Mersiha

   Iz razgovora nas je trgnula iznenadna vriska koja je postajala sve bliža i glasnija. Iznenađeni, brzo smo izmijenili uplašene poglede i potrčali do lijevog boka jahte da vidimo o čemu se radi. Sagnuli smo glave da nas nitko ne bi primijetio. Iz pravca najbližeg naselja, prema nama je trčala jedna djevojka, plačući i vrišteći: "Pustite me, molim vas!" Za njom su trčala trojica mladića. Bili su nešto manje od 100 metara od naše jahte. Djevojka je trčala prema olupini broda koji je na boku ležao otprilike 30 metara s lijeve strane 'Fortune'. Stigli su je upravo kada je zamakla iza olupine, tako da nismo mogli vidjeti što se dalje događalo, iako smo oboje imali pretpostavku. Munjevito sam pogledao Theodoru koja je bila zaprepaštena i nijema od straha. Drhtala je. Nije bilo puno vremena za razmišljanje. Imao sam dva izbora – ili se praviti lud, kao da ništa nisam vidio ili priskočiti u pomoć i riskirati našu sigurnost. Odlučio sam se za drugu mogućnost. U tili čas sam izvukao metalnu šipku koju sam ranije primijetio u jednom otvoru s desne strane kabine. Dužine oko 70 cm, bila je dovoljno laka za rukovanje, a dovoljno teška da nekome razbije glavu.
   "Ti ostani tu, sakrij se i šuti! Ne dozivaj me ni po koju cijenu. Razumiješ!", naredio sam Theodori, pogledavši je prodorno. Nije mogla ništa reći. Drhteći je klimnula glavom i potvrdila da se slaže. Već sljedeće sekunde, skočio sam s jahte na pješčano tlo koje je zagušilo zvuk skoka. Budući da se nasilje odvijalo s druge strane olupine, nitko od njih nije vidio kako sam u šprintu prešao tridesetak metara do olupine. Bez mnogo razmišljanja, jurnuo sam oko krme broda, pravo na scenu pokušaja silovanja. Vriska djevojke je onemogućila napadačima da čuju moj dolazak. Prvog od njih sam svom silinom mlatnuo šipkom preko leđa. Skljokao se kao pokošen. Drugog sam šutnuo u lice nogom iz punog zamaha. Treći je imao dovoljno vremena da sav uplašen pobjegne. Prvi napadač se nije micao. Drugi se savijao od bolova, držeći se za nos koji je obilno krvario. Još sam ga jednom šutnuo nogom u trbuh. Djevojka je sva u suzama ustala s tla. Do tada su joj uspjeli skinuti gornju odjeću, obnaživši njene tek propupale grudi. Suknja joj je također bila strgnuta, ali je još uvijek imala donje rublje na sebi.
   Sav zadihan, gledao sam je u oči i zapitao: "Kako se zoveš?" Gledala me s nepovjerenjem i polako prikupljala svoju odjeću. Plaho, koračajući unatrag, rekla je: "Zovem se Mersiha. Hvala ti."
Njezino ime, baš kao i njezine tamne oči, odavalo je islamsko porijeklo. Iako sam htio saznati puno toga o njoj, procijenio sam da nije bio pogodan trenutak. Prvo ju je valjalo primiriti i povratiti iz traumatičnog događaja.
   "Ja se zovem Vrišabha." Pružio sam joj ruku s dlanom na gore, netremice je gledajući u oči. Prestala je uzmicati i s nekoliko metara udaljenosti pogledavala je čas u moju ruku, čas u moje oči. Još uvijek je ubrzano disala zbog nedavnog trčanja i pretrpljenog straha. Nakon dovoljno dugog izmjenjivanja pogleda, počela mi se približavati. Plaho je stavila svoju ruku na moj dlan. Da bi potvrdio ispravnost njene odluke, nasmiješio sam joj se. Uzvratila je na isti način, ali je bilo očigledno da je njezin osmijeh bio usiljen. Kao da je tek tada postala svjesna da pred strancem stoji obnaženih grudi, odjevena samo u donje rublje. Zato je brzo povukla svoju ruku i od stida preda mnom počela se užurbano oblačiti. Dok se oblačila, iskoristio sam priliku da govorim.
   "Mersiha, valjalo bi nam što prije otići odavde jer onaj treći što je pobjegao, mogao bi dovesti grupu huligana. Ovdje nisam sam. Vodim brigu o jednoj djevojčici. Skrivamo se tu u blizini. Imaš li ideju gdje bismo svo troje mogli otići odavde?"
   "Da. Otići ćemo u džamiju. U njoj služi moj otac. On je sada tamo", konačno je progovorila primirenim glasom koji je ukazivao da sada već ima neko povjerenje u mene.
   "Gdje je ta džamija?"
   "Otprilike tri kilometra odavde", rekla je pokazujući mi prstom u pravcu džamije. Pokretom ruke zamolio sam je da krene za mnom.
   "Tamo u onoj jahti čeka me moja prijateljica Theodora. Ona ima deset godina, a ti?"
   "Trinaest i pol."
Nije bilo previše vremena za razgovor. Vrlo brzo smo stigli do Fortune. Kada smo stigli do jahte, uzviknuo sam: "Dora, možeš slobodno izaći i spusti mi uže." Preko ograde se pojavilo zadovoljno Theodorino lice. Sigurno je bila sretna što sam se bezbjedno vratio.
   "Vodim ti novu prijateljicu. Ovo je Mersiha koja će nas odvesti na sigurno mjesto", obratio sam se Theodori dok sam jednu ruku držao položenu na Mersihinom ramenu. Zatim sam se obratio Mersihi: "Mersiha, ovo je Theodora. Možeš je zvati Dora." Mersihi sam rekao da me sačeka dok se popnem i pomognem Theodori da se spusti. Kada sam se popeo na Fortunu, zagrlio sam se s Theodorom i na uho joj šapnuo: "Nemoj joj govoriti tko sam i odakle zaista dolazim. Ona to ne bi shvatila. Otići ćemo sada k njenom ocu koji služi u jednoj džamiji tri kilometra odavde. Idemo!" Pomogao sam joj da se užetom spusti na tlo. Zatim sam preko ograde prebacio ono malo naše imovine – deku za pokrivanje, malo hrane, pola litre vode i za svaki slučaj, metalnu šipku za obranu od mogućih napadača.
   Iako je postojao kraći put do džamije, Mersiha nas je povela dužim, ali sigurnijim putem. Dok smo užurbano hodali imali smo dovoljno vremena za upoznavanje. Saznali smo da se Mersihin otac zove Fahrid Elgadi. Njegov je djeda pobjegao iz Libije 2011. godine kada mu je poginula žena u napadu Gaddafijeve vojske. Fahrid se rodio u Irskoj i kada je imao dvadeset dvije godine oženio se Muberom, djevojkom čiji su preci početkom '90-tih godina u Irsku doselili iz Afganistana. Mersiha sa svojim roditeljima i bratom Abdulom živi oko dva kilometra udaljeno od džamije. Morali su napustiti svoju kuću u Blanchardstown-u (sjeverni Dublin) jer su ih često napadali lokalni huligani, pa su se preselili u jednu napuštenu kuću u Dun Laoghaire-u, gdje su živjeli već tri godine.
   Bilo je 19:15 h. S dolaskom sumraka, gradske utvare postajale su sve izražajnije. Sumrak je na ulice izmamio spodobe raznih vrsta – kriminalce, ubojice, siledžije, prostitutke itd. Za čudo, iako je sve oko mene bilo tako morbidno, vrijeme mi je ipak sporo prolazilo – zbog dragog društva Theodore. Zavolio sam je kao da je bila moja kćerka. I ona je zavoljela mene. Kako čudno; dvoje stranaca iz dva različita vremenska perioda – našli su se na raskrižju nekih puteva koji su se na takav način križali samo tada i vjerojatno nikada više. I nije to bila slučajnost. Svaka osoba koju sretnemo i svaka situacija u kojoj se nađemo, namijenjena je da postanemo obogaćeni jednim novim iskustvom koje će nam pomoći da jednoga dana utremo put do savršenstva, spoznajući da su sva naša raskrižja iz prošlosti – bila tek dio jedne šarene iluzorne predstave. Zaista nema smisla sve ovo lutanje po univerzumu i oblačenje jednog tijela za drugim. Za početak, sve što nam je potrebno jest samo malo iskrenosti i poniznosti, pa da bez predrasuda budemo otvoreni za univerzalne poruke mudrosti kojima nas Krišna obasipa još od praiskona. Oni koji se dobrovoljno pokoravaju Njegovim vječitim zakonima – zauvijek odlaze u svijet gdje se prošlost i budućnost stapaju u sadašnjosti, gdje je svaka riječ pjesma, a svaki korak ples. To je Njegova duhovna ostavština za sve nas.
   Otprilike nakon jednog sata hoda i razgovora, stigli smo do zadnjeg dvorišta džamije.
   "Vas dvoje pričekajte ovdje. Idem ocu objasniti tko ste vi i kako smo se upoznali", reče nam Mersiha značajno, širom otvorenih očiju. Kada smo ostali sami, rekao sam Theodori: "Dora, znam da nije lijepo lagati, ali kada uđemo unutra ti samo slušaj što govorim i pretvaraj se da je to istina."
   "Uh, dobro. Sada se već pitam što je od svega istinito u vezi s tobom", napućenih usta reče ona vragolasto.
   Nakon desetak minuta Mersiha se pojavi na vratima ozarenog lica. "Uđite. Moj otac jedva čeka da vas vidi i ugosti." Svoju obuću smo ostavili na jednoj polici prije nego smo je počeli slijediti.
   Džamija nije bila osobito velika, ali je zbog čistoće čak i uz oskudni stari namještaj izgledala prilično uredno. Zidovi su bili oslikani arabeskama. Nikakvih slika nije bilo čak niti na mjestu za koje sam pretpostavljao da je trebao biti oltar. Mirisni dim stvarao je smirujuću ugodu koja je bila u velikom kontrastu sa svim tjeskobama i uznemirenjima kroz koje smo Theodora i ja prolazili u zadnjih dva dana. Ćilimi na drvenom podu su bili stari i izlizani, ali još uvijek čisti.
   Soba u koju smo ušli bila je osvijetljena s dva zidna fenjera i dvije velike svijeće na stolu. Bilo je dovoljno svjetlosti da jasno vidimo zadovoljno lice Mersihinog oca. Fahrid Elgadi bio je naočit čovjek iako mu je brada bila prilično prorijeđena zbog postojećih zagađenja kojima je stanovništvo stalno izloženo. Bio je odjeven u svećeničku odoru koja je elegantno pristajala njegovom mršavom tijelu. Kada nas je Mersiha uvela u njegovu radnu sobu, stajao je dva metra pred vratima, s osmijehom očekujući naš ulazak. Umjesto uobičajenog rukovanja, zagrlio je prvo mene, pa zatim Theodoru rekavši: "Eselam alejkum!" U prvi mah nisam znao kako da uzvratim na taj pozdrav, pa sam zbunjeno rekao: "Hare Krišna!"
   Posjeo nas je za svoj radni stol na dvije već pripremljene stolice. Ispričao se kako se ubrzo vraća i otišao u susjednu sobu. Iskoristio sam priliku da bacim pogled preko njegove radne sobe. Theodora je također radoznalo promatrala dok je Mersiha stajala u jednom uglu očekujući naredbu svoga oca. Pod prozorom orijentalnog stila nalazio se krevet uredno prekriven šareno-crvenim pokrivačem. Na stolu se nalazio otvoreni Kur'an, Rumijeva1 knjiga poezije na engleskom, naočale za čitanje i nekoliko stranica rukom ispisanih papira. Na zidovima su bile tri uokvirene molitve kaligrafski ispisane arapskim slovima. Osim četiri stolice i jednog drvenog komada namještaja s tri ladice – to je bilo sve. Ne znam zašto, ali činilo mi se da je susjedna soba bila puno interesantnija iako sam u nju mogao tek malo proviriti kroz odškrinuta vrata. Imao sam utisak da je to bila neka vrsta odaje u kojoj se čuva nešto vrijedno.
   Fahrid je pozvao Mersihu u tu sobu i nakon nekoliko minuta su ušli s pladnjem da nam posluže večeru. Osim malo vode, bilo je još nekih biskvita, rahat lokum2 (na moje i Theodorino ugodno iznenađenje), četiri šnite tvrdog kruha i nekakvo meso. 
   "Oprostite što vam ne mogu ponuditi više, iako vi to zaslužujete. Znate kako je u ova vremena. Uostalom, zatečen sam vašim iznenadnim dolaskom, pa nisam imao vremena pripremiti nešto bolje. Ali, moram vam reći da sam vam jako zahvalan za ono što ste učinili za moju kćer i da mi je drago što ću vas uskoro bolje upoznati", reče Fahrid ljubazno pogledavajući čas u Theodoru, čas u mene.
   "Fahride, možemo li se oslovljavati sa 'ti'? Konačno, i Allahu se obraćamo na taj način."
   "U pravu si. A sada vas molim da se okrijepite, pa ćemo onda razgovarati."
   "Nadam se da se nećeš uvrijediti ako odbijem meso. Ja sam vegetarijanac."
   "Vegetarijanac? U vrijeme kada gotovo da i nema vegetacije? To mora da je iznimno rijetko. Ali naravno, posluži se onim što ti odgovara. Dok vi jedete, ukratko ću vam ispričati nešto o sebi i svojoj obitelji." Narednih petnaestak minuta bili su vrlo mučni trenuci za mene. Ne toliko zbog toga što sam morao ponovo slušati sve ono što je Mersiha već ispričala Theodori i meni, nego zbog toga što sam morao žvakati izrazito neukusnu hranu koja mojem suptilnom tijelu uopće nije trebala. Da je moje grubo fizičko tijelo tamo natrag u Seandomhanu moglo dobiti nekakav ukusni prasadam, to bi bilo izvrsno. Ali, ni to nije bilo moguće jer je moje tijelo ležalo pod hipnotičkim snom. Tek tada mi je palo na pamet da je to možda sve bio samo jedan ružni san. Ali, već u sljedećem trenutku sam odbacio tu pomisao jer su osjećaji i doživljaji bili tako surovo stvarni i smisleni. Snovi, pa tako i noćne more, nemaju svog logičnog smisla. S druge strane, bilo mi je bolno logično i smisleno da će zbog svojih grešnih aktivnosti – ljudi budućnosti ispaštati tako surove posljedice.
   Dakle, biskviti i kruh koji sam žvakao, bili su užasno neukusni, ali sam ih ipak prihvatio jer je u islamskoj tradiciji velika uvreda domaćinu odbiti ponuđenu hranu. U tih petnaestak minuta jedino zadovoljstvo su mi pružale dvije kocke rahat lokuma. Theodora je jela sve u slast, uključujući i meso. Pogledavši Theodoru kako jede, upitao sam svog sugovornika: "Fahride, što izvorna učenja islama kažu o jedenju mesa? Davno sam čitao Kur'an, ali još se sjećam ovoga: 'Tko god je dobrostiv prema stvorenjima Božjim, dobrostiv je prema sebi'. Jesam li dobro zapamtio?"
   "Da. Kur'an ohrabruje muslimane da jedu blagotvornu, zdravu hranu. Opisujući dozvoljenu i nedozvoljenu hranu, Kur'an naglašava kako je poslanik Muhamed tražio od ljudi da jedu zdrava jela, a odvratna da odbace. (Kur'an, sura 7, stih 157). Dublji smisao ovog učenja još jasnije iznosi Al-Ghazzali3, jedan od najbriljantnijih filozofa islama, koji je u svojoj knjizi Ihya Ulum ul-Din, zapisao: 'Jedenje kravljeg mesa uzrok je bolesti (marz), kravlje mlijeko je zdravo (safa), dok je pročišćeni maslac lijek (dava). Oni koji samilosni su u jelu, samilosni su i u djelu'. Kur'an nedvosmisleno poziva na samilost prema životinjama, i premda mnogi muslimani nikada ne razmišljaju o vegetarijanstvu, neke grupe imaju brojne vegetarijanske sljedbenike. Islamski mistici poput sufija, također smatraju kako vegetarijanstvo predstavlja visoki duhovni ideal. Ne mogu reći za sebe da sam sufi, ali sviđaju mi se mnoga učenja sufizma. Evo vidi, čitam Rumija, sufi3 pjesnika iz 13. vijeka."
   "I ja sam čitao Rumija. Oduševio me mnogim pjesmama. Znaš li da je vjerovao u reinkarnaciju?"
   "Da. To mi je poznato iako nisam potpuno uvjeren u to. Ako Allah bude smatrao da moram znati istinu o životu nakon smrti, On će me već poučiti na neki način." Nakon kraće pauze, Fahrid me upita: "A što se jede u tvojoj državi? Ne govoriš kao Irac ili Englez. Odakle si?"
   "Ja sam iz Hrvatske. Tamo radijacija nije uzela takvog maha kao ovdje. Još uvijek ima ovaca, kokoši, pa čak i vegetacije koja je donekle upotrebljiva. Ali naravno, i tamo mnogi jedu pse i štakore." Iako Fahrid nije odreagirao na tu izjavu, nisam bio siguran je li mi povjerovao.
   "Fahride, je li bi ti bio vegetarijanac ako bi imao mogućnosti?"
   "Apsolutno! Sam Kur'an veliča samilost. Ustvari, svih njegovih 114 poglavlja, osim jednog, počinje sa riječima Bismillahir-rahmanir-rahim, tj. 'U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!' K tome treba napomenuti kako se u Kur'anu za Boga najčešće koristi ime Al-Rahim, što znači 'Svemilosni'. Pored ovog imena, vrlo često se koristi i Al-Rahman, 'Milostivi'. Kroz cijeli se spis stavlja naglasak na sveobuhvatnu prirodu Božje milosti. Prema tome, neiskazivanje milosti prema životinjama nikako ne bi bilo u skladu s tom sveobuhvatnom prirodom."
   Budući da je Mersiha bila prisutna u sobi, on se nije htio vraćati na temu pokušaja silovanja njegove kćeri, pa me zato ohrabrio da govorim o sebi. Ponovio sam mu manje-više sve ono što sam rekao Oscaru. Jedina istina u svemu tome je bila ona o mojem i Theodorinom bjegu od policije. Ali sam još dodao i to kako sam bio stari prijatelj Theodorinih roditelja. Budući da je ona već navikla na moje laži, nije ni trepnula kada sam to spomenuo. Zapravo, pridavala je više pažnje jedenju te odvratne hrane negoli onome o čemu sam govorio. Po Fahridovom izrazu lica, zaključio sam da je sve prihvatio kao istinito. Kada je Theodora završila s objedovanjem, Mersiha ju je pozvala u susjednu sobu da se malo druže i upoznaju.
   Fahrid je konačno iskoristio priliku da mi se u Mersihinom odsustvu zahvali za učinjenu pomoć. "Vrišabha, neizmjerno ti hvala što si Mersihu spasio od siledžija. Tvoj sam dužnik. U mojoj obitelji se davno već dogodilo jedno silovanje." Fahrid je malo zastao, očigledno pod navalom nekih emocija i loših uspomena, pa je zatim nastavio: "Imao sam tetku Fatimu koju su silovali Gaddafijevi vojnici kada su upali u Misratu, grad gdje su moji preci stanovali. Ona je tada imala četrnaest godina. Kada je moj djeda saznao za to silovanje, ubio je Fatimu kako bi sprao ljagu s naše obitelji. Na žalost, Fatima nije bila ni prva ni zadnja kojoj se to dogodilo tijekom rata u Libiji. Moja majka se dugo sjećala kako su se njeni roditelji u susjednoj sobi histerično raspravljali o tome što će učiniti s Fatimom. Fatima to nije čula jer je bila kod bake na selu, ali je mogla pretpostaviti što je čeka, baš kao i mnoge koje su tako završile prije nje. Kada je moja majka čula za očevu odluku, doslovno je uletjela u sobu plačući i negodujući. Skoro je od oca dobila batine da je majka nije odnijela u podrum da je skloni. Sljedećeg dana je čula kako je moj djeda Fatimu s kamenom oko vrata gurnuo u more. Na taj način se povratila čast i čistoća njihovoj obitelji." Iznenada je zašutio čekajući moju reakciju.
   "Što ti kao duhovni vođa i posvećeni musliman misliš o tom vašem običaju?" Budući da se moj sugovornik nije dao zbuniti, ljubazno me zamolio da ja prvi razotkrijem svoje mišljenje.
   "Mislim da je to barbarizam temeljen na nedostatku istinskog duhovnog znanja. Umjesto da im se pomogne da prebrode doživljenu traumu, vlastiti očevi ih ubijaju iz ljubavi prema obiteljskoj časti. Oprosti što sam ovako direktan, ali to je moje mišljenje. Htio bih konačno čuti što ti misliš o tome." Fahrid nije bio osoba koja impulsivno reagira. U otprilike pola sata koliko sam ga poznavao, pokazao je da prvo želi razmisliti o svakoj svojoj izjavi. Zato je napravio kraću stanku i napokon izustio: "Slažem se s tobom. Međutim, tretiranje žena se razlikuje od jedne islamske države do druge. Takvo nešto se nikada ne bi dogodilo u Iranu."
   Odlučio sam ga malo isprovocirati. "Kako je uopće nastala ta tradicija? Je li ubijanje vlastitih silovanih kćeri bilo Muhamedovo učenje ili nečija izmišljotina nastala negdje tijekom proteklih stoljeća?"
   "Ne bih mogao sa sigurnošću ustvrditi, ali osobno sumnjam da to dolazi od Muhameda." Budući da Fahridu nije odgovarala tema, skrenuo je razgovor na nešto drugo.
   "Kada smo se upoznali, pozdravio si me sa 'Hare Krišna!' Znači li to da si hindus i koliko ima hindusa u Hrvatskoj?"
   "Ne. Nisam hindus. Ja sam vaišnava, što znači sljedbenik odnosno poklonik Višnua ili Krišne. Hinduizam je mnogobožačka religija. Međutim, nas vaišnave ne zanimaju religije, već nas zanima izvorna duhovnost koja dolazi od jednog jedinog Boga kojega vi nazivate Allah, a mi – Krišna. Hinduizam i vaišnavizam imaju zajednički filozofski korijen – literaturu drevnih Veda. Budući da mi vaišnave nazivamo Krišnu još mnogim drugim imenima, ostali ljudi misle da smo mnogobožci."
   "Mišljenja sam da nije bitno kojoj religijskoj ili duhovnoj sljedbi netko pripada", reče Fahrid. "Bitno je da ljudi vole Boga i da ne čine drugima zlo. Jedna sufi učiteljica iz 8. vijeka, Rabia al-Adawiyy molila je: "O Bože, ako te obožavam iz straha od pakla, tada daj neka u paklu izgorim, ako te obožavam radi nade u raj, onda mi ga ne daj. No ako te obožavam zarad tebe samoga, ne ustegni od mene svoju vječnu krasotu!"
   "Oh, kako divna molitva! To se zove ljubav prema Bogu. Naš duhovni učitelj A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada je rekao da je najbolja ona religija koja najučinkovitije može u ljudima probuditi ljubav prema Bogu. Osobe koje to uspiju – pravi su sveci. Osim toga, glupo je reći 'muslimanski svetac', 'kršćanski svetac', 'vaišnavski svetac', jer sveta osoba je sveta osoba, bez obzira iz koje duhovne tradicije potječe."
   "Vrišabha, po tvojim izjavama vidim da smo braća po Bogu", reče mi Fahrid uz široki osmijeh i doda: "Da bi se postiglo duhovno savršenstvo i ljubav prema Allahu, neophodan je unutrašnji rat protiv naše niže prirode. To se zove jihad. Već stoljećima religijski fanatici krivo tumače tu riječ, pa si svašta daju za pravo. Znaš već o čemu govorim; zar ne?" Klimnuo sam glavom u znak slaganja. Kako sam već postao malo umoran od proteklog dana, htio sam naš razgovor privesti kraju jednom zamolbom.
   "Fahride, rekao si da si moj dužnik zbog onoga što sam učinio za Mersihu. Došlo je vrijeme da i ti meni učiniš jednu uslugu, ako želiš."
   "Naravno, ako je u mojoj moći. Što bi to bilo?" Sklopljenih ruku i molećivog pogleda obratio sam se Fahridu: "Ja se ubrzo moram vratiti u Hrvatsku, a ne želim da Theodora ostane u nemilosti svoga ujaka koji je izrabljuje. Molio bih te da Theodoru prihvatiš kao svoju kćer i da vodiš brigu o njoj." Na to je samo zatvorio oči i malo razmislio.
   "Dopusti da o tome porazgovaram s Mersihom i Theodorom." Tada se ustao i otišao u sobu gdje su se nalazile njih dvije. Ostavio me u neizvjesnosti dok su se u mojem umu rojile razne misli; o mojem vrlo skorašnjem povratku u Seandomhan, o Theodorinoj sudbini, o mojem povratku u Lobhadomhan, itd. Nakon petnaestak minuta svo troje uđoše u sobu gdje sam ih čekao. Imali su neke zagonetne osmijehe na licu, što mi je davalo nade za pozitivan ishod razgovora. Fahrid sjedne za stol nasuprot mene i reče: "Dragi Vrišabha, dogovorili smo se da Theodora ostaje s nama." Mersiha i Theodora su naprosto uživale u izrazu mojega lica. Svi smo sjajili od zadovoljstva. Međutim, još uvijek sam imao jednu sumnju.
   "A jesi li siguran da će se tvoja žena složiti s tom odlukom?"
   "Njezino je da sluša što ja kažem. Ona nikada ne sumnja u ispravnost mojih odluka. Uostalom, već godinama mi spominje kako bi htjela imati još djece."
   "Dobro. Onda samo preostaje da Theodora u policiji izjavi kako više ne želi biti sluškinja u kući svoga ujaka. A ti trebaš obaviti postupak usvajanja djeteta. Postoji stanoviti Oscar koji bi ti mogao pomoći oko toga." Theodorine oči su bile vlažne od emocija. Samo je uspjela izustiti: "Hvala vam svima!"

Fusnote:

1  Jalāl ad-Dīn Muhammad Rūmī (30. rujna 1207.g. – 17. prosinca 1273.g.), bio je muslimanski pjesnik i sufi mistik; jedan od najznačajnijih pobornika izvorne islamske duhovnosti.

2  Vrsta istočnjačkog slatkiša popularnog u islamskoj tradiciji.

3  Sufizam je islamska duhovnost – suština islama. Važno je naglasiti da same sufije prepoznaju sufizam i u drugim autentičnim religiozno-duhovnim tradicijama.