dodatnu avanturu u Lobhadomhanu. Pa da vidiš, čak i imam nešto što bi ti moglo poslužiti. Ovdje je ranije živjela jedna obitelj s dvoje djece, pa im je ostala jedna kutija s dječjom odjećom. Slobodno se posluži, eno je u ormaru do prozora. Siguran sam da ćeš naći nešto prikladno." Ostavio sam ga da prebire po kutiji s odjećom dok sam nastavio pisati popis. Desetak minuta kasnije skoro sam se srušio sa stolice od smijeha kada je Quodvoldeus ušao u moju sobu. Imao je na sebi ružičastu 'Hello Kitty' majicu s dugim rukavima i donji dio svjetlo zelene trenerke s grbom nogometnog kluba 'Celtic'. Na nogama je imao ljubičaste čarape na kojima je s gornje strane pisalo 'Kiss me' (Poljubi me). Pored svega toga, na glavi je i dalje imao svoj čarobnjačko-druidski tamno zeleni šešir koji je podsjećao na šešire kakve nose vještice.       
   Budući da je moj smijeh bio 'zarazan', i Quodvoldeus se počeo toliko smijati da su mu navirale suze na oči; pogotovo kada sam ga doveo do ogledala u hodniku. Trebalo nam je nekoliko minuta da se primirimo od smijeha.
   "Quod, izgledaš k'o klaun. Srećom što možeš postati nevidljiv, inače bi bio na prvim stranicama sutrašnjih novina." Ništa nije odgovorio, ali se i dalje smijuljio. Ali sam zato ja ponovo prasnuo u smijeh kada sam ga zamislio onako bradatog da nosi čipkaste dječje gaćice sa crvenim cvjetićima.
   "Evo ga opet", konačno se oglasi Quodvoldeus. "Pa, moram nositi nešto dok ne operem i osušim svoju odjeću." Ovoga puta nisam rekao ništa. Samo sam ga gledao očima vlažnim od smijeha.
   Tijekom doručka, Quodvoldeus se žalio kako je voće i povrće u Lobhadomhanu bez ukusa i kako je vrlo niske energetske vrijednosti.
   "U pravu si. To je zbog toga što prehrambena industrija stavlja otrovne kemikalije na voće, povrće i žitarice kako bi ih zaštitili od nametnika, prisilili zemljište na bolji urod i povećali volumen plodova." Dok sam govorio, Quodvoldeus me u nevjerici gledao razrogačenim očima. Podigao sam kažiprst i obrve te sarkastičnim osmijehom na licu dodao: "I to nije sve! Zamisli, postoje znanstvenici koji mijenjaju genetičke kodove, tj. molekularnu strukturu voća, povrća, žitarica, pa i životinja – kako bi uz što manje troškove stvorili maksimalni profit. Čak modificiraju sjemenje na takav način da može uroditi samo jednom. Na primjer, od modificiranog sjemena rajčice nikne biljka rajčice koja urodi plodovima. Ali, sjeme u tim plodovima je jalovo jer ne može uroditi plodovima rajčica u narednoj sezoni."
   Bio sam spreman reći još toga, ali nisam mogao nastaviti kada sam vidio Quodvoldeusa kako je odložio povrće koje je polako žvakao i s izrazom zaprepaštenja, otvorenih usta gledao u mene. Čekao sam njegovu sljedeću reakciju. Trebalo mu je malo vremena da se povrati od šoka, pa me zatim upita: "Ali... zašto to rade?"
   "Zato da bi stvorili monopol nad proizvodnjom hrane. Onaj tko kontrolira hranu, kontrolira i ljude. Shvaćaš? Ljudi će uskoro biti prisiljeni kupovati hranu samo od takvih kompanija."
   "Pa, zašto bi? Zar ne mogu u vrtu sami uzgajati svoju hranu?"
   "Do sada je to još i moguće. Ali, ti demoni koji upravljaju prehrambenom industrijom, polako ali sigurno potkupljuju političare i vlade po cijelom svijetu kako bi uveli tajni zakon koji se zove Codex alimentarius. Taj zakon ima za cilj zabraniti građanima da sami proizvode svoju hranu, jer će u protivnom uslijediti oštre kazne."
   Quodvoldeus je stavio laktove na koljena i sagnuo glavu poduprvši je objema rukama. Nije ništa govorio. Čuo sam ga samo kako šmrca. Plakao je. Ustao sam se od stola, kleknuo kraj njega i zagrljajem ruke nježno ga privio uza sebe. I meni su oči od suza postale vlažne. Bio sam dirnut njegovom suosjećajnošću prema nevinim ljudima. Polako je digao glavu, prebacio svoju lijevu ruku oko mojega vrata i upitao: "Zašto se ljudi ne bore protiv te nepravde?"
   "Prije svega, velika većina ljudi i ne zna da su žrtve takvog besramnog varanja. Javna glasila pod kontrolom potkupljenih političara neprestano govore ljudima kako je upravo takva hrana jedino rješenje za prehranu neprestano rastućeg čovječanstva; kako je zdrava i tako to. Ono malo ljudi koji razmišljaju svojim mozgom i koji su ogorčeni takvom prijevarom, prijetnjama i kaznama bivaju prisiljeni na poslušnost režimu. Osim toga, ostali ljudi im se podsmijehuju i optužuju da izmišljaju nekakve teorije o velikoj uroti protiv čovječanstva. Paradoksalno, ti isti ljudi ne vide kako su već postali žrtve jedne globalne urote protiv čovjeka i njegovih tradicionalnih vrednota."
   Quodvoldeus nije mogao vjerovati svojim ušima. Ništa nije rekao. Pustio sam ga iz zagrljaja i sjeo na svoju stolicu. Nakon kraće stanke, ne gledajući me u oči, tiho je promrmljao: "Kuda sve to vodi?"
   "Pa, govorio sam vam o svojim doživljajima iz budućnosti. Tamo to sve vodi."
  "Vrišabha... želim ići natrag. Ne sviđa mi se u Lobhadomhanu. Uostalom, ovdje nemam što normalno za jesti."
   Molećivo sam ga pogledao u oči rekavši: "Quod, molim te nemoj ići. Treba mi tvoje društvo. Osjećam se kao da sam se vratio iz raja u pakao. Ideš sada sa mnom u grad, pa ćemo kupiti ekološki uzgajano voće i povrće. Ne brini. Još uvijek ga se može nabaviti. Želim ti još malo pokazati Lobhadomhan, pa da i ti možeš napisati knjigu. Jednu za mlade Leprechaune; da im nikada ne padne na pamet doći ovdje."
   Gledali smo se u oči nekoliko trenutaka. U neizvjesnosti sam očekivao njegov odgovor. "Dobro.... ", napokon, uzdahne i reče: "Ali, sutra se vraćam u Fenoru!" Samo sam se nasmiješio i stisnuo mu ruku. Bio sam zahvalan što je zbog našeg prijateljstva žrtvovao udobnosti svog harmoničnog života u prirodi; života lišenog svih prijevara i podlosti svijeta pohlepe.

Na rubu pameti

   Zaustavio sam automobil na parkiralištu ispred 'Blanchardstown Shopping Centra'. Quodvoldeus je do toga trenutka još uvijek bio vidljiv. Bio je obučen u već opisanu dječju odjeću koju je našao u kutiji, a na glavi nije nosio svoj šešir, nego dječju vunenu kapu. Kroz prozore automobila gledao je svijet oko sebe baš kao što bih ja zbunjeno i radoznalo gledao kroz prozore neke podmornice.
   "Quod, sada postani nevidljiv jer idemo pravo u gužvu. Moram platiti neke račune i kupiti nešto namirnica za kuhanje. Molim te  da budeš stalno uz mene." 'Blanchardstown Shopping Centre' bio je (i još uvijek je) veliki trgovački centar s desetak robnih kuća i mnoštvom manjih trgovina. Pravi mali grad pun iluzornog blještavila i raznobojnih reklama koje su bacale svoje nevidljive čari na brojne kupce.
   "Prvo ćemo kupiti za tebe ekološkog voća i povrća tako da možeš nešto grickati dok ja obavljam ostalo", rekao sam Quodvoldeusu dok sam ga držao za ruku iako to drugi nisu mogli vidjeti. Ušli smo u veliku robnu kuću 'Dunnes Stores' i kretali se među redovima polica natrpanih industrijskom hranom. Dok sam u košaricu stavljao listove špinata, s moje desne strane dopirao je dovoljno čujni zvuk grickanja i mljackanja.
   "Quod, jesi li ovdje? Što radiš?"
   "Tu sam. Jedem mrkvu", reče on jedva razgovjetno, jer je govorio punim ustima. Zatim se čulo samo krckanje mrkve i njegovo mljackanje. Bilo mi je smiješno, ali sam od drugih ljudi prikrivao svoj osmijeh.
   "Nemoj to više raditi. Pojedi sada tu mrkvu do kraja. Ako ti se nešto svidi, ti mi reci, a ja ću ti to nabaviti. Međutim, postoji određena procedura. Za svaki artikl se mora platiti na izlazu."
   "Hm, nisam to znao. Kod vas je sve komplicirano."
   "Pa, je li ti mrkva barem bila dobra?"
   "Prihvatljivo. Puno bolja od one ujutro", šapatom mi uzvrati Quodvoldeus.
   "Hajde, probaj ovo grožđe." Dodao sam mu jednu bobu grožđa, koja je nestala pred mojim očima čim ju je Quodvoldeus primio u ruku.
   "Jel' dobro?"
   "Nije loše. Ima velike sjemenke, ali može proći"
   "Dobro, onda kupujemo mrkve, grožđe... i što još?"
   "Može jedna dinja, salata, rajčice i... uh, što je ovo?"
   "To se zove avokado. Odličan je. Kupujem šest komada." Dok smo tako razgovarali, primijetio sam da me čudno pogledava jedan gospodin koji je vjerojatno mislio da razgovaram sam sa sobom. Izvukao mobitel iz džepa i pravio se kao da razgovaram s nekime. Sinula mi je dobra ideja: "Hej, pa ne moram šaputati Quodvoldeusu. Dovoljno je da držim mobitel, a ostali će misliti da je moj sugovornik s druge strane 'žice.'"
   Nakon kupovine smo sjeli na pod u širokom hodniku trgovačkog centra, naslonjeni leđima na izlog neke trgovine koja je tada bila zatvorena. Nismo htjeli sjediti na klupama jer bi tada ljudi mogli čuti kako razgovaram s nekim nevidljivim. Sklonili smo se iz gužve i stali po strani, okrenuti prema prozirnim izlozima 'Dunnes Stores'-a iz kojega smo upravo izašli. Jeli smo grožđe i dokono gledali kupce u trgovini. Quodvoldeus je prvi prekinuo  tišinu.
   "Zašto kupuju tako puno stvari?"
   "Zato jer su uvjereni da im je sve to neophodno. Zapravo, troše novce uglavnom na gluposti koje kasnije bace ili zaborave. A o hrani da ti i ne pričam. Toliko su ovisni o kupovanju da ih uopće ne zanima što trpaju u sebe. Vide reklamu za neki proizvod i misle da je to super." Izvukao sam iz vrećice pastu za zube i pokazao Quodvoldeusu listu sastojaka.
   "Pročitaj ovo," rekoh mu, "i reci mi da li razumiješ nešto od toga."
   Nakon kraće pauze, s moje lijeve strane polušapatom dobijem odgovor: "Ja tu ništa ne razumijem. Što sve to znači?"
   "Ne razumijem ni ja, ali znam da u većini slučajeva ubacuju otrove u ovakve artikle. I ne stavljaju ih samo u higijenske preparate, nego ih stavljaju i u hranu. Na primjer, u pastu za zube ubacuju fluor koji štetno utječe na rad hipotalamusa. To je mala žlijezda u mozgu koja luči supstancu neophodnu za psihički i fizički razvoj osobe. Manipulatori time žele ljude učiniti ravnodušnima, glupima i neosjetljivima na nepravde, kako bi se lakše njima moglo upravljati. Takvi dodaci vodi, hrani, lijekovima, higijenskim preparatima, itd. - specijalno su razvijeni da bi u ljudima stvorili određene stimulacije." Nakon kraće pauze, moj nevidljivi sugovornik prozbori: "Zašto ljudi uopće kupuju te proizvode ako znaju da su u njima otrovi?"
   "Izvrsno pitanje! Prije svega, ogromnu većinu ljudi uopće nije briga što jedu i čime se peru. Jednostavno misle: 'Sve je to za ljude.' Nije niti čudo, jer im se svakodnevno ispire mozak kroz reklame. Danas rijetko tko razmišlja svojim mozgom. Ljudi su povodljivi i lakoumni. Vjeruju znanstvenicima i ne osjećaju potrebu da se bore za neku slobodu jer misle da su slobodni. Ljudi često govore o slobodi, a istovremeno ne razumiju što ona je. Ako ih dovoljno dobro poznaješ, vidjet ćeš da oni u stvari ne žele slobodu. Oni bi u stvari htjeli samo zamijeniti jednu stvar koja im je nametnuta, drugom koja će im naravno, također biti nametnuta. Kao na primjer, kada se u Americi, jednoj dalekoj zemlji, prijave dva kandidata za vođu nacije – obojica su nametnuti izbor. Ljudi mogu birati između sotoniste i mafijaša, koji se naravno, ne reklamiraju javno kao takvi. Tada su ljudi izmanipulirani da izaberu jednog ili drugog. Ali, koji god bude izabran, pobjednici će biti elita koja vlada svijetom i nameće ljudima izbore. Rješenje bi bilo u tome da ljudi bojkotiraju izbore."
   "Slažem se; ali da bi se to dogodilo, ljudi moraju prijeći u stanje više frekvencije", reče Quodvoldeus.
   "Tako je. Ali budući da ljudi neprestano žive u strahu i stalno emitiraju niže vrste emotivnih i misaonih frekvencija, oni ne mogu doći u kontakt sa svojim višim oblikom svijesti, koji po svojoj prirodi funkcionira na višoj frekvenciji. To je ona frekvencija koja se spominje u Bhagavad-giti; duhovna svijest, oslobođena svake iluzije o privremenim istinama."