Sretni trenuci

   Sunce je bilo već prilično visoko kada sam se probudio, ali Theodora nije bila uz mene. Zabrinuto sam se pridigao, tražeći je pogledom.
   "Mene tražiš?", oglasila mi se iza leđa. Već mi je svašta prošlo kroz um, ali mi je laknulo kada sam je ugledao kako zadovoljno gricka svoj doručak.
   "Hoćeš mi se pridružiti?", upitala me vidno zadovoljna postojećom situacijom.
   "Ne, hvala. To je sve za tebe."
   "Ti si stvarno čudan. Ništa nisi jeo ni pio otkada sam te upoznala. Tko si zapravo ti, ako nisi engleski špijun kako kaže Oscar?"
   "Hej, to želim čuti od tebe. Kada si čula da je Oscar zvao policiju?"
   "Kada sam otišla od vas i došla do ujakove kuće, primijetila sam da mi je ključ od kuće morao ispasti kod Oscara dok sam gledala slikovnice i magazine. Zbog toga sam se morala vratiti natrag, ali ti si u međuvremenu već otišao."
   "Kako to da se nismo sreli na putu?"
   "Zato što sam ja išla putem koji je kraći, ali opasniji. Dakle, kada sam kročila na terasu da odvežem cipelice, kroz otvoreni prozor sam čula kako Oscar telefonski razgovara s nekim. Ako se dobro sjećam, rekao je da te nekoliko puta uhvatio u očiglednim lažima i da se pretvaraš da patiš od gubitka pamćenja. Rekao je policiji da si najvjerojatnije engleski špijun. I isto je rekao da ćeš prespavati kod mene. Dao im je adresu. Prije nego što je završio razgovor, nečujno sam izašla iz dvorišta i dotrčala da te upozorim." Suze su mi se pojavile u očima.
   "Dora, ti zapravo ne znaš ni tko sam, a trčala si da me spasiš i zatim si dobrovoljno odbjegla sa mnom. Hvala ti!" Privukao sam je k sebi i posjeo na krilo. "Zašto si to učinila?"
   "Zato jer si mi drag. U tebi ima nešto što sam osjetila samo kod svoje mame." Nakon kraće pauze me značajno pogledala u oči. 
   "Tko si zapravo ti? I meni su neke tvoje izjave čudne."
   Djevojčica od deset godina starosti stavila me pred vrlo težak zadatak. Trebao sam joj objasniti kako sam stranac iz Lobhadomhana koji je 'slučajno' zalutao u četverodimenzionalni svijet Leprechauna, i kako su me Leprechauni poslali u budućnost svijeta gdje je ona zapravo još uvijek nepostojeća osoba. Mislio sam: "Umjesto o sebi, bolje da joj pričam o njoj samoj, ali kako da joj objasnim da ona ne postoji ako mi sjedi na krilu i čeka moj odgovor? Možda je sve ovo samo jedan veliki ružni san u kojemu sam uobrazio da sam neki Vrišabha iz prošlosti. Jesam li ja u prednosti u odnosu na nju samo zato jer se mogu sjetiti svog identiteta iz Lobhadomhana pedeset godina ranije? Baš kao i ja, ona u ovom trenutku isto postoji negdje u Lobhadomhanu, ali ne kao Theodora, već kao netko drugi tko će se na osnovu loše karme morati roditi 2050. godine u vrlo nepovoljnim okolnostima. Čisto sumnjam da će ona moći shvatiti ove relativne istine. Bolje da joj govorim o apsolutnoj istini."
   "Vrišabha, jesi li čuo moje pitanje? Nešto si zamišljen."
   "Dora, znaš li ti što je istina?" Gledala me blijedo jer nije očekivala ovakvu moju reakciju. Samo je šuteći zanijekala, polako vrteći glavu lijevo – desno.
   "Vidiš, istina je ono što je vječno. Sve ostalo je samo šarolika magija sa svojim privremenim iluzornim istinama. Svijet u kojem postojimo samo je kulisa stvorena za ispoljavanje naših materijalnih želja. Ti i ja, baš kao i svatko drugi, vječna smo živa bića puna savršenog znanja i savršenog blaženstva. Vjeruješ li u Boga?"
   "Uh, pa ima nešto..."
   "Ne nešto, nego netko. On zaista postoji. Ima nebrojeno mnogo imena od kojih mu je najistaknutije – Krišna. Svatko od nas je Njegov sluga koji izvorno s Njime ima vezu temeljenu na istinskoj duhovnoj ljubavi. I što više mi služimo Njega s ljubavlju, tim se više On trudi služiti nas s ljubavlju. To je naša vječna, izvorna priroda, baš kao što je vječna priroda vatre da svijetli i širi toplinu." Tu sam malo zastao jer sam primijetio da me gleda zbunjeno, pa sam joj dao priliku da postavi pitanje.
   "Pa dobro, ali ne znam zašto mi govoriš o tome. Ja sam te pita..."
   "Znam dobro što si me pitala. Ovo je tek početak odgovora na tvoje pitanje. Evo suštine - ja sam vječni Krišnin sluga koji je u jednom trenu, nekada davno postao buntovan i htio prekinuti svoj odnos s Krišnom, želeći živjeti u okolnostima gdje će moći 'uživati' odvojeno od Njega, sebično zadovoljavajući svoja vlastita osjetila. Samo zbog takvih želja je On stvorio ovaj materijalni svijet, kako bi svima nama s takvim željama – dao mogućnost da dobijemo to što smo tražili."
   "Uh, Vrišabha – ja to ne razumijem." Malo postiđeno me gledala u oči.
   "Dobro. Da probamo ovako. Vjeruješ li ti u Leprechaune?" Lice joj se razvedrilo.
   "Oooooh, pa da! Mama mi je pričala o njima i pokazivala slikovnice iz njene mladosti."
   "Dora, znam da će ti ovo zvučati ludo i nevjerojatno, ali sada ću ti objasniti zašto te ne mogu povesti sa sobom." Šuteći me gledala vlažnim očima. Iz sažaljenja sam ju poljubio u čelo. Zagrlila me oko vrata i plakala na ramenu. Trebalo nam je nekoliko minuta da se oboje priberemo i obrišemo si suze s lica. Nakon toga sam joj u narednih šezdesetak minuta ispričao istinu o sebi.
   "Je li vjeruješ u sve ovo što sam ti ispričao?"
   "Oh, pa da!"
   "Zašto mi vjeruješ? Mogao sam te lagati. Ljudi obično vjeruju samo u ono što vide."
   "Vjerujem tvojim osjećajima."
   "Kako možeš vjerovati nekome tko krade? Ukrao sam elektromobil i deku."
   "To si učinio zbog mene zato što me voliš." Njenu izjavu sam šuteći potvrdio klimanjem glave te zatim nastavio: "Vidiš, uvijek je bilo i bit će ljudi koji vjeruju samo u ono što primjećuju svojim vlastitim osjetilima; ali to je besmisleno! Zamisli, ogromna većina ljudi ne vjeruje da postoje Leprechauni, vile i fauni – samo zato jer ih ne mogu vidjeti. U svijetu je davno nekada bio jedan filozof koji je rekao da čovjek zna o svijetu oko sebe tek možda malo više negoli pile koje još nije izašlo iz jajeta. I to je točno! Naša osjetila su užasno ograničena i kržljava, a budalasti ljudi misle da realnost seže samo dokle je domet njihovih osjetila. Zamisli kako bismo uopće mogli objasniti krtici da postoje oblici i boje. Nemoguće; zato jer je slijepa."
   "Aha! Razumijem. Zbog toga valjda ljudi iz tvog svijeta ne mogu vjerovati da ja postojim." Na to se podigla, stala ispred mene i s obje ruke podigla svoju dugačku haljinicu do koljena, i reče: "Ali, gle! Ja sam tu, i ti me vidiš – a drugi iz tvog svijeta me ne mogu vidjeti."
   "To je zato jer sam dobio blagoslove od nekoga tko je kvalificiran. Leprechauni su mi podarili tu moć. Gotovo sve je moguće postići milošću i blagoslovima kvalificiranih osoba, ali ta milost i blagoslovi prvo trebaju biti zasluženi. Vidiš, ja sam Leprechaune učinio zadovoljnima. Oni su me zavoljeli i podarili mi mogućnost da mogu doći ovdje. Slično tome, milošću istinskih svetaca moguće je dobiti blagoslove da bismo osobno vidjeli kako je Bog osoba – a ne tek nekakav zapaljeni grm. I to ne bilo kakva osoba, već osoba koja je toliko lijepa da to ne možemo pojmiti svojom ograničenom maštom."
   "A kako On izgleda?"
   "On izgleda kao mladić od šesnaest godina. Ima crnu dugačku kosu, odjeću uglavnom žute boje, a ten kože Mu je plavičast. Ima tamne oči, voli svirati drvene flaute i ima mnoge ukrase po sebi. Oh... i još ima paunovo pero zabodeno u kosu." Podigao sam obrve i upitno čekao kako će Theodora reagirati na ovo. Ona je isto podigla obrve i pokretom ruke mi ukazala da nastavim.
   "Čak i ako bi imali savršena materijalna osjetila, opet Ga ne bi mogli vidjeti jer je Njegovo tijelo duhovno, a ne materijalno."
   "Vrišabha, a zašto ti vjeruješ da On izgleda kako si Ga upravo opisao? Možeš li Ga ti vidjeti?"
   "Ne; još ne mogu vidjeti Krišnu, ali sam dobio nečije blagoslove i milost da mogu razumjeti davno napisane knjige koje su napisali drevni mudraci, sveci iz prošlosti koji su mogli razgovarati s Krišnom licem u lice. On ih je opunomoćio da napišu te knjige. Zbog toga su one savršene, ali malo je onih koji ih mogu shvatiti."
   "Zašto?"
   "Zato jer ih pokušavaju shvatiti materijalnom logikom. Ne čitaju ih srcem, već intelektom. Drugim riječima, nisu dovoljno ponizni da mogu razumjeti duhovne istine i nemaju istinsku želju da nešto zaista shvate iz tih knjiga. Ali, Krišna nije jeftin; iako je detaljno opisan u tim knjigama, On se razotkriva samo onima koji imaju ponizan stav, te želju da uče i služe."
   "A tko je tebi dao milost da možeš razumjeti te knjige?"
   "Bio je jedan svetac koji se zvao Bhaktivedanta Swami Prabhupada. Njega je Krišna opunomoćio da puno tih knjiga prevede na engleski. Zatim je u svojoj šezdeset devetoj godini došao iz Indije u Ameriku. Sa sobom je imao samo nešto tih knjiga na engleskom; bez novaca, ali sa silnom željom da riznicu duhovnog znanja preda ljudima čitavog svijeta za dobrobit svih budućih generacija. To je bilo prije osamdeset pet godina, kada sam se ja rodio."
   "A možeš li ti meni dati milost da odem u svijet Leprechauna i upoznam Poi o kojoj si mi govorio?"
   "Na žalost, nisam kvalificiran da to mogu učiniti. Zapravo, o tome razmišljam otkada sam te upoznao." Tužno me je pogledala i uhvatila za ruku.
   "Dora, imaš li neku ideju kako ćemo provesti ostatak dana?"
   "Da. Pričat ćeš mi o šumama, livadama, jezerima, leptirima, pčelama… i pričat ćeš mi o svijetu Leprechauna. Može?"
   "Može, ali prvo da se dogovorimo kako ćeš ti otići kući sutra kada se ja vratim Leprechaunima. Dakle, u jednom trenutku ću morati nestati, a ti se prijavi policiji i reci im da sam te ja oteo. U protivnom će te optužiti za pomaganje 'kriminalcu'."
   "Dobro, a što ako te policija ipak uhvati?"
   "Mogu me uhvatiti, ali me neće moći zadržati jer ću ja jednostavno nestati. Ne boj se za mene."
   "Vrišabha, a da li ću te ja ponovo sresti u nekom svijetu kada umrem?"
   "Moguće je, ali ne garantiram." Nježno sam je primio za rame i doveo do kabine. Popeo sam je da sjedne iznad kormila i usmjerio je da gleda prema pučini. Zagrlio sam je s leđa i s bradom na njenom desnom ramenu rekao: "Vidiš ovo more? Puno je valova koji možda negdje nose dvije slamke. Ponekada valovi mogu te slamke nositi zajedno, a ponekada razdvojiti da bi ih opet nakon nekog vremena spojili da plutaju zajedno. Slično tome, valovi vremena nas ponekada spajaju, ponekada razdvajaju i u različitim životima opet spajaju. I tako se to može odvijati u nedogled do jednoga dana kada se vratimo u duhovni svijet iz kojeg smo nekada davno došli. Baš kao na površini mora, u svijetu postoji bezbroj puteva gdje se srećemo na duže ili kraće vrijeme. Ponekada se međusobno prepoznamo, a ponekada ne. To je zbog toga što neprestano mijenjamo tijela u kojima smo zatočeni. Ali, mi smo uvijek isti – duhovne duše izgubljene u bespućima materijalnog prostora i vremena." Samo je klimanjem glave potvrdila da je shvatila što sam joj rekao.
   "A sada ću ti izrecitirati jednu svoju pjesmu koja govori o tome. Zove se 'Na raskrižju puteva'. Slušaj."

Ako me zaista voliš, čekaj me i ja ću ti sigurno doći.
Možda se više nećemo sresti u ovom životu;
ali onda barem u nekom od budućih.
Srest ćemo se opet na raskrižju nekih puteva
i gledat ćemo jedno u drugo kao da smo stranci.
Tada nam više neće biti važno tko smo nekada bili,
već tko ćemo biti.
Ti ćeš mi reći da me odnekuda poznaješ,
a ja ću ti reći da smo se nekada sreli u svijetu koji se sada ne može vidjeti očima, dotaknuti rukama,
okusiti jezikom, čuti ušima,
omirisati nozdrvama i zamisliti umom.
Ali ipak, taj svijet postoji; sada i tu.
Postoji paralelno s raskrižjem puteva na kojem ćemo stajati.

Ako me zaista voliš, čekaj me i ja ću ti sigurno doći.
I kada se ponovo sretnemo, neće nam biti jasno da li je naš susret - put u prošlost ili tek povratak u budućnost.
Tada će biti izbrisana sva svjedočanstva o našim ranijim postojanjima i ostat će samo blijeda sjećanja.

U kojem god životu da se ponovo sretnemo,
bit će nam žao što smo propustili da nam neumoljivo vrijeme
tako uzaludno proteče kroz prste.
Stajat ćemo na raskrižju nekih puteva
koji će se na taj način križati samo tada i nikada više.

Ako me zaista voliš, čekaj me i ja ću ti sigurno doći.
Pa kada se ponovo sretnemo,
zbacit ćemo sa sebe plašt zaborava o našim prijašnjim susretima
i radovat ćemo se što smo se opet sreli
baš u tome životu i baš na tome raskrižju.
Da li će to raskrižje biti samo usputna stanica
na našem putu do nekog novog susreta?
Ne znam. Možda.
Ali, ako se ipak ponovo sretnemo u svijetu vječnog savršenstva,
tek tada ćemo prepoznati jedno drugo i sjetiti se svih raskrižja puteva na kojima smo se nekada sretali.

   "Sviđa ti se?"
   "Oh, da!"
   "Jesi li ti kada probala napisati koju pjesmu?"
   "Nisam. Ja sam još mala za to, ali da i nisam mala – moje pjesme bi bile tužne."
   "Zašto?"
   "Zato što nikada nisam doživjela ono o čemu ste mi pričali mama, Oscar, ujak i ti. Nisam vidjela sve ljepote pokazane na stranicama Oscarovih magazina iz prošlosti. Nisam trčala za leptirima kao djeca iz tvoga vremena. Nisam se kupala u čistoj rijeci ili bistrom jezeru. Nisam se bezbrižno igrala s ostalom djecom. Nisam išla u školu. Nisam nikada vidjela sretne ljude. Nisam osjetila miris cvijeća. Nisam bila slobodna. Nisam jela svježe voće. Nikada nisam..."
   "Dora, stani!" Malo čvršće sam je primio za ručicu. Htio sam je trgnuti iz loših misli, barem dok je bila u mojem društvu. Bilo je besmisleno da joj kažem da misli o ljepšim stvarima u životu, zato jer takvih stvari i nije bilo – ne samo zato jer je bila sama, bolesna i siromašna, nego i zato što je živjela u okolnostima neprirodnim za svako normalno ljudsko biće. Za mnoge ljude je jedini 'izlaz' iz pakla bila činjenica da su i sami nenormalni. U svijetu patnje sretnici mogu biti samo pijani, drogirani i umobolni ljudi. 
   "Kaži mi što bi poručila ljudima ako bi se mogla na deset minuta vratiti pedeset godina u prošlost."
   "Rekla bih odraslima da svojim postupcima upropaštavaju sretnu budućnost svih nadolazećih generacija. Oscar je rekao da je čovjek ono što radi, a ne ono što govori. Rekla bi im da su licemjeri jer pričaju slatke riječi o tome kako vole djecu, ali su zbog svoje pohlepe i neznanja uništili sretnu budućnost svih nas, budućih generacija. Njihove aktivnosti me primoravaju da plačem svakog dana. Rekla bih im da imaju novce, ali ih koriste za ratovanje i ostale aktivnosti koje upropaštavaju zemlju i sva živa bića na njoj – umjesto da novce koriste za očuvanje mira, pomaganje unesrećenima i zaštitu životinja. Ja nisam bogata, ali da jesam – sve novce bi iskoristila za te plemenite svrhe. Rekla bih im da možda još nije kasno da svatko od njih postane promjena koju žele vidjeti, a ne da svatko očekuje da netko drugi nešto poduzme. Hm, mislim da bi ovo bilo dovoljno iako ne vjerujem da su ljudi dovoljno mudri da odbace svoje loše navike." Theodora je ušutjela i upitno me pogledala očekujući moju reakciju na njezine riječi.
   "Dora, sada se ja pitam tko si ti? Ovakvu mudrost nisam očekivao od djevojčice koja ima tek deset godina. Znaš, kada se vratim u svijet iz kojeg dolazim, prenijet ću ljudima tvoju poruku. Napisat ću knjigu i nazvati je 'Poruka iz budućnosti'."
   "Ohhhh, to je jako lijepo od tebe. Znaš, moram ti reći da sam nešto od ovoga što sam ti ispričala, zapravo čula od odraslih."
   "Nema veze. Izrekla si to od srca, budući da tako osjećaš."
   "Hoćeš i mene spomenuti u knjizi?"
   "Naravno, ti ćeš biti glavna junakinja iz budućnosti."
   "A gdje si ti Vrišabha? Živiš u prošlosti, a razmišljaš o budućnosti. Gdje je tvoja sadašnjost?" Nisam očekivao ovakvo pitanje, pogotovo ne od djevojčice kao što je Theodora. Našao sam se zatečenim, ali sam morao nešto odgovoriti.
   "Pa, znaš – ja sam prilično zbunjen u vezi svega ovoga. Pravo da ti kažem, ne znam gdje je moja sadašnjost, ali možda to i nije bitno. Bitno je da svaki čovjek u sadašnjosti djeluje s ljubavlju i pošteno. I to je najljepše što možemo učiniti za budućnost. Na taj način će ljudi iz budućnosti biti zahvalni za našu prošlost."
   Sjetno sam se zagledao u morsku pučinu te onako za sebe, glasno počeo razmišljati: "Jednom je netko jako lijepo opisao čovječanstvo. Suvremeno čovječanstvo ima visoke zgrade, a nisku toleranciju. Široke autoputove, ali uske poglede. Trošimo više, ali imamo manje. Sve je više kupovine, a sve manje radosti. Imamo velike kuće, ali male obitelji. Više je komfora, a manje je vremena. Imamo više obrazovanja, ali manje razuma. Imamo više znanja, ali manje razumijevanja; više stručnjaka, ali više problema. Više je medicine, ali manje zdravlja. Osvajamo svemir, ali ništa ne znamo o duši. Pravimo velike stvari, ali ne bolje stvari. Trudimo se da zrak očistimo, ali duše da zaprljamo. Naučili smo razbiti atome, ali ne i naše predrasude. Pišemo više, a znamo sve manje. Planiramo više, ali postižemo manje. Naučili smo da budemo brži, ali ne i strpljivi."
   Zatim sam ušutio i ostao zagledan u pučinu. Theodora je osjetila neka emotivna previranja u meni, pa me nije htjela uznemiravati. Ali, čim sam se okrenuo prema njoj, nakon kraće stanke rekla je: "Lijepo si to rekao, iako nisam baš sve razumjela. A sada sam već malo umorna od filozofiranja. Gladna sam. Idem jesti, a ti mi pričaj o izumrlim životinjama koje još uvijek žive u tvom svijetu. Može?"
   "Može. S kojom hoćeš da počnem?"
   "Slon!" Otprilike sat vremena sam joj govorio o slonovima, tigrovima, žirafama, pandama, itd. Slušala me s velikom pozornošću.