Bijeg od policije

Trebalo mi je petnaestak minuta da od Oscara stignem do Theodorine kuće. Putem sam razmišljao kako da ispunim svoj sutrašnji dan. Radije negoli da mi se stvari slučajno događaju, htio sam isplanirati svoje vrijeme. Ali nisam stigao ništa smisliti dalje od obavljanja moje redovne jutarnje duhovne prakse negdje uz obalu, na usamljenom mjestu. Srećom, pa je Theodorin krevet bio za odrasle. Da nisu nedostajale dvije opruge u madracu, mogao je biti čak i udoban. Njena soba je bila oskudno namještena. Daleko od onoga što su imale djevojčice njenih godina, pedesetak godina ranije. Nije bilo lutkica, igračaka, postera s idolima pjevačima, itd. Pa ipak, po zidovima je držala iskinute stranice iz magazina na kojima su bile slike izumrlih životinja (tigar, slon, nosorog, neke vrste ptica...) i mjesta s netaknutom prirodom (vodopadi, rijeke, šume, livade, itd). Iako toga dana nisam radio ništa fizički teško, osjećao sam veliki umor, pa sam počeo uranjati u san misleći na Quodvoldeusa i Abadonana koji su vjerojatno davali sve od sebe kako bi me zadržali ovdje još dva dana.

Tek što sam zaspao, probudi me Theodora koja je bila sva zadihana i uznemirena. Širom otvorenih očiju pokušavala je istovremeno hvatati dah i brzo govoriti.

"Vrišabha, moraš odmah ići odavde. Oscar je zvao policiju da te uhapse." Na to sam iskočio iz kreveta kao oparen. Kleknuo sam ispred nje držeći je za ramena.

"Otkuda znaš? Tko ti je to rekao?"

"Čula sam vlastitim ušima."

"Ali, zar nisi otišla raditi kod ujaka…" Ona mi upadne u riječ ukazujući na hitnost situacije.

"Reći ću ti kasnije, sada idemo. Policija može doći svakog trena."

"Što misliš – idemo? Pa ne traže tebe, nego mene", rekao sam užurbano, obuvajući cipele.

"Idem i ja s tobom!"

"Ma, kuda ideš? Ne znam ni ja gdje ću." Theodora me uhvati za ruku i povuče iz sobe rekavši:

"Pričat ćemo kasnije. Idemo!" Nisam imao pojma gdje da idemo. Sve se dogodilo iznenada. Nadao sam se da ona ima neku dobru ideju, ali nije imala jer me je već nakon nekih 200 metara trčanja kroz jednu sporednu ulicu, pitala: "Gdje ćemo sada?"

"Oh, mislio sam da imaš neku dobru ideju. Čuj Dora; ti se vrati kući. Evo, obavijestila si me da bježim i ja ću otići nekuda, ali nema potrebe da si kompliciraš život zbog mene. Uostalom, ja ovdje mogu biti još maksimalno dva dana, onda se moram vratiti tamo otkuda sam došao." Dok sam klečao pred njom, držeći je za obje ruke, samo me je gledala svojim vlažnim očima i nakon kraće stanke reče: "Idem i ja s tobom tamo otkuda god si došao." Uvidio sam da nije bilo ni smisla niti vremena raspravljati se s njom. Preuzeo sam inicijativu, jer ona nije imala rješenje za nastalu situaciju. Uzeo sam ju u ruke jer je bila užasno umorna od dugog trčanja. Da ne bi privukao pažnju rijetkih prolaznika, nisam trčao, nego sam koračao užurbanim koracima. Kroz um su mi prolazile svakojake ideje, ali niti jedna mi se nije učinila dovoljno dobrom. Ali, nešto se trebalo učiniti; nekuda otići. Konačno sam pomislio: "Zašto ne bismo otišli na Govindadvipa – Hare Krišna otok u čijoj blizini je ova priča i započela. Tamo možda još uvijek ima bhakta." Ali, to je 130 km sjeverno od Dublina. Trebao nam je automobil.

U bijegu pred policijom, pomogao nam je mrak koji je ne tako davno počeo gutati sav horor svakodnevnice lokalnog stanovništva. Gubavci, prosjaci, kljasti i ludi ljudi; iskrčeni parkovi, zgarišta, leševi životinja, pa čak i ljudi. Zapuštene, napuštene i srušene kuće i sva sablast – posljedica ljudske ludosti – nestali su pod tankim velom noći. I tek tada, svijet je postao ljepši. Tmina je izbrisala sve nejednakosti i nepravde. Pogotovo što u mnogim ulicama nije radila javna rasvjeta. Idealni uvjeti za bijeg. Bijeg od čega? Bijeg od realnosti? Bijeg od iluzije? Bijeg od ljudske ludosti?

Žureći s Theodorom u naručju, bjesomučno sam tražio priliku da ukradem neki automobil. Do sada je policija već sigurno ustanovila da sam pobjegao iz kuće u kojoj su me tražili. Da Theodora nije bila sa mnom, poslao bih telepatsku poruku Quodvoldeusu i Abadonanu da me vrate natrag. Vidio sam dovoljno iako sam čitavog dana prošao tek nekoliko kilometara. Ali, Theodora je bila tu, djevojčica čija je sreća ovisila o meni. Djevojčica koja u realnosti nije još niti postojala. I što je uopće realnost? Filozofi već stoljećima razbijaju glavu ne bi li dokučili odgovor na to pitanje; ali uzalud. Da nije bilo Šrila Prabhupada i njegovih knjiga – već bih odavno 'otkačio'; ubio se, poludio ili što god drugo. Bilo kako bilo, za mene je trenutna realnost to što sam voljom sudbine postavljen u ovako nezamislivu situaciju.

Iz misli me trgnuo Theodorin glas: "Vrišabha, stani negdje. Kaki mi se." Dok je ona vršila nuždu, ja sam unezvjereno tražio priliku da ukradem neki automobil. I konačno, skriven iza jednog zida, na dvadesetak metara udaljenosti primijetih auto koji je zastao pred ulazom u dvorište. Dogodilo se upravo ono što sam priželjkivao. Čovjek je izašao da otvori dvorišna vrata. Nužnost situacije bila mi je dovoljno dobra motivacija da kriminal izvršim savršeno. Dok je on nešto petljao s dvorišnim vratima, nije me čuo kada sam ušao u njegov elektromobil. Istrčao je i mahao za mnom tek kada sam odmakao nekoliko metara. Nešto niže niz ulicu stajala je Theodora sigurno se pitajući gdje sam nestao. Naglo sam zaustavio i kroz otvoreni prozor uzviknuo "Upadaj!" Na brzinu je otvorila vrata i bacila se na zadnje sjedalo.

"Hej Vrišabha, ukrao si auto?!"

"Jesam; i to zbog tebe. Da sam bio sam, već bi se nekako snašao." Nisam joj mogao vidjeti izraz lica, ali je šutjela. Nakon kraće stanke ona reče: "Hej, ovdje nešto ima na zadnjem sjedalu!"

"Pogledaj što je."

"Auuuuu; imamo sreće. Evo hrane dovoljno za cijelu obitelj. Ima čak i dvije litre vode."

"Super!"

"Ma, nije super. Žao mi je što će sada netko zbog nas ostati gladan i žedan."

"I meni, ali sada nema povratka. Idemo dalje."

Nakon 3-4 minute upalila se lampica na kontrolnoj ploči, upozoravajući me da preostale struje ima za samo još 40 km vožnje. S obzirom da je to bio elektromobil na solarni pogon – preko noći nije mogao dobiti energije za punjenje akumulatora. "Vlasnik automobila je sigurno već obavijestio policiju o krađi, što znači da će vrlo brzo blokirati sve izlaze iz Dubliina", mislio sam u sebi.

"Dora, ovaj auto ima dovoljno struje za samo još 40 km vožnje. Predlažem da umjesto sjevera, krenemo na jug jer bi to policija najmanje očekivala. Tko bi se pri zdravoj pameti s ukradenim automobilom uputio pravo pokraj njih?"

"Ako je tako, onda vozi u Dun Laoghaire. Ne znam kako se autom stiže do tamo, ali samo prati putokaze." Nije bilo potrebno da pratim putokaze jer sam Dublin poznavao kao vlastiti džep. Ali, to joj nisam rekao.

"Što ima tamo interesantno?"

"Ima groblje nasukanih brodova. Prije nekoliko godina sam išla s mamom kod njene prijateljice koja je imala kćer. Tamo smo se igrale skrivača dok su mame pričale. Neki od tih brodova bi bili dobri za privremeni smještaj." Okrenuo sam auto prema jugu i manje od deset minuta nakon otmice auta, provezli smo se samo dvadesetak metara od policije koja nas vjerojatno nije očekivala u takvoj blizini. Moguće je da do tada još i nisu primili obavještenje o krađi auta. Laknulo mi je kada smo ih imali nekoliko kilometara iza leđa. U međuvremenu je Theodora počela grickati ono što je našla u vrećicama na zadnjem sjedalu. Ubrzo je i zaspala. Nije bilo ni čudo. Od Oscarove kuće do mene, trebalo joj je sigurno deset minuta neprekidnog trčanja. Ljudi općenito nemaju energije. Skoro su svi blijedi i neuhranjeni jer jedu samo neku umjetnu hranu.

Priznajem da ipak ne bih stigao do Dun Laoghaire-a da nije bilo putokaza, koji su bili stari i iskrivljeni, ali ipak funkcionalni. U periodu od pedeset godina Dublin je pretrpio ogromne promjene. Postao je sablasni grad s urušenim naseljima uz obalu, lošim cestama koje su omogućavale tek jedva prihvatljivu vožnju. Zbog oštećenih puteva bilo je riskantno voziti brže od 50 km/h. Očigledno da je društvo bilo siromašno, pa je umjesto održavanju prometnica, prioritet dalo preživljavanju.

"Dora, probudi se! Evo nas u Dun Laoghaire-u." Snenim glasom jedva je progovorila: "Što kažeš? Gdje smo?"

"Evo nas u Dun Laoghaire-u. Gdje su ti napušteni brodovi?" Teže se snalazila jer je bio mrak, ali ipak, uz malo lutanja stigli smo do svog odredišta. Auto sam sakrio što sam bolje mogao, u jednu sporednu slijepu ulicu, iza nekog smetlišta. Nisam ga htio parkirati tik do brodova jer bi tada razotkrio naše skrovište. Trebalo nam je petnaestak minuta pješke da stignemo do groblja brodova. Uz put sam uspio ukrasti jednu deku koja se sušila u nekom dvorištu. Srećom, nebo je bilo vedro te nam je mjesečina uvelike pomogla da izaberemo olupinu u koju smo se smjestili. Budući da su bili na suhom, svi su brodovi bili nagnuti na jednu stranu. Ne zbog toga što se more povuklo, već zbog toga što se more diglo i svojom silinom ih izbacilo kao orahove ljuske. Ipak, tu se mogla naći jedna stara jahta koja je pramcem okrenutim prema pučini, bila uspravljena na metalnoj konstrukciji kakvu obično koriste za popravke jahti i većih čamaca.

"Nadam se da nitko ne živi unutra", rekoh Dori.

"Čisto sumnjam. U Dublinu ima dovoljno napuštenih kuća koje bi mogle smjestiti još toliko stanovnika. Tako sam čula od ujaka."

"U Clontarfu sam vidio neke ljude koji su živjeli u starim auto kamp kućicama. Zašto se oni nisu uselili u napuštene kuće?"

"To su gubavci. Njima nije dozvoljeno da se miješaju s ostalim stanovništvom. Znam to njihovo naselje. Vidjela sam ih iz daljine. Nego... kako ćemo se popeti gore na jahtu?"

"Rekao bih, nekim užetom." Za divno čudo, nije bio problem pronaći odbačeno uže dovoljne debljine i dužine, ali bio je problem prebaciti ga preko nekog isturenog, metalnog dijela jahte. Uspio sam nakon desetak minuta mučenja i malo psovanja. Jahta je bila dugačka 14.3 metara, a široka 5.2 metara, što sam sljedećeg jutra saznao s metalne ugravirane pločice postavljene na zidu kabine. Zvala se 'Fortuna' i zbog zuba vremena bila je prilično hrđava. Izgledala je kao da se nitko nije služio njome barem dvadeset godina. Samo je jedan prozor bio razbijen, a u potpalublju je imala dvije sobice, koje mora da su bile prilično funkcionalne dok su bile u redovitoj upotrebi. 'Fortuna' je bila smještena otprilike 300 metara udaljeno od najbližih kuća. Te večeri, bez ikakve druge svjetlosti osim mjesečine, bilo je prilično teško napraviti neki improvizirani i prihvatljivi smještaj. Budući da smo imali tek jednu deku i jaknu koju je vlasnik auta imao u prtljažniku – oboje smo se sklupčali jedno uz drugo na tvrdom drvenom podu, s jaknom koja je poslužila kao jastuk. Hm; prije pedeset godina nisam mogao niti slutiti da se suptilno tijelo može tako nažuljati na drvenom podu. Srećom, imali smo dobar metalni krov nad glavom.

Umjesto na 'jastuk', Theodora je stavila svoju glavicu meni na rame. Privio sam je uz sebe kao brižni otac. Bilo je očigledno da joj je to toliko nedostajalo. Imao sam puno pitanja za nju, ali sam prvo provjerio koliko je bila spremna za razgovor.

"Dora, jel' ti se spava?"

"Da."

"A, jel' si gladna?"

"Ne."

"Laku noć."

"I tebi."

Unatoč umoru, nisam mogao zaspati. Svjetlo na mojem ručnom satu pokazivalo je 22.24 h. Za manje od pola dana, toliko sam toga vidio, te toliko iskustava i emocija prikupio. Nisam mogao a da se ne sjetim policije koja je do tada već imala trostruke razloge za potjeru – engleski špijun, krađa automobila i 'otmica' djevojčice. Krasno! U što sam se uvalio već prvog dana.