Željno očekivani sastanak

   Tek što je prošlo 8 h, ustao sam iz kreveta okrijepljen snom te čilo ušao u kupaonu da bih se istuširao po prvi puta u pedeset godina i tri dana. Dolje u kuhinji su me sa već postavljenim stolom čekali Saltran i Sinead. Jutro je bilo kao proljetno. Da veliki hrast pod kojim se nalazila kućica, nije odjenuo svoju smeđu jesensku odjeću, čak sam mogao i pomisliti da je proljeće.
   "Taig nam je rekao da se Quodvoldeus probudio oko 3 h ujutro. Abadonan se probudio jedan sat kasnije. Zatim su se obilno najeli", obavijestio me Saltran.
   "A gdje je Taig?"
   "Sada spava, ali bit će ovdje na vrijeme za početak velikog sastanka." Za vrijeme doručka, Sinead me podsjetila da Poi i Oisin očekuju da ih povedem do jezera. Budući da je jesenska klima u Seandomhanu puno blaža od one koju mi poznajemo, Poi i Oisin su računali na dobru zabavu u jezeru.
   "Nije da ih ne želim voditi, ali da zadovoljim svoju znatiželju – zašto netko od odraslih osoba mora ići s djecom ako kod vas nema nikakvih opasnosti koje bi se mogle očekivati kod nas u Lobhadomhanu?"
   "U pravu si; ali najveća opasnost je u njihovom umu. Baš zato što su djeca, uvijek mogu napraviti neku glupost i dovesti se u nevolju. Zato im ne dozvoljavamo da idu sami dalje od sela. To što su oni izabrali upravo tebe da ih vodiš – to je njihov osobni izbor. Uostalom, oni smatraju da si vrlo zabavan kada pokušavaš napraviti nešto što je iznad tvoje moći, kao u vezi onog plešućeg cvijeća. Već su nam pričali o tome", s vragolastim osmijehom reče mi Saltran te nastavi: "Nemoj im ništa govoriti o putovanju u budućnost. Važi?"
   "Važi. Što da im kažem ako me pitaju gdje sam bio tri dana?"
   "Uh, dobro da si me podsjetio. Još jučer sam ti trebao reći da smo objasnili svima kako si bio gost kod Abadonana i da si s njim i Quodvoldeusom radio na otkrivanju misterija onog stupa."
   "Aha, mala bijela laž", dobacih Saltranu onako od šale. Ali, on je to ozbiljno shvatio, pa se posramio i pocrvenio u licu.
   Desetak minuta kasnije, Poi me držala za desnu ruku, a Oisin za lijevu i tako smo hodali pola sata do meni već poznatog jezera. Oboje su imali mnoga pitanja u vezi života u Lobhadomhanu, ali ja nisam bio raspoložen za razgovor. Bio sam tužan zbog toga što ne mogu Theodori omogućiti izlet do jezera.
   Uz najveće napore, Poi i Oisin me nisu mogli privoljeti da uđem u vodu s njima. Probali su čak da bulje u mene kao ranije u ono cvijeće i da me primoraju da 'otplešem' u jezero; ali ništa. Sjedio sam na travi, tupo zureći u jezero, misleći na Theodoru. Iako je bila prilično daleko, Poi je primijetila da sam tužan, pa se ražalostila zbog mene. Nije se čak niti obrisala ručnikom, nego mi se onako mala podvukla pod lijevu ruku.
   "Vrišabha, zašto si tužan?", upitala me vlažnih očiju. Trebalo mi je malo vremena da se priberem. U međuvremenu je stigao i Oisin koji je bio začuđen i dirnut mojim emocijama iako nije znao o čemu je riječ. Imao sam snažnu potrebu da im ispričam istinu o mojem izletu u budućnost i o Theodori, ali sam odlučio uvažiti odluku Zbora mudrih da to ostane u tajnosti.
   "Znam jednu djevojčicu iz Lobhadomhana koja bi dala sve na svijetu da može sada biti ovdje s nama i kupati se u jezeru. Užasno mi je žao što je ne mogu dovesti." Poi je prevela Oisinu što sam rekao.
   "Pa dobro, odvest ćeš je već na neko jezero kada se vratiš u Lobhadomhan", predloži Oisin uz Poin prijevod.
   "Bojim se da je više nikada neću sresti, a ne znam gdje se sada nalazi", odgovorih i dalje zamišljeno gledajući u jezero ispred sebe.
   "A po čemu je ona tako posebna?", upita Oisin.
   "Po tome što predstavlja svu djecu na svijetu, u svim vremenima, koja nikada nisu osjetila radosti prirodnog djetinjstva, i to sve zbog pohlepnih demona koji manipuliraju svijetom i zbog praznoglavih masa ljudi nalik zombijima, koji su spremni prodati i vlastitu dušu za malo tjelesnog uživanja." Bilo je očigledno da Poi i Oisin nisu očekivali ovakav odgovor, te su izmijenili poglede u stanju totalne zbunjenosti.
   Dok sam prakticirao svoju dnevnu meditaciju, njih dvoje su jurcali uokolo, zbijajući kojekakve nestašluke. Vratili smo se do sela nešto poslije 11 h. Imao sam vremena da se pola sata odmorim prije velikog sastanka. I zaista, petnaestak minuta prije početka sastanka, članovi Zbora mudrih počeli su pristizati u Saltranovu kuću. Posebno mi je zadovoljstvo bilo da se pozdravim s Quodvoldeusom i Abadonanom te im se zahvalim na uloženom trudu u našoj zajedničkoj misiji. Iz njih je izbijala energija i zadovoljstvo zbog uspješno obavljenog posla. A jesam li sam ja uspješno obavio svoj posao, preostalo je da oni procjene nakon mojeg izvještaja.
   Posljednji je stigao Acanus koji me je zagrlio popevši se na stolicu, na očigledno iznenađenje ostalih. Budući da je bio lijepi sunčani dan, posjedali smo na već postavljene panjeve u hladovini ispod velikog hrasta. Svi su gledali u Acanusa da preuzme riječ, ali on je samo gledao u moje oči i pokretom ruke dao znak da počnem s izlaganjem.
   Veliki sastanak, tj. moj izvještaj iz svijeta budućnosti, trajao je skoro tri sata. Govorio sam uglavnom sve vrijeme osim kada bi netko od članova Zbora mudrih imao neko pitanje. U 3-4 navrata morao sam napraviti kratke stanke u svom govoru jer sam bio shrvan raznim emocijama koje su se pojavile kao rezultat mojih ponovnih proživljavanja teških trenutaka vezanih uz druženje s Theodorom. Tijekom svog izvještaja, povremeno sam mogao vidjeti suze u očima mojih slušatelja. Imali su ozbiljna lica. Seamus, Quodvoldeus i Vortipor su većinu vremena tupo gledali u tlo ispred sebe. Po završetku svog govora, pogledom sam prešao preko njihovih lica, ne bih li uočio tko će prvi komentirati sve što sam ispričao. Među njima je vladao muk. Nitko se nije javljao za riječ, ali budući da je Acanus vidio kako očekujem neku reakciju, vidno gušeći neke emocije u sebi, osjetio se dužnim da prvi prozbori.
   "Vrišabha, žao mi je što smo te uvukli u takve okolnosti. Jako cijenimo tvoj napor da ispuniš ono što smo te zamolili. Osobno, nisam niti izdaleka očekivao da će situacija u Lobhadomhanu za pedeset godina biti baš toliko loša. Pa eto, želim ti se od srca zahvaliti na svemu što si do sada učinio za nas, ali te isto tako molim da svoje doživljaje iz budućnosti zabilježiš u obliku knjige, kako bi od svega toga ljudi današnjice mogli izvući neke vrijedne pouke. Ako želiš, ostani još neko vrijeme s nama."
   "Hvala ti Acanuse, ali osjećam da je vrijeme da se vratim u Lobhadomhan. Moji roditelji i prijatelji se već sigurno zabrinuto pitaju gdje sam. Ne znam što da im kažem kao izgovor svoga dugog odsustva... "
   "Reci im istinu. Uostalom, spreman si o tome napisati knjigu", podsjeti me Acanus.
   "Pa, kada nas namjeravaš napustiti?", upita me Diarmuid.
   "Sutra. Ostatak dana želim još provesti u vašem društvu." Nakon te izjave, prešao sam pogledom preko lica svih članova Zbora mudrih. Svi su imali izraz lica koji je govorio kako ih uskoro napušta netko tko im je drag. To je bila moć mojeg iznenadnog prijateljstva s Leprechaunima, a prijateljstvo se ne bira, ono se  jednostavno dogodi kao i ljubav. Ljubav je junaštvo, jer traži žrtve.
   "Reci nam, ima li nešto što mi možemo učiniti za tebe?", upita me Acanus.
   "Ima! Kada dobijem prijevod teksta sa stupa u Abadonanovom dvorištu, želim doći ponovo kod vas. Tom prilikom ću vam donijeti neke knjige na engleskom. Želim da Bhagavad-gitu koju je preveo i komentirao A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada – prevedete na vaš jezik, umnožite je i učinite je dostupnom svim seljanima Fenore."
   "Neka tako bude!", odgovori Acanus. "Ima li još nešto?"
   "Moram razmisliti. O tome ćemo porazgovarati kada dođem sljedeći put." Ubrzo nam je Sinead povratila raspoloženje obilnom gozbom. Te večeri sam odlučio prošetati ulicama, bolje rečeno, puteljcima Fenore tako da se malo bolje upoznam sa seljanima, jer do tada sam jedinu razmjenu s njima imao prigodom šumskog festivala. Taig mi se ponudio kao vodič.


Razgovor sa stanovnicima Fenore

   Iako su znali da boravim u njihovom selu, stanovnici Fenore nisu navikli da se šećem kroz selo. Do tada sam vrijeme provodio uglavnom na rubu sela, družeći se tek s nekolicinom Leprechauna. Moja iznenadna pojava među dobrim i vrijednim Leprechaunima, uzrokovala je da većina njih zastane u onome što su do tada radili i da me uz osmijeh prate pogledom. Za razliku od mojeg prvog pojavljivanja među njima, kada su me neki promatrali podozrivo, ovoga puta su svi imali osmijeh na licu. Valjda su se sjećali svog iskustva sa mnom za vrijeme šumskog festivala. Roditelji više nisu branili djeci da se rastrče oko mene. Desetak djece se uhvatilo za ruke i veselo pjevajući i plešući, počeli su kružiti oko Taiga i mene. On je počeo oponašati njihov ples, što je mene motiviralo da iz šale učinim isto. Ali budući da ne znam plesati, moji pokreti su uzrokovali grohotan smijeh svih prisutnih.
   Taig mi je preveo kako su djeca htjela da sjednem na travu. Usred dječje graje nagnuo sam se prema Taigu s pitanjem: "Kako to da ova djeca ne govore engleski, a Poi govori?"
   "'Dosađivala je Saltranovom ocu sve dok je nije počeo učiti engleski", vragolasto odgovori Taig i namigne mi. Kada smo sjeli na travu, žamor djece i ostalih iznenadno je prestao. Kao da su očekivali nešto od mene. Taig je izmijenio nekoliko rečenica s odraslima izvijestivši ih da narednog dana odlazim natrag u Lobhadoman. Posvuda oko mene se čulo jedno tužno i jednoglasno "Oooooooooo." Htjeli su da im ispričam neku priču prije nego što odem. Um mi je počeo vrtjeti razne dosjetke dok se nisam odlučio što im želim ispričati. Taig se nakašljao kako bi se pripremio za prevođenje.
   Na iznenađenje moje publike, započeo sam jednim pitanjem. "Znate li kako izgleda banjanovo drvo?" Okupljeni stanovnici Fenore su se međusobno pogledavali ne bi li spazili nekoga tko zna o čemu govorim. Međutim, nitko od njih nije čuo za takvo drvo.
   "U Indiji, dijelu svijeta koji je vama nepoznat, postoji vrsta velikog, širokog, žilavog drveta koje nikne iz male sjemenke veličine smokvinog sjemena. Kada drvo naraste, s njegovih grana počne izbijati korijenje koje se spušta prema tlu." Kada je Taig preveo ovu rečenicu, neki su me gledali s velikim čuđenjem, a neki su s punom vjerom iščekivali nastavak priče. Značajno sam preletio pogledom preko očiju svih njih kako bi im dao do znanja da se ne šalim, već da govorim istinu.
   "Dakle, kada viseće korijenje dosegne tlo, ono ulazi u dubinu i širi se pod zemljom u svim smjerovima. Nakon nekoliko metara od matičnog debla, to korijenje pusti nove mladice koje izbijaju iz tla. Naravno, iz njih izrastaju nova banjanova stabla koja ponavljaju isti postupak. I do današnjeg dana u Indiji se mogu naći stoljetne šume koje su nastale od jedne jedine sjemenke. Pitam ja vas; kakav se zaključak može izvesti iz ovog primjera?" I opet, neki Leprechauni su imali podignute obrve u znaku čuđenja i iščekivanja odgovora, neki su se duboko zamislili, dok su ostali jednostavno pogledavali u druge. Međutim, nitko se nije usudio ponuditi neko rješenje.
   "Dobro. Otkrit ću vam tajnu. Krišna, odnosno Dea, kako Ga vi nazivate – toliko je moćan i divan da nitko ne može biti takav umjetnik i mistik kao što je On. Zamislite, može čitavu šumu staviti u jednu malu sjemenku. Pa ipak, većina ljudi iz Lobhadomhana ne prepoznaje ljepotu Njegove kreacije u svakodnevnom životu. Štoviše, unatoč tako divnoj i kompleksnoj prirodi, neki čak smatraju da je nekada davno sve nastalo iz eksplozije." Kao reakcija na moju zadnju rečenicu, mnogi su me pogledali pogledom koji kao da je govorio: "Ma, nemoj se šaliti s nama. Nije valjda da ima takvih budala."
   "Ne šalim se. Takva teorija je još uvijek zastupljena u mnogim školama."
   "Što je to teorija?", upita jedna patuljčica s cvijetom u kosi.
   "Teorija znači vjerovanje koje nije temeljeno na dokazanim činjenicama..."
   "Znači, pretpostavka?", upade mi u riječ Taig.
   "Koja je razlika između pretpostavke, teorije i špekulacije?", iznenadih Taiga svojim pitanjem.
   "Pa, i nema razlike!", smiono odgovori jedan Leprechaun, na što je većina klimala glavama u znak odobrenja.
   "U pravu si", rekoh. "U Lobhadomhanu mnoge špekulacije i teorije prolaze kao istinite ukoliko iza njih stoje ljudi koji se zovu znanstvenici. Ako neka izmišljotina treba biti nametnuta širokim masama ljudi, onda znanstvenici o tome pišu knjige i govore u javnosti."
   "I ljudi u to vjeruju?", upita jedan mladi Leprechaun koji se predstavio kao Padraig.
   "Velika većina vjeruje. I ne samo da im vjeruje, nego im se i divi."
   "Zašto ljudi uopće vjeruju u nedokazive pretpostavke tih znanstvenika?", upita jedan Leprechaun koji je još uvijek bio naslonjen na svoju štijaču.
   "Rekao bih zato jer im znanstvenici već godinama svakodnevno nameću laži na razne načine."
   "Ako sam dobro shvatio", reče Leprechaun sa štijačom, "budući da ljudi vjeruju u nešto što se ne može dokazati kao istinito – onda su oni slijepi sljedbenici.
   "Upravo tako!"
   Na tu moju potvrdu, jedan debeli Leprechaun se progura naprijed i smireno, ali izazovno mi se obrati: "Ja ne vjerujem u postojanje Dea. Ti tvrdiš da On postoji. Jesi li i ti slijepi sljedbenik? Možeš li dokazati njegovo postojanje?" Na te riječi se kroz publiku razlegao žamor negodovanja. Mnogi su počeli debelom Leprechaunu dobacivati neke rečenice na lokalnom jeziku. Taig mi je pokušao prevoditi, ali je ubrzo odustao jer su mnogi govorili u isto vrijeme. Samo mi je uspio reći: "Debeli Aidan nije baš omiljen u Fenori. Stalno nešto zanovijeta."