Povratak u svijet pohlepe

   "Vrišabha, nedostajat ćeš nam, ali ipak smatramo da se moraš vratiti u svijet iz kojega potječeš. Molimo te da nastaviš našu zajedničku misiju i pokušaš urazumiti ljude kako bi izbjegli surovu budućnost. U ime Zbora mudrih, dajem ti sve naše blagoslove. Ovoga puta će Quodvoldeus biti taj koji će te provesti iz jednog svijeta u drugi. Zbogom prijatelju. Vidjet ćemo se opet. Hvala ti na svemu." Tako je govorio Acanus kao posljednji član Zbora mudrih koji mi je stegnutog grla poželio sretan povratak.
   U Saltranovoj kući vladalo je tužno raspoloženje. Iznenada su se vrata naglo otvorila. Utrčala je sva zadihana Poi koja je u školi dobila nešto slobodnog vremena kako bi se mogla pozdraviti sa mnom. Po prvi puta mi je sjela na krilo i tužno me gledala. Onako sićušnu, zagrlio sam je kao neku lutku i privio uza sebe. Saltran i Sinead bili su razdragani do suza.
   Mjesto translokacije bilo je udaljeno otprilike pola kilometra od Saltranove kuće. Na moje pitanje zašto smo morali doći baš na to mjesto da bismo obavili translokaciju, Quodvoldeus je odgovorio: "U Fenori postoji nekoliko mjesta koja su energetski povoljna za tu svrhu. To su mjesta iz kojih izvire energija zemlje."
   Tek što sam sjeo na travu i bio spreman zatvoriti oči, prišao mi je Dirmuid. "Kada nabaviš prijevod teksta s Abadonanovog stupa, pošalji mi mentalnu poruku pa ćemo se naći na starome mjestu. I ne zaboravi ponijeti Bhagavad-gitu, kao što si obećao."
   "Ne brini, održat ću obećanje i nadam se da ćemo se vidjeti uskoro." Zatim mi je prišao Quodvoldeus rekavši kako nije neophodno da mi stavlja povez preko očiju, ali me upozorio da radi osobne sigurnosti nipošto ne otvaram oči, bez obzira što god čuo i osjetio.
   "To ne mogu obećati. Bolje da mi staviš povez", rekao sam. Zadnje što sam vidio u Seandomhanu bila su ožalošćena lica mojih prijatelja. Zavoljeli su me kao što sam i ja zavolio njih. Razmišljao sam o tome kako sam u proteklih tjedan dana doživio krajnosti života u materijalnom svijetu. S jedne strane, crna stvarnost budućnosti i s druge strane Seandomhan koji skoro da izgleda kao vrijeme obilja i sreće iz vedske kulture. Nedostaje im samo istinska duhovnost.
   S početkom vibracije Quodvoldeusovih mantri, moje misli su se gubile u daljini i postajale sve mutnije. Sjećam se samo da ih je zamijenio nekakav nelagodan pritisak u glavi i trnci po tijelu. Ne znam koliko je trajao proces translokacije, ali nisam htio ni pitati.

   "Dobro došao kući, Vrišabha!", reče mi Quodvoldeus tapnuvši me po lijevom ramenu. Nastavio sam sjediti na travi iako je u Lobhadomhanu bilo znatno hladnije usprkos podnevnom Suncu. Samo sam tupo gledao ispred sebe, nesposoban da kažem bilo što pametno. Uputio sam svoj neveseli pogled prema Quodvoldeusu koji se bezuspješno trudio da me oraspoloži.
   "Hajde Vrišabha, nemoj me sada razočarati. Misija je pred tobom. Najgori dio si već odradio pedeset godina u budućnosti." Nježno sam položio svoju ruku na njegovu koja je još uvijek počivala na mojem ramenu. "Sada je vrijeme da napraviš nešto za zadovoljstvo svoga Prabhupada i Krišne", rekao je.
   "U pravu si. Ne trebaš me uvjeravati. Treba mi samo malo vremena da sredim svoje misli. Hej, ne putuju ljudi svaki dan od jednog svijeta u drugi, pa zatim u budućnost i natrag." Nasmiješili smo se obojica i kao po dogovoru namignuli jedan drugome. "A gdje ćeš ti s tom košarom?"
   "Čik pogodi!", vragolasto mi dobaci Quodvoldeus.
   "Aha, ljekovito bilje, zar ne?"
   "Yep!"
   "Quodvoldeus, jesi li ranije bio u Lobhadomhanu?"
   "Da. Puno puta, ali samo da bih prikupljao ljekovito bilje."
   "Jesi li ikada razgovarao s ljudima?"
   "Ne. U par navrata sam ih vidio samo iz daljine. Zašto pitaš?"
   "Pa, ovaj... htio bih da budeš moj gost u Dublinu."
   "Što je to Dublin?"
   "Veliko selo u kojemu živi jako puno ljudi."
   "Što bi ti moje društvo značilo?", upita on izneneđeno.
   "Pomogao bi mi da se lakše naviknem na prelazak u svijet pohlepe i okrutnosti. Konačno, prijatelj si mi. Zar ne?"
   "Hm... ako je tako... onda može. Ali, samo pod uvjetom da u javnosti budem nevidljiv, jer si ne želim navući neku nevolju na vrat." Izmijenili smo osmijehe i zaputili se prema mojem autu. Quodvoldeus se učinio nevidljivim u slučaju da putem sretnemo nekoga. Već dok smo ulazili u selo, moj prijatelj je osjetio nelagodu, pa sam ga kao nekog klinca morao držati za ruku iako ga nitko nije mogao vidjeti (uključujući i mene). Ohrabrivao sam ga da se ničega ne mora bojati, pogotovo zato jer je nevidljiv. Istovremeno sam razmišljao kako ima vrlo dobre razloge za strahovanje jer će emocionalno ispaštati kada vidi i sazna neke istine, baš kao što sam ja patio dok sam bio u budućnosti.
   Šteta što nisam mogao vidjeti Quodvoldeusove izraze lica dok je promatrao ljude i prolazeće automobile. Kako bi ga malo odvratio od osjećaja straha, započeo sam jednu laganu temu.
   "Quodvoldeus, mogu li te skraćeno zvati Quod?" Nakon kraće pauze, on odgovori: "Ha? Što si rekao?"
   "Da li te mogu skraćeno zvati Quod?"
   "Ah... pa, može." Po njegovom odgovoru bilo mi je jasno da je nešto zamišljen.
   "Quod, mogu te razumjeti da si pomalo zbunjen ovime što vidiš. Međutim, ovo je tek uobičajena mirna svakodnevnica. Automobili prolaze ulicama, nekolicina ljudi ulazi i izlazi iz trgovine, grupica klinaca igraju se s loptom, itd. Želim te upozoriti da je život u velikom gradu puno drugačiji u odnosu na relativno mirni život na selu." Quodvoldeus nije ništa komentirao.
   Kada smo ušli u auto, zamolio sam ga da skine svoj neobični šešir i da postane vidljiv. Imao sam jaku potrebu da po izrazima njegovog lica vidim kako doživljava Lobhadomhan. Trebalo nam je 4 km vožnje da stignemo do male luke s već dobro poznatim čamcima. Prije nego što smo izašli iz auta, priopćio sam Quodvoldeusu svoj plan.
   "Prvo ćemo posjetiti Krišnin otok. Moram se javiti svojim prijateljima. Sigurno se već brinu za mene. Imat ćeš priliku vidjeti božanstva Radhe i Krišne o kojima sam vam govorio." Quodvoldeus je šutio, ali sada je je već bio sasvim primiren jer smo bili u prirodi izvan ljudskih naselja.
   "Ovdje osjećam dobru energiju", iznenada je rekao dok smo izlazili iz auta. Dok sam odvezivao čamac, osvrnuo sam se oko sebe da ga upitam kako je podnio vožnju autom, ali ga nigdje nisam mogao vidjeti.
   "Quod, gdje si?", povikao sam pomalo uspaničeno, uplašivši se da nije pobjegao natrag u Seandomhan.
   "He, he... Zašto vičeš? Evo me iza tebe. Samo sam opet nevidljiv."
   "Oh, već sam se uplašio da si otišao. Nego, kako ti se dopala vožnja autom?"
   "Nisam baš impresioniran", odgovori ravnodušni Quodvoldeusov glas.
   "Dobro. Hajde uđimo u čamac, pa da krenemo do otoka. Ti ostani nevidljiv i ne udaljavaj se od mene da ne bi upao u neku nevolju."
   "Yep!"
   Primio sam se vesala već dobro znanog čamca koji se ljuljuškao po valovima jezera Upper Loch Erne. Imao sam neodoljivu želju da vidim svoje prijatelje na otoku. Ali, što im reći kada me pitaju gdje sam bio tjedan dana? "Hm, pa naravno istinu", bljesnulo mi je u umu. Kada smo stigli do otoka, prvo smo naišli na Timothy-ja, Irca nižeg rasta koji je donekle podsjećao na Leprechauna.
   "Hej Vrišabha, pa gdje si ti? Već tjedan dana nije nitko čuo o tebi."
   "Hoćeš da ti upakiram svoj odgovor ili bolje da ti ga izručim direktno?"
   "Naravno, direktno!"
   "Ok. Čuj sada ovo. Bio sam u svijetu Leprechauna koji su me poslali pedeset godina u budućnost i natrag!"
   "Ha, ha... Ovo ne bih izmislio niti u snu. Stvarno si maštovit." Tim mi namigne i produži niz puteljak dobacivši: "Sada sam u žurbi, ali ćeš mi pričati o tome idući puta. Hare Krišna!" Ova razmjena me motivirala da ostalima ne govorim ništa otvoreno. Saznat će kada knjiga bude gotova.
   "Kako ti se učinio Timothy?", upitao sam Quodvoldeusa.
   "Hm, prilično simpatičan primjerak ljudskog bića."
Prije nego što smo kročili na trijem pred glavnim ulazom, dao sam neke upute Quodvoldeusu. "Quod, ti i dalje ostani nevidljiv i ne udaljavaj se od mene." Prvo smo ušli u hramsku prostoriju. Oltar je još uvijek bio otvoren. Ispružen na podu u znak poštovanja, bio sam ispunjen neopisivim zadovoljstvom što sam ponovo u prisustvu Šri-Šri Radha-Govinde. Kada sam se pridigao, gledao sam Ih sklopljenih ruku. Iz Njih je zračila neka energija kakvu do tada još nisam osjetio. Lica su Im bila spokojna i zagonetno nasmiješena, kao da su htjeli da ovu tajnu još neko vrijeme ostavim isključivo za sebe. Osjećao sam Njihovu blagonaklonost i blagoslove da izvršim ostatak misije. Uputio sam Im molitve i osjećaje zahvalnosti.
   "Dragi Šri-Šri Radha-Govinda, hvala Vam što ste me živog i zdravog vratili natrag nakon svih tih neobičnih dogodovština. Budući da se ništa ne događa slučajno, jasno mi je da je sve ovo bilo u skladu s Vašim božanskim planom. Vi imate vrlo odgovornu misiju za mene. Počašćen sam što ste upravo mene izabrali za ispunjenje Vaše želje. Molim Vas, podarite mi inteligenciju kako da savršeno djelujem kao instrument u Vašim rukama i dajte mi vodstvo što trebam učiniti sljedeće."
   Budući da nikoga nije bilo u hramskoj prostoriji, glasno sam se obratio Quodvoldeusu: "Quod, jesi li tu?" S moje lijeve strane čuo sam potvrdni odgovor.
  "Pričao sam vam o Krišni, stvoritelju i gospodaru svih svjetova; Onome koga vi Leprechauni nazivate Dea. Evo Ga ovdje na oltaru s flautom u ruci."
   "Pa, zar Bog svira flautu?", upitao me začuđenim glasom.
   "Itekako! A zašto ne bi mogao? Budući da je On osoba, postoje stvari koje On voli i koje ne voli. On uživa u zvucima svoje flaute koja opčarava umove svih stanovnika duhovnog svijeta."
   "To je lijepo, ali zašto tako ukočeno stoji kao neki kip? Mislim, ako je Bog..." Nedopustivši mu da dovrši svoju misao, odgovorio sam: "Quod, molim te govori malo tiše da nas netko ne bi čuo", rekao sam mu pomalo zabrinuto. "Budući da su osjetila svih nas u materijalnom svijetu, uključujući i vas Leprechaune – nesavršena i ograničena, mi ne možemo opažati čak niti mnoge predmete, procese i pojave ovoga svijeta, a o duhovnom svijetu i duhovnim osobama da i ne govorimo. Boga mogu vidjeti samo oni koji su potpuno lišeni požude, pohlepe, mržnje, zavisti, gnjeva i iluzornog poistovjećivanja s materijalnim tijelom. Povrh toga, takve osobe moraju razviti nesebičnu ljubav prema Njemu, slijedeći propisani duhovni proces."
   "Ali, kako Ga onda ja vidim da stoji ovdje nepomično?"
   "Budući da Krišnu ne možemo vidjeti materijalnim osjetilima, tj. sve dok smo uvjetovani lažnim koncepcijama života, On se dobrovoljno pojavljuje u obliku božanstava napravljenih od mramora, drveta, metala i gline. Takvi oblici se na sanskrtu nazivaju arca-vigraha, što znači 'božanstva'. To nisu idoli, nego su oblici koji se izrađuju po standardima propisanim u Vedama. Također je propisano kako ih se treba obožavati..."
   "Hej, znaš da sam ranije čitao nešto o tome? Sada si me podsjetio." Ovoga puta je Quodvoldeus upao meni u riječ.
   "Stvarno? U kojoj knjizi?"
   "Ne znam. Zaboravio sam naslov. Bilo je to davno."
   "Kako ti uopće govoriš i čitaš engleski ako nikada nisi razgovarao s ljudima, osim sa mnom?"
   "Od rane mladosti sam imao sklonosti prema misticizmu, astronomiji i astrologiji. Kada sam postao mladi druid, zamolio sam prijatelje da mi iz Lobhadomhana donesu neke knjige o okultizmu, metafizici, astronomiji, itd."
   "Pa dobro, ali kako si naučio čitati te knjige?"
   "Ne zaboravi da mi Leprechauni imamo razvijenije psihofizičke sposobnosti nego vi ljudi. Dosta mi je pomogao Diarmuid. Trebalo mi je samo tri dana da se naučim služiti prilično dobrim engleskim jezikom."
   "Hm, vrlo impresivno. A kako..." Nisam uspio dovršiti rečenicu kada su se vrata širom otvorila. Na pragu je stajala Maha-mantra1.
   "Hej, kakvo izneneđenje! Već nekoliko dana nitko ne zna gdje si. Derek je vidio da ti je auto ostao parkiran u Derrylinu", reče ona sva ushićena. "Ovaj... učinilo mi se da netko razgovara ovdje." Poklonio sam se božanstvima i izašao na hodnik gdje je ona stajala. Nisam bio siguran je li Quodvoldeus ostao unutra ili je izašao sa mnom.
   "Dakle, prije nekoliko dana mi se pokvario auto, pa sam ga morao ostaviti u Derrylinu. Čekao sam da dođe na red za popravak. U međuvremenu sam u Donegalu prodavao slike. Mobitel mi je ostao u autu, pa nisam mogao odgovarati na pozive." Dok sam izgovarao ove rečenice, u umu mi se pojavilo lice Theodore koja šuteći prevrće očima na moju novu laž. Zaista, nisam još bio spreman reći istinu. Imao sam potrebu da se prvo sredim emocionalno i mentalno. Uostalom, pretpostavljao sam da će mojim prijateljima ispasti veće iznenađenje kada objavim knjigu o svojim neobičnim pustolovinama.
   "Ah, tako?", spremno mi povjerova Maha-mantra, pa me upita:   
   "Jesi li gladan?"
   "Ne jako, ali bih mogao nešto pojesti."
   "Ok. Onda idi u blagovaonicu. Prasadam je upravo iznešen na stol." U blagovaonici sam zatekao samo  Bali-maharaja2, Maha-mantrinog zaručnika koji je upravo stavljao hranu na svoje tanjure. Budući da je bio iz Moldavije, a engleski mu je bio prilično loš, tijekom jela izmijenili smo tek nekoliko jednostavnih rečenica. Po završetku objedovanja, spremio sam u kutijicu nekoliko vrsta slatkiša za Quodvoldeusa. Tek što sam htio uhvatiti za bravu da izađem, u blagovaonicu uspaničeno utrči Maha-mantra i raširenih očiju počne govoriti: "Hej, vas dvojica; nećete mi vjerovati. Upravo sam spremala teglice s medom u ormarić za prodaju, kada je jedna teglica nestala sa stola, meni na očigled. Jednostavno je isparila." Meni je bilo jasno o čemu se radi, ali sam pogledao u Balija glumeći zbunjenost. On nije ništa rekao. Samo je slegnuo ramenima. Iskoristio sam njegovu zbunjenost kako bi preuzeo inicijativu.
   "Ma, stvarno? Jesi li sigurna da si dobro prebrojala koliko teglica si imala?"
   "Čak i da nisam, svojim očima sam vidjela kako jedna nestaje sa stola. Znaš ono 'sada je vidiš, sada je ne vidiš?' Ima još toga." Vidno uzrujana Maha-mantra nastavi s još većim žarom: "Nakon nekoliko sekundi na stolu se iznenada pojavio samo poklopac." Vidjevši njezin izraz lica, nisam se mogao suzdržati da ne prasnem u smijeh. Što se ona više žestila da me uvjeri u svoju priču, sve više sam se tresao od smijeha koji je prešao i na Balija.
   "Ma, samo se vas dvojica smijte. Ja vam govorim istinu. Slušajte! Odmah nakon što se na stolu pojavio poklopac, vrata su se sama otvorila i čula sam korake kao da je netko izašao." Bali i ja smo se presavinuli od smijeha. Ne znam je li on razumio sve što je ona rekla, ali očigledno da je moj smijeh bio zarazan. Čak se i ona počela smijati, iako ne tako kao nas dvojica. Kada sam malo došao do daha, uspio sam joj reći: "Očigledno da Krišna voli med. Nudiš Mu ga svaki dan na oltaru, i sada kada uzme jednu teglicu, ti si sva u nevjerici." Maha-mantra nije znala što reći. Samo je sa smiješkom na licu gledala u Balija i mene.

Fusnote:

1  To je duhovno ime za osobu koja se inače zove Mary.
2  Muško vaišnavsko duhovno ime.