Povratak u Seandomhan

   Te večeri smo Theodora i ja prenoćili u Fahridovoj radnoj sobi, dok su on i Mersiha prespavali u drugoj sobi. Njih dvoje nisu znali da me vide posljednji puta. Iako sam im bio zahvalan, nisam se htio pozdraviti s njima kako im ne bi morao objašnjavati svoj skorašnji iznenadni nestanak. Čim smo legli u krevet, Theodora mi šapne u uho: "Kako ću Fahridu i Mersihi objasniti tvoj odlazak? Što da im kažem kada me pitaju gdje si otišao?"
   "Što bi im ti htjela reći?"
   "Istinu."
   "Ne znam hoće li ti povjerovati, ali pokušaj ako želiš."
   Ništa nije odgovorila. Samo me je gledala dok su na stolu još uvijek treperile dvije svijeće. Nakon kraće pauze, opet progovori.
   "Nešto si zamišljen ili možda zabrinut."
   "Ma, šališ se. Nisam uopće zabrinut. Samo razmišljam o tome kako me progoni policija zbog špijunaže, otmice jedne klinke, krađe automobila i možda čak ubojstva." Ova moja opaska je nakon dugo vremena na njezino lice navukla neočekivani osmijeh, pa zatim reče: "Znaš, jako mi se sviđa biti u tvom društvu. Uopće mi nije dosadno s tobom, a povrh svega, još me i voliš." Njene riječi su mi dotakle srce koje se steglo od pomisli kako ću je uskoro morati napustiti, vjerojatno zauvijek.    
   "Kaži mi kako ti se zvala mama i koje godine je bila rođena?"
   "Zvala se Brigid. Rođena je 2028. godine, ako se ne varam. Zašto pitaš?"
   "Ništa posebno. Samo sam znatiželjan. Znaš li možda tko je živio na adresi Haddon Road 18 prije otprilike pedeset godina?"
   "Moja baka Fiona sa svojim roditeljima. Tako mi je rekla mama."
Ležao sam na leđima i glasno razmišljao: "Bliži se trenutak našeg rastanka."
   "Kako i kada ćeš točno otići?", upita me tužnim glasom.
   "Sutra ću jednostavno nestati poput magle."
   "To još nisam vidjela."
   "Vidjet ćeš sutra. Hm, barem se nadam."
   "Vrišabha, ako bi mogao ovdje ostati za stalno, da li bi ipak ostao?" Znao sam zašto me to pita. Bilo mi je teško da joj odgovorim.
   "Morao bih o tome dobro razmisliti, ali sada nema potrebe da o tome mislim jer sutra moram ići natrag."
   "Pričao si mi o Krišni kako je On milostiv; pa zašto onda dozvoljava patnje i rastanke od voljenih osoba?" Prigrlio sam je prema sebi i u mislima odmjeravao što da joj odgovorim.
   "Recimo da imaš dvije koze i pustiš ih u vrtu da pasu travu na mjestu gdje im ti odrediš. Jedna koza poslušno jede dodijeljenu travu i ne pravi nikakva uznemirenja, dok druga koza ode jesti nasade tvojega povrća. Ti je dovedeš natrag do trave koju si joj odredila, a ona počne rogovima napadati i bosti prvu kozu. Zatim, ponovo ode jesti tvoje povrće. Ti pokušaš da je izvučeš iz povrtnjaka, a ona te napadne rogovima. Što bi učinila s prvom i drugom kozom?"
   "U svijetu više nema koza jer su izumrle. Oscar mi ih je pokazivao u svojim starim knjigama."
   "Aaaaaah; pretpostavimo da još uvijek ima koza. Odgovori na moje pitanje."
   "Pa, prvu bih ostavila da slobodno pase, a drugu bih lancem svezala za drvo i ne bi je pustila čitav dan dok se ne opameti. Ako bi i sljedeći dan bila zločesta, onda bi ju opet svezala lancem za drvo. Jel' dobar odgovor?"
   "Rekao bih da je dobar i logičan. To isto bih učinio i ja. Vidiš, slično tome, Krišna kažnjava razna živa bića u skladu s njihovom zloćom, tj. gresima. Neki ljudi uživaju slobodu i obilje zbog svojih pobožnih i plemenitih djelatnosti iz ovog i prošlog života. A neki drugi ljudi bivaju kažnjeni zbog svojih počinjenih greha, bilo da ih se sjećaju ili ne. Kakvog bi smisla imalo da svezana koza kaže: 'Zašto sam svezana za drvo i na taj način kažnjena?' Univerzalni zakon pravde je neumitan i nepogrešiv jer funkcionira pod Krišninim vodstvom. To što ti sada ispaštaš, jer si se našla u nepovoljnim životnim okolnostima - posljedica je tvojih grešnih aktivnosti iz prošlog života. Ti se zacijelo ne možeš sjetiti tih grešnih aktivnosti, ali ima tko može. Općenito, ljudi ne mogu ili ne žele prihvatiti taj zakon univerzalne pravde, koji se zove karma, jer im je lakše prebaciti odgovornost na Boga izjavljujući kako je On okrutan i nepravedan. Razumiješ li ti ovo o čemu ti govorim?"
   "Razumijem. Kada budemo zločesti kao neposlušna koza, onda budemo svezani za drvo kazne."
   "Bravo! To je to! Pametnija si od milijuna ljudi koji to ne mogu shvatiti samo zato jer ne vjeruju u život nakon smrti. To se zove reinkarnacija. To ti je kada duša po kazni ili nagradi prelazi iz jednog tijela u drugo. Sav ovaj kaos u kojem vi sada živite – rezultat je globalnih grešnih aktivnosti čovječanstva još od moga vremena, pa i ranije. Vidiš, unatoč svim našim ovozemaljskim patnjama, Krišna je ipak milostiv jer ako bi On kažnjavao za svako učinjeno zlo, na Zemlji ne bi ostalo niti jedno živo biće. On ne voli kada mi patimo, ali ako je to jedini način da se ispravimo, onda On i nema drugog načina da nas izvede na pravi put."
   "Što ja mogu učiniti sada da bi mi bilo bolje u budućnosti?"
   "U kojem smislu bolje? Misliš ovdje na zemlji, u raju ili u duhovnom svijetu?"
   "Pa, ne znam..."
   "Preporučio bih ti duhovni svijet, jer zemlja i raj imaju svoj kraj, baš kao i njihovi privremeni stanovnici. Uostalom, svi mi potječemo iz duhovnog svijeta koji je naš pravi dom. Ali, u njega se ne možemo vratiti sve dok nam je srce zagađeno nižom ljudskom prirodom. Evo ti opet jedna usporedba. Zamisli drvenu kutiju na čijem se dnu nalazi skupocjeni dijamant... "
   "Uh, što je dijamant?"
   "To je vrsta dragog kamena koji je jako rijedak. Dakle, preko njega je nabacano razno smeće – pepeo, stari metal, kuhinjski otpaci, razbijeno staklo, itd. Zbog tog smeća svjetlost dijamanta ne može obasjati unutrašnjost kutije. Slično tome, preko izvorne svjesnosti duše, koja je zapravo ljubav prema Bogu, u našem srcu su prisutne loše odlike kao što su požuda, pohlepa, mržnja, zavist, gnjev, arogancija, itd. Zbog tih loših odlika, tj. zagađenosti – naša izvorna duhovna svjesnost koja kulminira ljubavlju prema Bogu, ne može doći do izražaja. Najbolje što možeš učiniti za svoju sadašnju i buduću dobrobit je da s maksimalnom koncentracijom meditiraš na jednu molitvu koja se zove maha-mantra. Ona glasi ovako: Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare, Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama, Hare Hare. Važno je da pažljivo slušaš svaki slog koji izgovaraš." Theodora je šutjela.
   "Spavaš li?"
   "Ne još. Razmišljam kako mi ta molitva može pomoći. Ne razumijem."
   "Suština je u tome da se Krišna ne razlikuje od svojih svetih imena. Mi u materijalnom svijetu nemamo takvo iskustvo jer se osobe razlikuju od svojih imena. 'Krišna' znači sveprivlačan. 'Rama' znači izvor duhovne moći, a 'Hare' se odnosi na Krišninu energiju duhovnog blaženstva. Razumiješ?"
   "Ne."
   "Ok. Da pojednostavim. Pažljivim izgovaranjem i slušanjem ove molitve, iz srca postupno nestaju loše odlike koje sam spomenuo, što stvara mogućnost da se u našem srcu probudi istinska ljubav. To je duhovna ljubav prema Krišni i svim živim bićima. Izgovaranje ili pjevanje te molitve, dovodi našu svjesnost s materijalne razine na duhovnu razinu. Mnogi mudraci i svete osobe su pažljivom meditacijom na ovu molitvu, kroz tisućljeća dostizali savršenstvo života i dostigli vrhunac duhovne sreće te zaustavili svoj ciklus rađanja i umiranja. Razumiješ ovo?"
   "Malo."
   "To je zato jer si još mala. Kada ja odem, ti počni sa svakodnevnim meditiranjem na tu mantru i vidjet ćeš da će u tvom životu u skoroj budućnosti doći do velike pozitivne promjene. Hajde da čujem jesi li barem zapamtila mantru."
   "Hare Krišna, Hare Rama, Hare Krišna, Hare Ra..."
   "Ne; ne tako. Slušaj pažljivo, Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare, Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama, Hare Hare." Primijetio sam da je bila već jako umorna i borila se sa snom, zato sam joj predložio: "A sada mislim da bi mogli malo spavati. Jako si umorna od današnjeg dana. Laku noć i sanjaj Krišnu!"
   "I ti isto!" Nisam mogao odmah zaspati. Razmišljao sam o svom skorašnjem povratku u prošlost. Ili možda sadašnjost? S jedne strane, bilo mi je drago što ću otići iz ovih odvratnih okolnosti, a s druge strane, bilo mi je žao što moram ostaviti Theodoru. Nije bilo velike svrhe da ostanem duže. Za to je postojalo nekoliko razloga. Prvo, Quodvoldeus i Abadonan su vjerojatno već na rubu iscrpljenosti. Drugo, nisam htio čekati da me pronađe policija. Zatim, obećao sam za dobrobit čovječanstva napisati knjigu o svojim neuobičajenim iskustvima.
   Konačno, nisam bio inspiriran ostati u svijetu gdje su mnogi plemeniti ljudi prisiljeni postati kriminalci kako bi opstali; u svijetu gnjevnih, ratobornih ljudi koji su pali na razinu nižu od životinjske; u svijetu gdje povlaštena šačica moćnika upravlja čitavim čovječanstvom; u svijetu lišenom vrline i mudrosti; u svijetu punom otrova i radioaktivnosti; u svijetu gdje su djeca svakodnevni plijen perverznjaka i izrabljivača; u svijetu gdje zloglasni Monsanto ima apsolutnu kontrolu nad genetički modificiranom hranom; u svijetu gdje su šume i livade zamijenili ne tako lijepi prizori, stvoreni kao posljedica izopačenih umova; u svijetu gdje nema leptira, pčela i cvijeća; u svijetu gdje je porok postao vrlina, a vrlina porok...
   Nastao mi je veliki košmar u glavi. Na filmskom platnu svog uma zamislio sam sebe kako stojim na vrhu svijeta tako da me svi ljudi Lobhadomhana mogu čuti i vidjeti. Urlao sam na njih iz sveg glasa: "Idioti ispranih mozgova, slušajte me dobro. Već stoljećima poslušno dozvoljavate grupici demona da u vama sustavno uništavaju duhovnost, vrlinu i mudrost. Drže vas kao glupe kokoši na farmi. Hrane vas sintetičkim govnima umotanim u šarenu ambalažu. Svakodnevno vas programiraju preko javnih glasila i određuju vam standarde morala. Političari su vam nalijepili nacionalizam na čelo, pa vas huškaju kao pse da jedni drugima skačete za vrat. A dok se vi koljete, oni trljaju ruke i ubiru profit. Izgubili ste zdrav razum, pa kao zvijeri žderete životinjske leševe. Industrijalci su vas uvjerili da si bez tehnologije više ne možete ni dupe oprati. Dok milijuni ljudi umiru od gladi, profiteri bacaju žito i voće u more kako bi se održala visoka cijena hrane na burzi. Umjesto da se borite protiv iluzije i manipulacije, vi se točite alkoholom i pumpate drogama kako bi vam utrnuo svaki osjećaj bolne realnosti. Svojoj djeci dajete da se igraju s plastičnim lubanjama i noževima, a tuđu djecu tjerate u bespoštedne ratove. Vaši sveci su postali nogometaši, glumci i pjevači.
   Pornografiju ste proglasili standardom vrhunske umjetnosti. Dozvoljavate da vam popovi nekažnjeno siluju djecu. Pretvorili ste se u tupavu masu zombi-robova koji su za seks i visoki standard života spremni učiniti sve i pokoriti se svakoj zapovijedi. Uživate u paradiranju svoje seksualnosti, pa zato ne možete razmišljati dalje od svojih genitalija. Televizija, radio i novine svakodnevno vam ispiru mozak nametanjem cigareta, alkohola, drugih droga i ostalih štetnih proizvoda upakiranih u vrlo privlačnu i šarenu ambalažu. Demoni su vas uvjerili kako nema ništa loše u tzv. slobodnoj ljubavi, podižući vam seksualnu svjesnost do te mjere da čak i maloljetnici postaju seksualni manijaci. Masovno vršite abortuse, a incest polako ali sigurno postaje normalan dio vašeg života. Zatim vas kljukaju genetski modificiranom hranom uvjeravajući vas kako je mnogo bogatija proteinima od prirodne hrane. Dozvoljavate da vam ugrađuju mikročipove u mozak i tijelo kao kakvim eksperimentalnim životinjama.
   Konzumerizam je postao vaša religija. Kljukaju vas modernim komercijalnim lijekovima punim kojekakvih kemikalija, a vi naivno vjerujete farmaceutima. Napumpani ideologijom hedonizma, crkve i ostala svetišta pretvarate u disco-barove, kuglane i kockarnice. Kakva lakrdija! Tradicionalne kulture i vrijednosti bivaju uništavane, a vi se svodite na vijke u masivnoj ekonomskoj mašini. Ne možete više vjerovati ni vlastitim supružnicima, roditeljima ili djeci. Potrošački tempo koji su vam nametnuli manipulatori, toliko uznemiruje vaše umove da su vam potrebne pilule da biste koliko-toliko mirno zaspali. Potrošački stampedo i trka za materijalnim čulnim uživanjem vrlo brzo i uspješno pretvaraju vas u psihopate, neurotičare, šizofreničare i manijake raznih vrsta. Dame i gospodo, vaši kriteriji morala su izopačeni!
   Zar vas ne ljuti to što demoni šalju u rat vas i vaše sinove? Zar vas ne ljuti to što morate raditi kao magarci da biste mogli prehraniti svoju obitelj? Zar vas ne ljuti to što demoni žive u nezamislivom obilju, kao paraziti – na račun vašeg rada? Zar vas ne ljuti to što vaša djeca nemaju sretnije djetinjstvo i što im ne možete priuštiti sve što ona žele? Zar vas ne ljuti to što se planet na kojem živimo, pretvara u jedno ogromno radioaktivno smetlište? Zar vas ne ljuti to što standard života postaje sve gori usprkos napretku moderne tehnologije i znanosti? Zar vas ne ljuti to što hrana, voda i zrak bivaju sve više zatrovani i sve manje dostupni u svom prirodnom obliku? Zar vas ne ljuti to što drugi ljudi razmišljaju i donose odluke umjesto vas i manipuliraju vas kroz reklame, knjige, magazine, radio...? Zar vas ne smeta što u vražju mater odlazi sve za što ste se borili čitav život?
   Glavni trik je u sljedećem: što manje budete držali svoja osjetila pod kontrolom, to će demoni na vama stvarati veći profit, a također će vas lakše manipulirati i izrabljivati. I obrnuto; kada prestanete biti robovi svojih osjetila i niže ljudske prirode, tek tada ćete steći pravu slobodu i nezavisnost."
   Gotovo da sam izgubio glas od svog dugog monologa. Stajao sam sav zadihan na vrhu svijeta, gledajući u gomilu čekajući njihovu reakciju. Kratko vrijeme je trajao muk. Onda je netko iz rulje povikao: "Sektaš! Sektaš! Što si ti umišljaš? Bojiš se pogledati istini u oči." Bez puno razmišljanja, gomila se pridružila uzvikujući: "Sektaš! Sektaš!"
   "Budale bez mozga!", povikao sam istovremeno se pridigavši u krevetu. Moja uznemirenost je probudila Theodoru koja je uplašeno pitala: "Što je bilo?"
   "Uh, to je bio urlik srca", rekao sam još uvijek zadihan od proživljenog unutrašnjeg monologa, koji je izgledao tako stvarno iako mi nije bilo jasno je li to bilo moje zamišljanje u budnom stanju ili noćna mora.
   "Molim? Urlik čega?"
   "Ah, ti to ne bi shvatila. Nije važno. Oprosti što sam te probudio."
   "Koliko je sati?"
   "1.16 h... Dora, moram ti nešto reći." Svjetlost svijeća na stolu otkrivala je njezino izmučeno lice. Imala je dosta uznemirenja u posljednja dva i pol dana. Oči su joj bile umorne. Sjedili smo na krevetu i šuteći se gledali. Slutila je da će uskoro doći do nekog presudnog trenutka, pa je iznenada raširila oči kao da uopće nije bila umorna. Primio sam je za ruke i nakon kraće pauze izustio: "Osjećam da se moram vratiti upravo sada." Bacila mi se u zagrljaj i plačući rekla: "Molim te, povedi me sa sobom. Ne želim ovdje ostati sama. Ovaj svijet je odvratan. Želim ići s tobom u svijet leptira i pčela. Želim da mene i Poi povedeš na kupanje u bistrom jezeru. Ne želim ostati ovdje. Molim te, povedi me!"
   Naše dvije sjenke na zidu, postale su jedno, baš kao i naša srca. Nikada nikoga nisam zagrlio s toliko ljubavi kao nju. Nisam joj mogao ništa odgovoriti jer mi se grlo stegnulo, a srce otvorilo. Samo sam tiho plakao. Naši svjetovi su se rušili. U protekla dva i pol dana nismo razmišljali o ovom trenutku. Izgledalo nam je kao da će naš bijeg trajati vječno. Ali eto, dobio sam snažan poriv da moram ići protiv svoje volje.
   "Nemam moć da te povedem sa sobom. To ne ovisi o meni, već o dvojici mojih prijatelja iz Seandomhana; a možda čak niti o njima. Tko zna... možda ćemo se zaista opet sresti na nekom od raskrižja prostora i vremena." Nakon nekoliko minuta, smogao sam snage da joj dam posljednju uputu. "Kada odem, ti lezi i pokušaj se naspavati."  Ništa nije rekla. Samo je tiho jecala, ali sam znao da će postupiti po mojoj uputi. Pomislio sam kako bi bilo dobro da joj dam neku nadu koja će joj biti svjetla točka u životu.
   "Ako budeš dobra, doći ću ti ponovo kada malo porasteš i ostat ću puno duže nego sada."
   "Stvarno?", procviljela je tužno.
   "Da; stvarno. U međuvremenu nemoj zaboraviti pjevati onu Krišninu molitvu. Hajde, učini to sada meni za ljubav." Sjedili smo jedno nasuprot drugoga držeći se za ruke. Dok je ona tiho i polako izgovarala maha-mantru, ja sam sklopio oči te u mislima prizvao Quodvoldeusa i Abadonana. Poslao sam im mentalnu poruku da me vrate u Seandomhan. Nedugo zatim, Theodorin glas postajao mi je sve nečujniji, a osjet njenih ručica na mojim dlanovima, kopnio je kao snijeg pod sunčevim zrakama. Postupno sam gubio osjećaj vremena dok mi je u glavi sve jasnije odzvanjala jeka. "Evo ga. Vraća se. Vrišabha, da li me čuješ... čuješ... čuješ?"